Izlaz iz začaranog kruga

ZAPIS O DRAMI „OLUJA“ VILJEMA ŠEKSPIRA

Zemaljski globus je kazalište, koje se trenutno nalazi u jednom raskoraku i stanju utamničenosti. Čitava povijest svijeta oscilira između stanja zatočenja i oslobođenja. Jan Kott u eseju „Oluja, ili ponavljanje“, koji govori o Šekspirovoj drami „Oluja“, piše da se lancem istih lingvističkih i kazališnih znakova ljudska povijest svodi na elementarni odnos zamjene između utamničenog i onog koji utamničuje. Ariela je zarobila Sikoraks tako što ju je „uklještila u raskoljeni bor“. Današnje čovječanstvo je zarobljeno u praznom hodu, odnosno zarobljeno je i nade polaže u oslobođenje. Za razliku od Šekspirove drame „Oluja“, kada je čovjek nade u novi svijet projicirao s onu stranu Atlanskog okeana, u današnjem vremenu su projektovane nade čovječanstva dobile novu formu. Čini se da ljudska drama treba da pređe u novu etapu, koja bi podrazumijevala prelaz sa teatra svijeta na jedan istinski kosmički teatar. Da se taj proces uveliko odvija, svjedočimo svakodnevno. Ilon Mask, američki tehnološki moćnik, posjeduje svoj privatni satelit „Starlink“ u zemljinoj orbiti, koji ima presudnu ulogu kada je u pitanju dijeljenje obavještajnih podataka, što posebno do izraza dolazi tokom aktuelnog rata u Ukrajini, ali i u drugim ratovima. Rusija također ratnu strategiju i taktiku prenosi na svoje vazdušno-kosmičke snage, a priča se o tome da se priprema raspoređivanje nuklearnog oružja u orbitu, kojim bi se mogli obarati sateliti. Samim time vidimo da se priroda ratovanja, koja se do Drugog svjetskog rata najvećim dijelom bazirala na kopnenoj vojsci, promijenila, jer se sada kosmički prostori uvode kao novo poprište ratovanja. To samo po sebi znači i da se priroda teatra koji prati ljudsku dramu prenosi u ta polja. Međutim, to nije jednostavan proces, jer podrazumijeva preobražaj unutarnje strukture suvremenog čovjeka. Šekspirova drama „Oluja“ pokušava da predstavi tu metamorfozu starog Evropljanina, pred kojim su se otvorila nova prostranstva Amerike. Divlji otok unutar novog svijeta je jedan fantomski prostor, kojeg su naselili potisnuti mitovi i kompleksi starog kontinenta. Njih se tadašnji čovjek želio osloboditi kao suvišnih aveti, koje ga prate kao prokletstvo u tom njegovom putovanju ka novom svijetu. Znamo da se sve ponavlja. Ali otok s onu stranu Atlantika danas je prva naseljiva planeta. Spomenuti Ilon Mask u okviru svojih kosmičkih projekata planira let na Mars sa ljudskom posadom. To nam govori da je u planu izgradnja naselja na najbližim planetama ili satelitima. Što bi bilo prvi korak ka otkrivanju  neke najbliže, susjedne planete na kojoj postoje uvjeti za život. Ali ljudi koji bi se našli u tim novim naseljima u svemiru doživljavali bi sličan duševni proces, kao stanovnici ovog Šekspirovog otoka u novom svijetu. To prije svega podrazumijeva preobražaj nasljeđa i poimanja svijeta. Evo kako Jan Kott piše u navedenom eseju o tim problemima na primjeru drame „Oluja“: „Mitovi uvijek prate otkrivače novih svjetova. U poruci, koju je sa svemirskog broda poslao na zemlju, prvi američki astronaut čitao je naglas „Knjigu postanka“, dok mu je brod ulazio u putanju oko Mjeseca. U rasponu od tri magična sata na nenastanjenom otoku, prošlost se pretvara u budućnost.“ Na ovom primjeru vidimo kako je astronaut sa zemlje sa sobom ponio neke usađene predodžbe, neke duboko usađene zemaljske mitove, koji izviru iz starozavjetnih narativnih fondova ili nekih drugih mitskih zaliha svijeta. U Šekspirovoj „Oluji“ uskrsavaju mediteranski mitovi, prije svega oni iz starogrčkog i rimskog perioda, koji na neki način pripomažu da se formira struktura duha modernog čovjeka u novom svijetu. Postoji još slavnih primjera spajanja tradicionalnih religijskih narativa za znanstvenom fantastikom, pri čemu spomenute vrijednosti putnik kroz svemir ili astronaut nosi sa sobom i naseljava ih u pustinje u kojima one prije toga nisu postojale. Ali to je nekako prirodno, jer čovjek iz starog svijeta mora sa sobom nešto ponijeti, makar to bile neke predodžbe i predrasude, kojih bi se najbolje bilo osloboditi, baš kao što su one u Šekspirovoj „Oluji“ predstavljene kao nepoželjne sablasti, kojima je mjesto u starom svijetu, ali koje su se ubacile kao slijepi putnici u utrobu broda, koji bi trebao osvojiti prostore novog svijeta. Baš ti i takvi slijepi putnici doprinose da se iskuje duh novog čovjeka, jer novi svijet ne može biti rođen bez uključivanja elemenata i mitova, starog i prevaziđenog svijeta. Tako Jan Kott piše: „Stojeći na brežuljku, kao na gornjoj razini pozornice Anhiz pokazuje Eneji „najveći skup duša“ koje čekaju u dugom redu da bi se vratile na zemlju i počele nove živote. Ta reinkarnacija duša također je reinkarnacija povijesti u kojoj se trojanska sudbina preobražava u povijest Rima od Silvija, Enejina sina, do Nume, prvoga kralja; i od Julija Cezara do Cezara Augusta.