Dakle, u Hrvatskoj se vodi građanski art! Ili malograđanski, ako vam je tako draže. Thompson napjrije zapjeva „Čavoglave“, pred 500.000 glava na Hipodromu Zagrebu pa, par dana poslije, Urban otpjeva „Bella, ciao“ pred cca 5.000 ljudi u Areni prilikom otvaranja filmskog festivala u Puli. Kvantitetom je Marko neusporedivo jači od Urbana, to je očigledno i uhoslušno. Onda Bajagi otkažu koncert u Solinu pa Rambo Amadeus, iz solidarnosti, otkaže svoj na istom mjestu. „Plavi orkestar“ će uzvratiti udarac u Areni, ali Thompson je već održao drugi hipodromski koncert u Sinju. I (malo)građanski art se nastavlja…
A ja šta ću, kao artnik par excellence i žurnalist per se, nego na lice mjesta, u Sinj. Ma namjeravao sam već dan prije i na Alku ali Ministarstvo nebeskih poslova je imalo bolji plan za mene pa me zadržalo u Splitu a nije se suzdržavalo da na Sinj pusti kišurinu i tako alkarsko trkalište pretvori u blato, a Alku odgodi za iduću nedjelju. To odgađanje Alke se dogodilo svega četiri puta u njenoj 310-o godišnjoj povijesti. Čini mi se da se ovaj put četvrta dimenzija umiješala u trodimenzionalni alkarski svijet koji se morao pokisao razići, što nije smanjilo količinu pojedene janjetine i popijenog vina i piva nego je vjerojatno i povećalo. U gastronomskom smislu Alka ne može zakazati pa u tomu tradicionalno uspijeva u svim vremenskim uvjetima i povijesnim razdobljima i sistemima.
Dugo putovanje u noć
Evo, dakle, mene u autobusu iz Splita za Sinj, s vremenom polaska u 16,15 h. Bus je, naravno, prekrcan mladićima i djevojkama u crnim majicama kratkih rukava, a ja sam u bijeloj majici bez rukava, bijelim dugim hlačama i s je bijelom pamučnom jaketom, preko ramena, Možda sam ipak pretjerao – i cipele su mi bile svjetlo bež, gotovo bijele, boje. Kao takav sam ušao među posljednjima, s rezervacijom sjedala br. 43, kupljenom ujutro, ali sva su mjesta zauzeta Thomsponovom mladeži i nikomu ne pada na pamet da se digne čovjeku u bijelom i u godinama. Ne čudim se. Onda mi jedna plavokosa gospođa ugodne vanjštine, odjevena u dugu, usko pripijenu haljinu, reče: „Izvolite gospodine, ja ću svoju curicu na koljena“. Ja se, ugodno iznenađen, zahvalim i sjednem a djevojčica se (također u crnoj haljinici ) premjesti na koljena i bedra majke. Rijetko mirna i tiha djevojčica: narednih skoro šest sati vožnje nije nijednom pokazala ljutnju, nervozu ili namjeru da zaplače. Tako da mi je bilo vrlo ugodno sjediti pored njih, opušten i sklopljenih kapaka, kako bih postigao, koliko toliko, theta stanje moždanih valova i tako najlakše podnio vožnju, vrućinu i povremeno pjevačko glasanje nabrijane mladeži.
Usporio sam disanje, s njime i sav metabolizam, a bus se kretao brzinom puža koji je popio litru kamilice na eks. Meni to nije smetalo prva tri sata, a kada sam otvorio oči bili smo tek u Dugopolju, začepljeni kolonom auta ispred i iza sebe, iz kojega smo izašli nakon jedne ure. Da sebe nisam usporio iznutra to bi mi miljenje cestom postalo nepodnošljivo pa bih se najvjerojatnije već tu iskrcao, zapalio cigaretu, digao palac i vratio se odakle sam i pošao ( tako bih stigao na predstavu „Lisica“ iste večeri ). U prvom dijelu putovanja, do Klisa, bilo je par mlakih pokušaja da se refren „Ajmo, ajmo, ustaše“ protegne u pjesmu ali niti je tko imao volje da se dere jer su sporost kretanja, žarko sunce i slutnja da će ovo putovanje potrajati do noći učinili svoje. Od Splita do Sinja se inače busom vozi jedan sat. Mlade „ajmoustaše“ su počele pokazivati prve znakove nervoze, čak i kriticizma na račun prometne organizacije koncerta a na koncu rezignaciju. Raspoloženje nije baš popravilo ni glasno puštanje par Thompsonovih pjesama preko zvučnika u busu. Fiziologija je počela nadvladavati ideologiju: mjehuri – naročito djevojački – bili su već puni, a s obje strane ceste nigdje ni žbuna da se pusti žuta voda na plavu slobodu.
