U zloglasnom logoru Bergen-Belsen, pred očima Rine Smajla iz Muntića psi su do smrti rastrgali njezinu kolegicu, Ruskinju Sonju, nakon što je zbog nužde zastala u koloni sa ženama koje su nosile pakete za front na vlak prema stranici udaljenoj pet kilometara. Ana Dobranović iz Čabrunići u istom je logoru morala kopati jame za mrtvace. U najgorem periodu imala je svega 30 kilograma, i kao većina njezinih kolegica iz logora, nije imala kosu, a ni menstruaciju. Paškvalin Lino Jadreško iz Jadreški u logoru Allach posljednji je put u životu susreo svog oca. Ivan Petrić iz Dahaua kući se vratio vlakom do Vodnjana 15. lipnja 1945. Imao je 40 kilograma. Nitko ga nije prepoznao.
Ovo su samo neke od ispovijesti istarskih logoraša čije su potresne sudbine dokumentirali povjesničari Igor Jovanović i Igor Šaponja.
Istraživačko-dokumentacijski projekt Istarske sudbine: Istrani u sabirnim i zarobljeničkim logorima za Drugog svjetskog rata i poraća pokrenuli su 2006. godine s ciljem prikupljanja što većeg broja audio i video svjedočanstava preživjelih istarskih zatočenika iz svih logora u Drugom svjetskom ratu i poraću. Iako su brojne povijesne i znanstvene institucije godinama radile na toj temi, do tada nije bilo značajnijeg fokusiranja na videosvjedočanstva koja dokumentiraju stradanja Istrana u koncentracijskim logorima.
Vodili su nas gole tamo i gole nazad. Kad smo se kupali, puštali su ili toplu ili hladnu vodu, ili je pekla ili je bila hladna, naizmjenice. Kad smo išli na tuširanje, išli smo brzo, a kad smo se vraćali, polako, da se zledimo, znam da kad sam prošao rukom po ramenu, već mi se led bio uhvatio…
Milan Sirotić
U prvoj polovici 20. stoljeća Istru su naseljavali Slaveni, Talijani, Židovi i Romi, a svi su oni osjetili užase Drugog svjetskog rata. Tijekom Drugog svjetskog rata, Istrane su u koncentracijske logore odvodile talijanske i njemačke vojne snage, a najintenzivnije tijekom Rommelove ofenzive u listopadu 1943. godine. Njemačka vojna operacija Istrien, pod zapovjedništvom feldmaršala Erwina Rommela, rezultirala je uništenjem partizanskih jedinica i mreže Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP-a) u Istri. Time su poništeni rezultati općenarodnog ustanka i oslobođenja većeg dijela Istre nakon kapitulacije Kraljevine Italije. Operacija je sa sobom donijela velika materijalna razaranja, paljenje sela, pljačku imovine, masovna ubojstva te odvođenje brojnih partizanskih boraca i civila u logore.
Saku subotu je bilo vešanje ljudi… kad je bilo bombardiranje, neki su krali kruh po vetrinama, ali ako je uhvaćen u ponedjeljak do subot bi bi vezan u barake, saki ga je gleda, ruke i noge vezane, ni moga mrdnuti nić i kad bi prišla subota na konop… i saki je mora gledat… i to si mora gledat jer ako ne si dobi po glave…
Srećko Tominović Feliće
Procjenjuje se da je do kraja rata više od 20.000 Istrana bilo deportirano u koncentracijske logore, od kojih je preko 5.000 izgubilo život ili umrlo u logorima poput Dachaua, Auschwitza, Bergen-Belsena, Buchenwalda, Mauthausena, Flossenbürga, Risiere di San Sabba i drugim mjestima zatočenja. Ove tragične brojke predstavljaju samo jedan dio velike žrtve koju je Istra podnijela tijekom Drugog svjetskog rata u borbi za slobodu i ujedinjenje s Hrvatskom.