“ Novi čovjek ne može biti preporođen ako se u njega ne ugrade kosmički elementi iz prošlosti. Kott piše da najstarija gravura „Kolumbo se iskrcava u Indiji“ datira iz 1493 godine. Na njoj na prijestolju na obali oceana sjedi kralj Ferdinand Španjolski i gleda prema udaljenom brodu koji se približava obalama nove zemlje, gdje se vidi jedna palma, oko koje plešu goli divljaci. Prospero, protagonist Šekspirove „Oluje“, na novom tlu je osnovao koloniju kao Eneja, pri čemu se mitska povijest ponavlja kao ljudska povijest. Pri tome je novi svijet biblijski vrt iz kojeg su istjerani Adam i Eva, odnosno stečeni raj i novo zlatno doba, pri čemu Šekspir nenastanjeni otok kao mjesto čarolija, okajavanja i očišćenja preobražava u mitski otok, koji nastanjuju nimfe, čudovišta i vještice, koji predstavlja koloniju novog svijeta – piše Jan Kott. Pustinje je potrebno nečim naseliti, a spomenute aveti i nisu samo umjetni mitovi, koji služe kao dekoracija pozorišne bine. Kao Erinije iz starogrčkih tragedija one prate prognanike u novi svijet. One će ga pratiti i u njegovoj kosmičkoj Odiseji i sa njim će naseliti pustinje udaljenih planeta, pri čemu će se odigrati drama preobražaja prirode čovjeka, s kojom će se preobraziti i aveti mitova sa planete zemlje, koje ga u tom pohodu prate. Tako Jan Kott piše povodom Šekspirove „Oluje“: „Čudovište, nakazan stvor, uvijek je hibrid. Mitska su čudovišta bila plod odnosa između čovjeka i životinje ili bogova, u srednjem vijeku između vještica i đavla. Kaliban, taj „porod tmine“, potomak je takvog „neprirodnog“ odnosa: „pjegavo mladunče vještičijeg roda“. A taj srednjovjekovni đavo, otac Kalibanov, pretvara se opet u patagonskog boga Setebosa što ga spominje Pigafetta, Magelanov pratilac na putovanjima.“ Tako da nimalo ne treba da čudi što nova prostranstva slobode nastaju upravo u zatvoru. Kao što Džoni Štulić kaže u jednoj pjesmi – da li će sloboda umjeti da pjeva (kao što su sužnji pjevali o njoj). Poznata je priča o zatvorskim godinama Tita i njegovih suboraca, o čemu piše Ugo Vlaisavljević u knjizi „Lepoglava ili univerzitet“. Svoje zatvorske dane su koristili kako bi osnovali jedan pravi mali univerzitet, koji i jeste prvobitna forma univerziteta koji su u Jugoslaviji otvarani nakon Drugog svjetskog rata, unutar kojeg su izučavali i prevodili stručnu literaturu vezanu za njihov revolucionarni pokret. Ali ne treba ni zaboraviti da je Tito nakon što je preuzeo vlast, formirao zatvorski sustav „Goli otok“, koji pomalo podsjeća na otok iz Šekspirove drame „Oluja“. Dakle, ponavlja se drevna igra između zatvora i oslobađanja. U današnjem vremenu, dok utamničeni upiremo pogled u budućnost i moguće prostore slobode, jedan pravi mali univerzitet djeluje na društvenim mrežama, koji represivna vlast ignorira, jer ukoliko prizna istine koje se nalaze izvan radijusa njihove vlasti, oni će tu vlast izgubiti. Ali ipak stvarne revolucije pravi znanost. Svjedočimo da se ljudska drama sa zemaljskog kopna sve više i više prenosi na kosmički plan, u koji su uprte oči današnjeg čovjeka, onako kako je u Šekspirovo vrijeme pogled tadašnjeg čovjeka bio usmjeren na drugu stranu Atlantika. Zarobljenost čovjeka na zemlji je prije svega kosmičke prirode, jer izlaza iz „začaranog kruga“ nema. Politička zarobljenost je samo jedna pod-vrsta te osnovne, kosmičke zarobljenosti ljudske vrste. Ali zašto je osvajanje novih prostora budućnosti i slobode bitno? Baš iz razloga što „prazan prostor“ otoka ili planete jednog novog svijeta može na nov način rasporediti kosmičke elemente i ljudske odnose unutar sistema tih elemenata. Na tom tragu je bio i Andrej Tarkovski u filmu „Solaris“. Protagonista filma je psiholog, koji odlazi na svemirsku sondu, koja je izložena