Razgovor s Nevom Lukić povodom objavljivanja knjige Pripovijedanje slika – tekstovi o suvremenoj umjetnosti, Zagreb, ULUPUH, MAXIMUM, 2025., ur. Marko Golub, dizajn: Ivan Klisurić. Link za knjigu: https://inktrapbooks.com/product/pripovijedanje-slika-%e2%81%84-neva-lukic/
Dirnula me tvoja otvorenost o egzistencijalnoj nesigurnosti u pogovoru knjige Mojoj virtualnoj instituciji; naime, navodiš kako knjiga Pripovijedanje slika – tekstovi o suvremenoj umjetnosti objedinjuje likovne tekstove, kritike nastale posljednjih petnaestak godina, a koji „izražavaju kako nepostojanost današnjeg razlomljenog globalnog prostora, tako i nesigurnu profesionalnu poziciju samostalne kustosice i spisateljice.“
– Budući da sam dulji period provela radeći i/ili studirajući u različitim državama – Nizozemskoj, Srbiji i Hrvatskoj, moj profesionalni i privatni život nije moguće sagledati iz svih aspekata samo s jedne točke, jedne struke ili iz aspekta jednoga jezika. Teritoriji, jezici (ovdje najviše mislim na engleski, hrvatski i srpski) i različiti umjetnički mediji isprepliću se. S jedne strane globalizacija, a s druge i obiteljska potpora, svakako mi je dala tu privilegiju da uopće mogu ići živjeti u te države. S druge strane, struka kojom se bavim nesigurna je, stvari se prebrzo mijenjaju, tako da čovjek poželi da nešto ipak potraje dulje jer jedino tako se nešto trajnije može stvoriti. No, ipak, priznajem, u meni živi i umjetnica, tako da sam oduvijek bila željna novih iskustava, novih priča, više nego neke stabilne, na mapu ucrtane karijere. Moji putevi su zaobilazni ali stignem ja do cilja, samo mi treba mnogo dulje nego nekome tko ide prečicom, ha ha.
Nadalje na istom mjestu završno navodiš da su svi tekstovi „također i tihi, nevidljivi bunt protiv dominantnih neoliberalnih struja globalnoga svijeta umjetnosti koje nastoje izgnati romantizam, duhovnost i metafiziku s umjetničke scene te je uklopiti u okvire koje u europskom kontekstu diktiraju različiti državni i EU fondovi.“ Koje bi domaće izložbe u posljednje vrijeme izdvojila, a da nisu nastojale izagnati navedeno za čime sama težiš.
– Mislim da suvremena umjetnička scena previše pati od termina koje bi George Orwell, ako se vodimo njegovim esejem Politics and the English Language, svakako smatrao redundantnima. Želim reći da je više riječ o formi, nego o prožimajućem iskustvu promatrača. U mnogim radovima nedostaje subjektivan i duhovan moment te ih promatrač uopće ne zapamti, postaju ekvivalentni vijesti koju smo pročitali na nekom portalu. Današnja umjetnost se previše pokušava uklopiti u marketinško kapitalistički sistem. Ja sam, na neki način, imala privilegiju da ne radim u instituciji tako da ne moram „štancati“ izložbe. Kroz godine sam kristalizirala s kime želim raditi, i to ako je moguće, uvijek je bolje kad je suradnja dugoročna. Ne želim konzumirati umjetnike i njihova umjetnička djela.
Od izložbi koje sam u posljednje vrijeme vidjela svakako bih izdvojila izložbu ANE Elizabet Stanište za skulpture u Galeriji VN, koja donosi ambijent u kojem su svi akteri ekvivalentni – skulptura, biljka i korisnik knjižnice. Potom izložba Ive Dekovića u Galeriji Matice hrvatske Zapečaćeno vrijeme, umjetnika s aachensko-šibenskom adresom čiji rad nismo imali često prilike vidjeti u Zagrebu. Također, posjetila sam i Bijenale industrijske umjetnosti i tamo se susrela s nevjerojatnim spojem javnih i izložbenih prostora i samih radova koji su ondje postavljeni. Budući da je Bijenale još bio u pripremi, radovi su spontano izvirali iz tih prostora, bez legendi, što je posjetitelju dalo svojevrsnu lakoću i slobodu promatranja bijenala kao jedne sveobuhvatne cjeline.
