Da ostanemo ovo što smo. Sutra. I uvijek. Djeca. Ne veliki, ne odrasli. Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku, da jedno drugom ne dopustimo da budemo ono što nismo, da ne gledamo vučjim očima i da se uvijek prepoznamo kada se sretnemo.
Meša Selimović
„Šta nisi ti zimogrozna“, pita me prijateljica. „Jesam i imam problema s cirkulacijom“, odgovaram , a ona se smije i uzvraća „Luđakinjo“. Shvaćam koliko je sati pa brzo srknem gut najjače rakije s kojom me počastio vlasnik caffe bara FinoVino, Igor Zanko, koji je riječkoj javnosti poznat po svojim brojnim humanim djelima koje on nikad ne ističe, a često i skriva. Pozdravljam prijateljice pa trčim prema zgradi Export drva. Prilazim i ne vidim nikoga pa zovem Petru Štokić, koordinatoricu aktivnosti Udruge Depaul koja brine o beskućnicima na razne načine. Javlja se i kaže da će izaći iz zgrade da je vidim, maše mi i dočekuje me. Naime, sinoć se održavala „Jedna noć pod zvijezdama za beskućnike“ koju je pratio cjelodnevni program – humanitarni sportski turnir, izložba i koncert u Export drvu.
U 23:00 sata kreće „Noć pod zvijezdama“. Riječ je o spavanju na otvorenom iz solidarnosti s beskućnicima. Udruga Depaul takvu aktivnost provodi godinama. „Najavili su pogoršanje vremena i jaku buru pa ćemo spavati unutra, ali trenutno je ovdje hladnije nego vani, a i naši beskućnici bi po ovakvom vremenu tražili zaklon. „Hoćeš li čaja? Jesi li gladna?“, pita me Petra s vratiju. Uzimam bočicu vode i sjedam s Petrom za montažni stol s drvenim klupama. Gledam ljude kako sjede u krugu i čavrljaju, neki igraju šah i pikado. Ne mogu raspoznati tko je beskućnik, a tko nije. Kuća utočišta Udruge Depaul je dnevni centar koji radi svaki radni dan od 8:00 do 20:00 sati, a vikendom do 14:00 sati. Svaki dan na ručku bude oko 70 ljudi, no kako godine odmiču na besplatan ručak ne dolaze samo beskućnici nego i osobe u riziku od siromaštva kojih je u Rijeci sve više. Uglavnom se radi o penzionerima. Petra mi govori da je do točnog broja beskućnika u Rijeci jako teško doći. „Ono što je sigurno je da mi godišnje brinemo o 120 ljudi koji žive na ulici, ali sigurno ih ima više jer je nama prvenstveno centar grada primaran. Građani nam jave za beskućnike u prigradu pa odemo i tamo, tako da mogu reći da je sigurno oko 200 beskućnika u Rijeci, ako ne i više“, veli Petra, a razgovor nam prekida jedan od beskućnika koji me pita da mu smotam cigaretu. „Može dvije? Za mene i gospodina“, upita pa dobacim: „Naravno“. Nastavljam razgovor s Petrom koja me upoznaje s izložbom „Život na ulici“ koja se nalazi iza mojih leđa. Autor izložbe je fotograf i volonter programa Vanjskog rada udruge. Vanjski rad se odvija sedam godina, svaki utorak se izlazi na riječke ulice te se potrebitima i beskućnicima dijeli hrana, higijenske potrepštine i deke, a cilj je da novi beskućnici postanu korisnici Kuće utočišta. „Izložba je upečatljiva i ostavlja ogroman dojam na ljude jer se radi o prostorima u kojima noće naši beskućnici“, ističe Petra, a za stol sjeda Sven Maričić. Poznato mi je ime i prezime, ali ne uspijevam povezati o kome se radi, on se skromno predstavlja, a zapravo je vrlo bitan znanstvenik, profesor te hrvatski pionir 3D printanja u medicini, između ostalog – jer teško je nabrojati čime se sve Sven bavi. Iznenađuje me jednostavnost i dobrota tog čovjeka, veterana kada se radi o volontiranju u Udruzi Depaul. Ne očekujem nekoga njegovog ranga kako dolazi spavati s beskućnicima.
