Iako je ovoga tjedna započela ona prava riječka jesen u čijoj su pratnji kiša i bura koji prodiru do kostiju, miris u zraku je i dalje neodoljivo podsjećao na ljeto. I dok su nam se kroz misli motala tipična pitanja koja dođu s ovakvim naglim promjenama vremena poput „What is rhythm?“ ili pak „Is that rhythm?“, pokušavali smo pronaći neku priliku koja bi nam na prikladan način opisala i dočarala ovakvo stanje duše.
Nasreću, pitanje ritma i inih jesenskih polemika bilo je razriješeno vrlo brzo, jer za našu razonodu petkom u prostorijama Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku koncert je održao Rundek Eko Kvartet. Na čelu s Darkom Rundekom, koji nas je u posljednjih četrdesetak godina častio dobrom glazbom u okviru čas Haustora, čas solo, čas Cargo Trija, čas Cargo Orkestra, čas Ekipe i naposljetku Eko Kvarteta, očekivanja su bila velika budući da je ovo bio posljednji, a samim time i oproštajni koncert Rundek Eko Kvarteta pod tim imenom. Uz Rundeka, instrumentalni i prateći vokalni temelj kvarteta utvrdili su njegovi dugogodišnji glazbeni suputnici Igor Pavlica, Ana Kovačić te Silvio Bočić, koji su stalnom rotacijom instrumenata između pjesama pokazali svoje talente i držali okupljenu publiku u nestrpljivom iščekivanju i pogađanju koja bi pjesma iz Rundekovog bogatog opusa mogla biti sljedeća.
I zaista, Eko Kvartet je ispunio sva očekivanja i još malo više od toga u prostorima sušačke dvorane koja je, kako je Rundek rekao, njemu jedna od najdražih u kojima je održavao koncerte tijekom svoje velike karijere, dok je za Rijeku rekao da ju je uvijek asocirao s putovanjima i čudesnim ugođajem. Svoju ljubav prema gradu koji teče izrekao je i djelima, kroz raznovrsnost repertoara koji je izazvao ritam lupkajućih nogu, pljeskanje i prateće vokale čitave oduševljene publike koji je ovog kišnog petka rasplesao zgradu HKD-a.
Nakon uvodnih pjesama iz doba Cargo Trija („Li-la“, „U borbi sa silama“) Rundek se upustio u monolog u kojem je opisao svoja mladenačka putovanja koja su ga kroz Rijeku vodila do Postojne, Trsta i naplavina pijeska rijeke Po, tako nas podsjetivši na putovanja koja smo svi mi nekada kroz život prolazili i koja nas još čekaju. Na prikladan introspektivan način uveo nas je u naredne pjesme „Tajni grad“ i „Put u sumrak“. Nakon „Sanjala si da si sretna“ uslijedio je „Zvuk oluje“ uz priču o odlasku u Pariz 1991. godine, dok su njegovi kolege i prijatelji s glazbene scene otišli u Amsterdam, odnosno o osjećaju udaljenosti od njih koji ga je kolebao u to vrijeme. Da se upotpuni ugođaj lutanja i unutarnjih previranja, Eko Kvartet je zatim odsvirao i otpjevao „Znak“.
Naravno, nije sve tako sivo poput kišom natopljenog riječkog asfalta, pa tako ni koncert Darka Rundeka, bogat spektar osjećaja ovaj vrsni glazbenik ukrasio je vicem o mladom glazbeniku i njegovim ljubavnim pokušajima i neuspjesima koji je izazvao smijeh okupljenih. Osim smijeha, publika je surađivala s Rundekom i u pjevanju njegovog evergreena „Ruke“, u kojemu su se iskazali nevjerojatni ženski glasovi anonimnih posjetiteljica koncerta čija imena možda ne znamo, ali koji se sigurno neće zaboraviti.
Nakon ruku što zvuk života znače, Darko Rundek nas je podsjetio na svoju davnu, nikad prežaljenu ljubav prema vesternima, kada je svojom sjajnom izvedbom „Uzalud pitaš“ zaradio gromoglasan aplauz publike i cigaretu koju je osebujno i kaubojski zapalio u prostoru gdje je ikakvo konzumiranje iste zabranjeno, te nas poveo rijekama istočnoeuropskog realizma od Baltika sve do Urala uz „Za šaku rubalja“ i „Zumbul“, napisanih za Gogoljevu predstavu Ženidba.
S nostalgičnim spletom pjesama iz doba provedenog pod zagrebačkim haustorima i ulicama čija su se imena pod zubom vremena vjerojatno promijenila („Ena“, „Bi’ mogo da mogu“, „Moja prva ljubav“, „Ula ulala“) publika i Rundek bili su jedan glas, a posebno je oduševljenje izazvala spontana jednominutna scat sesija Pavlice i Rundeka kojom su zasluženo produljili i bezvremenskim duhom jazza obogatili pjesmu „Ula ulala“.
A za kraj? Naravno, prestari smo bili za čekanje ikojeg odgovora osim „Apokalipso“, pa je tako Rundek Eko Kvartet izveo svoj bez sumnje najveći i najnagrađivaniji post-haustorski hit pred okupljenima koji su žeđali za još dobre glazbe. No, za razliku od sumnjivih starih tipova iz navedene pjesme, za publiku je ipak san ove noći morao nekada završiti, pa su se tako Rundek, Pavlica, Kovačić i Bočić naklonili i napustili pozornicu HKD-a uz ritmičnu pratnju pljeskanja i glasova koji žele još pjesama.
Naravno, svi koji su imali sreću biti dva ili više puta na Rundekovim koncertima znaju da se želje za bisom usliše, pa se tako četverac vratio i otpjevao dvije najpoznatije Haustorove pjesme. Uz „Šejn“ i Rundekovu usnu harmoniku proputovali smo američkim Divljim zapadom u društvu eponimskog kauboja i pustolova, dok je „Šal od svile“ stavio točku na i nestvarne jesenske večeri u centru Rijeke. Posljednja misao i nit vodilja s kojom smo se oporavljali od trnaca na koži za vrijeme izlaska iz HKD-a u duboku kišnu noć zasigurno je bila o našim vlastitim šalovima, bilo doslovnim, bilo figurativnim, dok smo bili sigurni da se ovakvi glazbeni i kulturni događaji zaista ne trebaju propuštati.
#Darko Rundek #Filip Kralj #HKD #koncert #ruke