Puležani su sinoć, 27. siječnja, povodom obilježavanja Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, imali priliku pogledati spomenute video ispovijesti prikazane u Gradskoj knjižnici u sklopu Jovanovićevog i Šapinog predavanja. Njihov predan rad i ustrajnost rezultirao je 33-minutnim, vrlo potresnim i dirljivim videozapisom u kojemu su se bivši logoraši u odmaklim godinama prisjećali svoje rane mladosti obilježene traumama i ranama koje nikada neće zacijeliti.
…Tako da si malo koju noć mogao mirno spati, nisi moga od glada, ali ko su ti ocijenili težu grešku, bi te poslali u škaftkomand u Mauthausen na neko vrime, onda bi te vratili ko si usta živ, ali malo ko je usta živ, ko je iša tamo, 370 škalini, nositi kamenje na hrbatu, teže nego si ti, kamenje s kave.
Stjepan Šaina
A koliko su njihove priče potresne pokazala su tužna lica pa i pokoja suza koja se mogla vidjeti na licima onih najstarijih u publici. Među njima je bila i jedna starija gospođa koja je nakon predavanja kroz suze ispričala priču svog oca koji je preživio logor. U međuvremenu su se javili i drugi ljudi sa svojim komentarima, poput srednjoškolske nastavnice koja je ispričala da je jučerašnji sat povijesti iskoristila za obrađivanje teme holokausta, no da se na učenicima nije mogla vidjeti pretjerana zainteresiranost, pa ni reakcija.
To je samo u meni dodatno pojačalo tutnjavu riječi koje sam čula netom prije predavanja.
Naime, nekoliko minuta prije predavanja ispred knjižnice sam uočila skupinu mladih kojima je očigledno dolazak na ovo predavanje bila obaveza, a riječi među pojedincima u toj skupini odzvanjaju u meni gotovo jednako kao i tužne ispovijesti istarskih logoraša. U nizu vrlo neumjesnih komentara prolomila se i glasno odjeknula rečenica: “Baš me briga za faking holokaust”, s izrazitim podsmijehom bez imalo zataškavanja ili snižavanja tona glasa te uz odobravanje dijela grupe. “Možda smo drugačije odgajani pa oni ne razumiju”, misao je koja mi nailazi s jedne strane, dok s druge navire: “Pobogu, to nisu djeca, to su ljudi na pragu dvadesetih”. Sigurno da smo drugačije odgajani, iako razlika u godinama među nama nije odveć velika. Životne vrijednosti se mijenjaju, a i svijet se u globalu vrlo brzo mijenja. Sve brže i brže trčimo na sve strane, a čini mi se da se u toj svoj brzini gubimo, da ostajemo bez identiteta i, najstrašnije – ostajemo bez empatije. Jednostavno nemamo vremena za nju. Moguće da na tom putu i djecu odgajamo tako. Svjesno ili nesvjesno. Vjerujem, i želim se nadati, da osoba koja je izrekla tu rečenicu uopće nije bila svjesna težine, a možda ni značenja svojih riječi.
Kada se empatija izgubi u svakodnevnoj jurnjavi, tko zna za čim, u toj praznini očigledno postaje lakše izgovoriti rečenicu: “Baš me briga za faking holokaust”. Sama spoznaja apatičnosti mladih prema starima koji su ispričali svoju priču u kojoj im je “preko noći” oduzeta mladost, otprilike u godinama kao što su spomenuti mladi, te im nanesene trajne rane, više me uplašila nego rastužila i naljutila. Zapravo, nije me naljutila uopće. Iskreno se nadam da se u mladoj osobi koja je ovu rečenicu sinoć izgovorila, i onima koji su ju zdušno podržali, nakon predavanja probudilo barem malo zrno empatije. Ni suze, ni plač, već makar tračak suosjećanja.
Na koncu, upravo ovakvi primjeri pokazuju važnost spomenutog istraživanja, dokumentiranja i predavanja – da ne zaboravimo što je čovjek čovjeku radio do prije svega osamdeset godina, da naučimo život iz surovih povijesnih lekcija i da suosjećanjem osvijestimo i nikada više ne dozvolimo ovakve tragedije.
Istaknuta fotografija: Oleg Mandić; Matea Čelebija
#Gradska knjižnica Pula #Igor Jovanović #Igor Šaponja #Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta #Pula