U tekstu Bućan v.s. Brand: Strategije preispitivanja vizualnoga koda bilježiš da se u seriji slika Bucan-Art umjetnik odlučuje za engleski, a ne za hrvatski jezik jer riječ Art ima globalno značenje, „te i sama, poput korporacija koje ovdje kanibalizira, postaje brandom. Riječju Art ta serija slika dobiva još intenzivniju pop-artovsku notu, a u suglasju je i s radom Mladena Stilinovića An artist who cannot speak English is no artist (1994.) nastalim mnogo kasnije, u vrijeme već rasplamsale globalizacije.“ Sama živiš gotovo in-between nekih država, gradova – tu je tvoje iskustvo Leidena, Den Haaga, Rijeke, Zagreba i Beograda; kakvo je tvoje razmišljanje o jeziku/jezicima i koliko je taj lingvistički aspekt odredio umjetnike/ice o kojima pišeš u ovoj, iskreno priznajem, iznimnoj knjizi? Prvu cjelinu knjige određuješ, imenuješ Prostori pripovijedanja, gradovi jezika.
– Taj lingvistički aspekt djelomično određuje kako umjetnike s kojima radim, a tako i neke moje zbirke poezije ili dramske tekstove koji su, kako bi pjesnikinja i teoretičarka Dubravka Đurić rekla, nastali u translingualističkom kodu. Na primjer, u zbirci poezije Sjene sjemenki, koja je napisana u Nizozemskoj, u nekim sam pjesmama kombinirala više jezika istodobno (španjolski, talijanski, engleski, hrvatski). Dramski tekst P(j)eščanik (s Viktorom Radonjićem) tekst je koji je napisan istodobno na srpskom i hrvatskom jeziku i zapravo tom dramom smo dokazali crno na bijelo da se Srbi i Hrvati savršeno dobro razumiju. Jezik je često polazište za moj stvaralački rad, pa tako recimo slikovnica i radio drama Jež i Ruža nije prevodiva na većinu jezika jer je riječ o Ježu koji već ima bodlje pa se ne može naježiti i o Ruži koja ima trnje pa ne može protrnuti.
Dakle, zbog interesa prema jeziku u vlastitom književnom radu počeo me zanimati rad Mladena Stilinovića koji ovdje spominješ – i sama sam napisala pjesmu u kojoj govorim o tome kako „engleski jezik prodire svugdje i kako svi jezici svijeta korodiraju“. Interes prema An Artist Who Cannot Speak English is No artist urodio je izložbom Eksploatacija – aproprijacija: Slučaj M.S (Muzej likovnih umjetnosti, Osijek, 2023.) za koju su polazište dva kultna rada Mladena Stilinovića: Eksploatacija mrtvih (1984. – 1990.), dovršen uoči raspada Jugoslavije, i već spominjani An Artist Who… (1992.), koji nastaje s rasplamsavanjem globalizacije, samo nekoliko godina nakon pada Berlinskoga zida. U prvome je radu Stilinović umjetnik koji aproprira, odnosno eksploatira, a drugi je rad jedan od globalno najeksploatiranijih radova suvremenog umjetnika s ovoga područja, a što se nastojalo pokazati izložbenim konceptom gdje su izloženi bili radovi internacionalnih umjetnika koji su aproprirali taj rad.
Magistrirala si povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Teoriju moderne i suvremene umjetnosti na Sveučilištu Leiden u Nizozemskoj. I tu je prekograničje… Što posebno pamtiš sa studija, koje kolegije, koje znanje?
– Grad Leiden uvelike je vezan uz znanost i tehnologiju, tako da je ta činjenica obilježila i moj boravak ondje. Ondje se nalazi jedan od najvećih Bio Science parkova u Europi. Također, u Noordwijku, nedaleko od Leidena smještena je European Space Agency i ESA BIC, start up inkubator. Tijekom magisterija najviše me fascinirao kolegij vezan uz etiku i estetiku bioarta Roberta Zwijnenberga. Preko tog sam profesora također stupila u kontakt s Waag Society u Amsterdamu gdje sam radila na projektu Designers and Artists for Genomics Award, a projekt je također bio povezan s Naturalis muzejem i laboratorijima u Leidenu. Designers and Artists for Genomics Award je bio natječaj osmišljen kako bi se potaknula suradnja između umjetnika, dizajnera i znanstvenika koji rade u području genomike. Nastali radovi su balansirali na granici umjetnosti, dizajna i znanosti o životu. Mislim da je iz ovoga jasno zašto mi je bio zanimljiv kolegij Roberta Zwijnenberga, upravo zato što me privlačilo istraživati s jedne strane etičnost tih radova, a s druge propitkivati može li u laboratoriju nastalo djelo koje u pojedinim slučajevima može imati i znanstvenu vrijednost ujedno biti i umjetnost.