djelovanju inteligentnog oceana, koji mijenja psihologiju astronauta, koji se nalaze na sondi. On primjećuje da su znanstvenici na toj sondi „sišli s uma“, pri čemu on pokušava pronaći uzroke zašto se to dogodilo. Sve dok i njega ne počnu progoniti aveti koje su ga pratle sa zemlje, jer je ta inteligenta sfera psihološki oživila njegovu preminulu suprugu. Među njima se na svemirskoj sondi odigrava jedna psihološka drama, koja iskače iz fizičkih zakona planete Zemlje, zato što oni ne važe u jednoj sondi koja se nalazi u orbiti druge planete, koja pulsira po zakonitostima super inteligentnih bića. Ta „tuđa“, vanzemaljska inteligencija mijenja psihologiju putnika sa Zemlje. Što je samo jedan od načina na koji bi se dogodio preobražaj duhovne strukture čovjeka u takvom amijentu, što jako podjeća na ono što se događa stanovnicima magičnog otoka u Šekspirovoj drami „Oluja“. Samo što je u to vrijeme Atlantik bio izazov za čovjeka baš onako kako je danas to slučaj sa međuzvjezdanim prostranstvima. Šekspirov magični otok je jedan dramski podijum, prostor eksperimenta unutar kojeg bi trebao biti rođen novi svijet i novi čovjek u njemu. To je narativ koji je položen u mitski početak života Evropljanina u Americi, koji je zasnovan na sjedinjenju onog što je staro i novo, ali je i podijum koji mijenja percepciju stare Europe, koja je u vremenima prije Kolumba vjerovala da je njihov kontinent centar svijeta koji leži na leđima kornjače. Spomenuta sonda iz filma „Solaris“ je isto tako jedan podijum psihološke drame, koji prije svega ima za cilj da djeluje na ukalupljenu percepciju stanovnika planete Zemlje, koji misle da su neke vrijednosti stabilne i nepromjenjive. Na primjeru „Solarisa“ vidimo kako se čovjekov vrijednosni sustav i standardna psihologija dezintegriraju na elemente koji bi trebali biti posloženi na nov način. Baš onako kako su mitski elementi stare Europe u laboratoriji Šekspirovog magičnog otoka trebali biti preobraženi u jednu novu stvarnost, novi svijet tek otkriveneAmerike, čija bi divljina trebala biti pripitomljena evropskom kulturom. Samim time je došlo do reispisivanja evropskog mitskog sustava i njegove primjene na američki prostor, na štetu domicijelnih Indijanaca. Nedavno je književnik Marijan Grakalić objavio na portalu Radio Gornji Grad sjajan tekst na ovu temu pod naslovom „Čista Kalifornija“. Krvave tragove „osvajanja novog svijeta“ pronalazimo i u Šekspirovoj drami „Oluja“. Baš kao što je kolonizaciju Amerike pratio rat između Evropljana i Indijanaca, danas svjedočimo pravom svjetskom ratu između globalista i onih koji se zalažu za opstanak nacionalnog čovjeka. Dramska polarizacija planete je zasnovana na sukobu te dvije sile. Ratovi koji se vode već uveliko prevazilaze zemaljska bojna polja, jer je informacijski rat prenesen u Eter, odnosno kosmički prostor. Tako da smo još uvijek u fazi zarobljenosti, u kojoj je bila i Europa prije Kolumbovih otkrića. Sa famoznim „Starlink-om“ je uspostavljena zvjezdana veza, ali se nalazimo još uvijek u prvoj sekundi svjetlosnih godina koje se otvaraju pred nama. U svakom slučaju ljudska drama opstaje, samo se mijenja podijum na kojem se ona ostvaruje, pa makar to na kraju značilo i promjenu ambijenta planete. Evo kako Jan Kott piše o kosmičkim zakonima u eseju „Oluja, ili ponavljanje“: „U neoplatonskoj doktrini broj dvanaest je simbol kosmičkog reda i spasa. Zodijak se sastoji od dvanaest znakova, a dvanaest se prikazuje krugom magijskog šestara. Ali taj nam hermetski simbolizam ovdje nije potreban: dvanaest je mjera u kojoj se sati i mjeseci ponavljaju. Prošlost je prolog „Oluje“; ona je također povijest kraljeva u kojoj se beziznimno opetuje drama, gdje brat izgoni brata i uzurpator lišava zakonitog vladara prijestolja. Tri sata radnje, smještene u sadašnje vrijeme, koja završava u šest, predstavljaju ubrzano i dramatično ponavljanje kraljevskih životopisa.“ Kosmički zakoni su trenutno u fazi otkrivanja. Čovječanstvo u sadašnjem trenutku podliježe kosmičkim zakonima, odnosno život se pokušava sa njima uskladiti. Međutim, mi poznajemo samo jedan mali dio kosmičkih zakona. Širenje spoznaja koje se tiču zakona svemira će istovremeno značiti i mijenjanje formi u kojima se ostvaruje ljudska egzistencija. Tako da smo kao civilizacija još uvijek u prvoj sekundi svoga postojanja.