Odlazim razgovarati s Marinom Mujićem, danas radnikom Udruge Depaul, a donedavno beskućnikom. Prošle godine početkom ljeta proveo je pet mjeseci na ulici te se borio s alkoholizmom. „Hvala Bogu, nisam se našao na cesti preko zime kada je ovako hladno. Brat mi je također bio u teškoj situaciji, bio je u komuni zbog droge, izliječio se i došao po mene. Pomogao mi je i motivirao me da se maknem s ulice. Zaposlio se, a ja sam tada bio korisnik Udruge Depaul. Bio sam na ulici jer sam ostao bez stana na Škurinjama. Iskreno, bilo me je baš briga što sam na ulici. Počeo sam piti alkohol stalno, prije dvije i pol godine. Bilo mi je tada samo važno da se zabavim i napijem. O problemima nisam mario. Iz tog stanja trgnula me časna sestra Veronika, direktorica udruge. Najprije sam počeo obrađivati vrt. Nakon toga me pitala hoću li nastaviti raditi ili se ići liječiti. Odlučio sam se za rad jer se nisam mogao zamisliti u komuni. Počeo sam onda uz vrt, raditi i u kuhinji. Zahvalan sam“, priča mi Marin pa nastavlja: „Ne bih se mogao više nikad vratiti na ulicu što god loše da se dogodi. To je bilo loše za mene. Ne želim ići tim putem više. Radim trenutno s predivnim ljudima otvorenog uma.“ Za alkoholom više ne poseže, nekad popije pivo, ali rijetko. Pokazuje mi prstom na izložbu fotografija i diže me da mi pokaže gdje je spavao dok je živio na ulici. Primjećujem da Marin nosi oko vrata krunicu, a na ruci narukvicu sa svecima. Pitam ga je li mu vjera pomogla da se izvuče. „Da. Kako ne? Ne mogu reći da idem svake nedjelje na misu, ali mi je vjera pomogla nakon života na ulici“. Marin je imao iznimno težak život od malih nogu, proveo je život po domovima. Završio je bravarsku školu. Radio je svašta. Bio je transportni radnik, položio je brevete potrebne za rad na brodu, no nikad nije otišao pa je radio kao lučki transportni radnik. „Imao sam naviku da se ustanem i odem raditi“, ističe 28-godišnjak koji obožava igrati šah pa odigramo partiju šaha. Zakržljala sam, a Marin kao pravi džentlmen mi pušta da ne izgubim nakon samo dva poteza. Nakon šaha odlazimo igrati stolni tenis u kojem sam očajno loša. Marin nastavlja igrati stolni tenis s jednim starijim gospodinom, a mene ekipa zove na pikado. Iz ogromnog zvučnika trešte cajke. Znam svaku. Jedan dečko diže ruke u zrak i pjeva. Vozač je to udruge – veseli Damir. Saznajem da je upravo on DJ te da smo ista generacija koja pjesme koje je on puštao zove „stare cajke“. Termin je to koji koristi naša generacija za cajke koje smo slušali u izlascima tijekom srednje škole. „Generacija 91“, dobaci mi Damir i daje mi šaku u znak pozdrava. „Tko nije znao ove pjesme, propjevao je“, dodaje Damir. To je istina. U srednjoj školi mnogi su silom slušali cajke jer nije bilo prostora da ih puste u neki drugi kafić ili klub. Nakon izvjesnog vremena Sven govori da ide spavati jer je već jedan i pol ujutro, a mora se naspavati jer vozi ujutro u Delnice gdje živi. Pa se šalimo da je to rekao kao da smo u hotelu pa se povlači u svoju sobu. Ujutro, uz doručak, priznat će mi da nije baš uspio puno spavati što ne čudi jer je u zgradi Export drva bilo hladno kao u grobu.