Nakon magisterija sam na pola radnog vremena radila u jednoj od start up kompaniji ESA-e (MetaSensing) i ponosim se što sam preko njih surađivala i s European Space Agency.
Kao što vidiš, prve godine mojega života u Nizozemskoj djelovale su pomalo kao znanstveno-fantastični film koji je utjecao i na moju zbirku priča More i zaustavljene priče.
Nadalje, umjetnici/ice čiji rad pripada u polje tvoga interesa, kako navodiš, istražuju pripovijedanje, tekst i jezik te se stoga bave filmom, videom i konceptualnom umjetnošću, čime si transdisciplinarno ujedinila „hibridni identitet književnice i povjesničarke umjetnosti“. Provedi nas, koliko je to moguće u formi intervjua, svojim autorskim izborom…
– Da, ne samo da volim surađivati s umjetnicima kao kustosica, već oduvijek, na tragu avangardnog promišljanja, volim proširivati medij poezije u kojem radim s drugim medijima. Tako i sama učim, a primjer koji bih izdvojila i koji je nekako najtrajniji i najkompleksniji jest suradnja s iransko-nizozemskom umjetnicom Sarom Rajaei. Nas dvije smo radile zajedno na kratkom filmu, videoinstalaciji, trenutačno radimo na novom projektu, a isto tako, kao kustosica sam izlagala njezin rad u Amsterdamu, Zagrebu, Rijeci, Splitu, Beogradu, itd. Od drugih umjetnika koji se spominju u knjizi izdvojila bih Sanju Latinović, Vladimira Nikolića, Vladu Marteka, Mladena Stilinovića, Ivana Faktora, Danijela Žeželja, Borisa Burića, Zoltana Novaka, Biljanu Đurđević, Lalu Raščić. Od onih s kojima bih tek željela više surađivati izdvojila bih Nemanju Nikolića i Alena Floričića.
Zanimljivo mi je što stanje s kraja 60-ih godina u bivšoj državi kontekstualiziraš knjigom novinara Duška Dodera. „Zapadnog posjetitelja iznenađuje jugoslavenski sustav u kojem potrošačko društvo proviruje iz komunističke ideologije, što novinar Duško Doder u knjizi The Yugoslavs iz sredine sedamdesetih godina naziva konzumerističkim socijalizmom.“ Kakvo je tvoje sjećanje na Jugoslaviju; pitam s obzirom na tvoja stalna putovanja, kustoske suradnje na relaciji Zagreb – Beograd.
– Ovdje moram napomenuti da sam tekst koji spominješ napisala u suradnji s kolegicom Milenom Jokanović iz Beograda koja je sedam godina mlađa od mene, pa se možda i ne sjeća odlazaka u šoping…
Da, sjećam se šopinga u Trstu i crvenih cipelica koje mi mama nije htjela kupiti, hahaha.
Također, sjećam se gumenih Haribo bombona koje je skrivala u visokom ormaru kako ih ne bih sve odjednom pojela. Tako da, da, odredili su i mene ti odlasci u šoping u Trst i Graz, u smislu da sam zbog njih odmalena bila svjesna da nisam iz države koja je dio Zapada, odnosno ti šopinzi su nekako napravili podjelu između „nas“ i „njih“. Oni su imali nešto što mi nemamo i oduvijek su bili dio nekog boljeg svijeta. Između ostalog, vjerojatno baš iz tih šopinga, a i iz činjenice da tijekom mojeg odrastanja nismo bili dio Europske unije te da moja generacija tijekom studija nije imala Erazmus program, proizlazi ta čežnja za Zapadom i odlaskom na Zapad u meni, zato sam otišla na magisterij u Leiden – da napokon budem dio ekipe! Iako, moram priznati da sam se u Nizozemskoj znala susresti s određenim oblicima diskriminacije.