Oko dva ujutro se gasi većina svjetala, ljudi odlaze na improvizirane ležajeve pokušati zaspati, slama ih umor i hladnoća. Ostajemo budni sjediti za stolom jedino Ivo i ja. I kako to obično biva oko tri ujutro sve maske, ako smo ih i imali, padaju. Čovjek tada bude iskren i ogoljen. Pretresli smo sve moguće teme – od ratova, kapitalizma, odnosa među ljudima, stanja u svijetu i naših intimnih životnih priča. Zadnji put sam jela u 20:00 sati navečer prethodnog dana i namjerno sam čekala doručak jer sam htjela biti poštena kada sam već tamo, a bila sam, neću lagati, gladna kao vuk. Oko pet ujutro se diže jedna od volonterki umotana od glave do pete u deku i prilazi nam. Gležnjevi su mi smrznuti i ne osjećam stopala, a cijelo tijelo mi je ukočeno od hladnoće koja doslovno „isijava“ iz betona pa se predajem i tražim deku, posljednju koja je ostala. Imala sam sreće. Ivo mi priznaje da ne vidi smisao današnjeg događaja. „Poanta je da dođu građani i osjete barem malo kako je biti beskućnik, a došli su samo naši korisnici, mi iz udruge i ti – jedina luđakinja.“ Petra mi je ranije kazala da su došle dvije cure iz Zagreba podržati akciju, ali je jedna pri dolasku dobila temperaturu pa su se vratile u apartman. Očekivalo se 20 ljudi, a ostalo nas je prenoćiti otprilike desetak. Ivo me pita zašto sam došla pa iskreno odgovaram: „Ne mogu u posljednje vrijeme osjetiti zahvalnost i ljubav ljudi koji me vole. Vidim je, ali je ne osjetim. Imala sam težak period i upala sam u fazu samosažalijevanja, a to je najgore što si čovjek može učiniti pa mi je trebalo nešto da me trgne i da možda napokon osjetim zahvalnost na svemu što imam.“
Nešto malo iza šest sati ljudi se dižu, nitko se nije naspavao. Petra nas nudi sendvičima, kolačima, čajem i kavom. Dok doručkuje Sven mi kaže:„Ovo se može dogoditi svakome od nas, da završimo na ulici.“ Kimnem glavom u znak potvrde i odbijem bananu koju mi nudi jer sam već pojela sendvič.
Izlazim van na zrak oko 7:00 sati, bura užasno puše, ali poskočila sam od sreće kada sam vidjela koliko je nebo bilo rozo pa ushićeno zovem ekipu da vide. Ivo vadi dron iz torbe i fotografira. Do 7 i pol stvari su se pospremile pa ljudi lagano odlaze, pozdravljamo se. Sven mi pokazuje plinsku bocu koja je zaleđena da mi da do znanja koliko je hladno. Nacrtali smo na njoj „smajlija“. S Petrom se grlim, a ona me poziva da dođem nekad i da odem s njima na teren. I tako lako napokon osjećam ono što sam tražila – toplinu i ljubav. Obećajem da ću doći jer kako bih mogla, nakon najvećih darova koje sam primila tu večer, koji nisu i ne mogu biti materijalni, okrenuti glavu i zaboraviti sve te ljude koje sam upoznala i ignorirati činjenicu da je moja građanska dužnost pomoći onome tko ima manje od mene. To je ono što čini jedan grad – ljudi koji nisu otuđeni od drugih, koji znaju pružiti ruku kada je potrebno i koji shvaćaju da ima i mora biti mjesta za sve nas.
Istaknuta fotografija: Ivo Santini
Galerija: Bojana Guberac i Ivo Santini