S druge strane, budući da zbog rata, pak, nismo imali veze sa Srbijom, također je postojala podjela na „nas“ i „njih“, a i činjenice da preko tate vučem i porijeklo s tih prostora, te činjenice da je Beograd najveći grad na ovim prostorima, proizlazi moja čežnja za tim gradom, koji je tijekom odrastanja bio poput nekog zabranjenog voća. Prvi put sam onamo išla sama, imala sam 25 godina i kao i mnogi umjetnici i pisci prije mene išla sam na Aprilske susrete, predstaviti svoju poeziju. Sjećam se osjećaja kad sam prešla granicu, kao da se nalazim na teritoriju na kojem ne bih smjela biti… što je u meni stvorilo određenu vrstu adrenalina i uzbuđenja.
U eseju o Vladi Marteku navodiš pak umjetnikovu izreku „Čovjek je čovjeku Hamlet, izuzevši iz svog hamletovskog pitanja od europskih zemalja jedino Bel Paese — državu blage klime, prekrasnih krajolika, kulture i povijesti.“ Da li je tvoj Bel Paese Balkan, imaginarni Balkan bez granica?
– Zanimljivo, kao kustosica s umjetnikom Žarkom Aleksićem pripremam izložbu za sljedeću godinu baš na temu imaginarnog Balkana. Marija Todorova karakterizira Balkan kao „polu-drugog“ jer on nije u potpunosti „barbarski“ niti u potpunosti „civiliziran“, dakle, identitet Balkana ostaje graničan. Tako da mislim da upravo ono što nas najviše može izludjeti vezano uz Balkan jest ujedno i ono zbog čega ga volimo. Moj Bel Paese jest Balkan najviše zbog onoga što mi je predodređeno – ovdje sam se rodila i moj je materinji jezik hrvatski. Stoga mi je cilj što više surađivati s državama koje taj jezik razumiju. Beograd je, isto kao i Balkan sam, vrlo graničan grad, unutar njega teku rijeke koje su nekad razdvajale Otomansko carstvo od Habsburške monarhije. Samo pišući to, već se ježim.
Tekst posvećen izložbi Totalni portret grada: Tomislav Gotovac i Július Koller u razgovoru s Vjenceslavom Richterom, iniciranoj od strane Instituta Tomislav Gotovac (Darko Šimičić) iz Zagreba, Društva Július Koller iz Bratislave a u suradnji sa zagrebačkim MSU-om, otvaraš Duchampovim određenjem da umjetnost funkcionira u akuzativu, „njezina moć leži u tome da bude uzrokom, da nešto izazove, da se nešto dogodi samim time što mu je umjetnik obasjao auru.“ Koja je srebrna linija na tragu autor/ica –aura –auerola…
– Akuzativ je posesivni padež budući da označava da glagolska radnja u potpunosti obuhvaća neki predmet. A umjetnost, također, kao i akuzativ, dobra je kad je umjetnik radikalan, kad se ide na sve ili ništa, kad si, kao umjetnik potpuno obuhvaćen njome i potpuno u njoj. Također, umjetnik bira, on iz svijeta pojavnosti upire prst u neki motiv i odlučuje ga razraditi i prikazati, ili, poput nekih konceptualnih umjetnika – proglasiti. U tome postoji nešto religijski i ritualno, poput nekog boga, umjetnik bira, obasjava auru. Također, zanimljivo je da riječ „akuzativ“, dakako vuče korijen iz latinskog „accusare“ što znači optužiti, okriviti. Umjetnost je politična, ona ukazuje na boljke i negativnosti društva u disbalansu, umjetnik radi zato što je kritičan, zato što ima potrebu stvari kanalizirati, zato što nije zadovoljan stanjem stvari. Pa iako često i sami umjetnici kažu da umjetnost ne mijenja svijet, možda ga ipak mijenja samo mi ne vidimo te promjene. Jedan prijatelj mi je davno napisao da sve te izgovorene riječi mijenjaju fasade oko nas. Tko zna, možda su zato tako sive, možda nije sve od smoga…
Sve do studentskih pokreta, blokade surađivala su s galerijom Hestia iz Beograda kao kustosica i voditeljica galerije. Koje si sve izložbe kustoski koncipirala?
– Pa moram reći da je Hestia više funkcionirala po principu komercijalne galerije što znači da smo većinom radili samostalne izložbe umjetnika koje smo predstavljali. Dakle, nismo baš radili kustoske koncepcije. To su više bile suradnje s jednim umjetnikom, a najviše su mi se ucrtale one s Lalom Raščić, Biljanom Đurđević, Mihailom Vasiljevićem, Markom Požlepom i Randolphom Lamonierom. Također, budući da se nalazi u stanu u stambenoj zgradi, Hestia je funkcionirala i kao rezidencija za umjetnike, tako da je nerijetko netko ondje spavao i istraživao određenu tematiku vezanu uz Beograd ili Srbiju iz svojega umjetničkog aspekta.
Knjigu dovršavaš 21. 11. 2023. u Beogradu, kako navodiš u pogovoru pod odrednicom Mojoj virtualnoj instituciji, gdje navodiš „kao u Melankoliji Larsa von Triera gdje na kraju filma Justine gradi imaginarnu kuću bez zidova koja će likove zaštititi od nadolazećeg kraja svijeta, odnosno od kraja umjetnosti.“ Reci nam završno nešto više o svojoj virtualnoj instituciji.
– Justine je u stvari umjetnica, ona je povezana s prirodom, s onostranim, stoga u kriznoj situaciji ostaje hladne glave, između ostalog, i zato što nema što izgubiti. Ona zna da simbolika može biti jača od materijalnih stvari stoga je ta kuća koja nema zidove na kraju filma čvršća od bilo koje kuće koja bi te zidove imala. Ta kuća je umjetnost za mene, jer umjetnost nema za cilj napredak, umjetnost luta stranputicama i neutabanim putovima. „Istinska umjetnost je od zraka“, „ona je svi oni ne-sudari ljudi na ulici u popodne ljetnoga dana“, kako pišem u pjesmi Umjetnost. A ako je moram prevesti u instituciju, učiniti je malo konkretnijom, onda zidovi moje kuće ne bi bili od grana kao u slučaju Justine već bi se možda taj imaginaran tlocrt sastojao od različitih umjetnika s kojima sam surađivala i s kojima sam izmijenila umjetnost. Stoga su, kako je napomenuo i Marko Golub na promociji knjige, intervjui u toj knjizi vrlo važni, oni su u stvari pogledi različitih umjetnika na to što umjetnost jest.
Vidljiva je tvoja očaranost na koji je način rad Josip Vaništa birokratski, dadaistički opisao svoju
Sliku.
„Vodoravni format platna
Širina 180 cm, visina 140 cm.
cijela površina bijela
sredinom platna vodoravno teče srebrna linija
/ širina 180 cm., visina 3 cm. /“
Pridodaješ: „Jedina stvar o kojoj bi se moglo raspravljati jest to koji je točno ton srebrne boje umjetnik imao na umu.“ I tako kreće prva cjelina tvoje knjige pod nazivom Srebrna linija: tekst kao slika, riječ kao kod.
– Birokracija kao ultimativni vid fikcije oduvijek mi je bila zanimljiva. Fascinira me činjenica da se priča kao književna forma npr. smatra fikcijom (a isto tako i kuća od Justine), a ono što je najveća fikcija, i također počiva na riječima, u to moramo vjerovati jer je netko to proglasio zakonom. Zanimljiva mi je naprosto ta udaljenost između riječi kao neopipljive ideje i njezine materijalizacije. Odnosno zanimljivo mi je kad se riječ i dalje na neki način „materijalizira“ kroz puku ideju, kao što je slučaj s birokracijom, i onda ti to moraš poštovati iako nema smisla.
Da se opet malo vratimo na EU fondove – npr. pojam Western Balkan mijenja se kako neka država s Balkana uđe u Europsku uniju. To je isključivo birokratski, a ne geografski pojam, a svakako ga nisu uspostavile i definirale zemlje koje se nalaze na Balkanu.
S druge strane, zanimljivi su mi i ti momenti koji se ne mogu opisati i koji u svima nama imaju drugu boju. Vaništa je precizno opisao sliku, s točnim koordinatama, jedino se boju ne može točno opisati, pa je ona prepuštena mašti. No, ako otiđeš u Muzej savremene umetnosti u Beogradu, pronaći ćeš i opipljivu verziju slike, dakle, napravio je obje verzije! Koja je stvarnija to zavisi od teorije koju ćemo zastupati…
Istaknutu fotografiju snimio Anto Magzan
#Neva Lukić #Pripovijedanje slika - tekstovi o suvremenoj umjetnosti