Ja sam se, po tom pitanju, držao vrlo dobro: bio sam zaronio u budističko stanje uma dok su oni ostali u katoličkom pa su morali trpjeti svoju fiziološku muku do kraja puta. Kojemu se nije nazirao kraj. Da vam skratim muke tj. priču: oko 21 h smo bili tek na 15 km od Sinja, a vozač je bio mišljenja da do tamo nećemo stići do 22 h, ako uopće stignemo. Večer je već lagano prijetila mrakom pa sam napravio oštar rez ( split cut ) u toj sporovoznoj masovnoj sceni – iskrcao sam se, prešao na drugu stranu ceste, digao palac i nakon dvije minute stao mi je jedan empatični vozač te me, za desetak minuta, prebacio do Solina. Spomenuta plavokosa gospođa u crnoj vešti me je pokušala zadržati: „Pa šteta bi bila da odustanete pred samim ciljem, kad smo već došli dovde“, a njena curica me umilno pogledala. Nasmiješio sam se objema, pozdravio ih i – elipsa u montaži – evo me kako pijem češko pivo uz Jadro u Solinu, lagan kao bijelo pero ( nakon što sam najprije, naravno, posjetio WC ).
Dva tilta i jedan napad
Prateći kasnije na mreži razvoj događaja oko Sinja i u njemu vidio sam da je došlo do prometnog začepljenja, da su mnogi zakasnili na koncert, a neki da uopće nisu ni stigli do Sinja a kamoli na hipodrom. Nastao je, dakle, Sinj-tilt: čitav taj fliper se zaštekao, a na povratku s koncerta mnogi su svu noć proveli u autima na cestama prema Splitu, double tilt. Takav se scenarij mogao predvidjeti obzirom da se zaista radilo o overdoseu svega. Previše heroja i herojske glazbe ima sličan učinak kao i previše heroin ( a da se ljudi mogu navući na bilo što – zna se ). Pa sam svoju solinsku pivu popio u miru sa samim sobom, okolnom prirodom i društvom. Meditirajući, između gutljaja, o trojstvenom fenomenu. MPF – ZDS – AU ( ajmo, ustaše ).
Podijelit ću s vama med te male meditacije, zdesna nalijevo. „Ajmo, ustaše“! Gdje? Na ( Thompsonov ) koncert i ( Hajdukov ) stadion. Gdje bi drugdje mogli?! „Za dom spremni“ nisu baš za dom spermni ( a takvi Hrvatskoj najviše trebaju da ne bismo izumrli sami od sebe ). Marko Perković Thompson? Polumilijunaš ( pola milijuna fanova na hipodromu u metropoli ). Poluprorok ( proročki roka polureligiozne, poluideološke i polupolitičke stihove koji zvuče kao istina onima koji ga slušaju s pola ušiju ). Da je pravi prorok, ne bi to mogao biti u svom selu, a on je najveći prorok upravo u svome selu i njegovoj bližoj i daljnjoj okolici. Poluvjernik ( koji je čuo i razumio samo pola mise ). No, poglavito, on je kao takav utjelotvorenje hrvatskoga sna, koji je sav sadržan u četiri riječi: „I ovce i novce“! Thompsonovo stado je polumilijunsko, a novci su mu višemilijunski. Dakle, idol. Uz kojega, kao takvoga, ide idolatrija. A svaka idolatrija je uspješan biznis. I ima veze s pravom vjerom kao kameni kip sa živim čovjekom od krvi i mesa.
Nije stoga teško zamisliti jednu od mogućih budućnosti u kojoj majka pita maloga sina šta želi biti kada poraste., a on ushićen ispaljuje „Thompson“! Ne znam što je željela biti krupna djevojka odjevena u crno koja me je, pripita, napala s leđa u busu br. 1 iz Solina za Split. Iako građena kao umnjak sigurno nije tada rekla: „Sumo hrvač“. U busu je bilo svega četiri-pet putnika, ja sam snimao selfi iz malo povišenog rakursa, a ona je U-mislila da snimam nju u pozadini. Što mi nije palo ni na kraj pameti, nisam je ni primijetio. Istrgla mi je mobitel iz ruku i bacila ga na pod. Ja sam skočio na noge: „Šta ti je?! Snimam selfi, jesi normalna“! Istrgla mi ga je i drugi put ( možda zato što je crven?) i bacila dalje, prema vozaču. „Ajde, otrijezni se, pijana si“ – rekao sam joj i odmahnuo rukom. A ona će meni: „Puši ku*ac, klaunu“. Klaun u bijelom ju je još jednom pogledao, shvatio da ne koristi da joj išta više kaže pa je sjeo i do Splita obradio selfie te napisao par rečenica za status na fejsu.
Sve mi je bilo jasno pa onda i razumljivo: bijelo samom svojom pojavom iritira crno i ono ga onda napada ( s leđa, naravno ). Tako je to oduvijek bilo i bit će, baš kao i u šahu. A mi smo na šahovnici. Ništa, dakle, čudno. Samo što se šah dobro igra jedino u trijeznom stanju. Kad je jedan od igrača pijan, onda to više nije kraljevska igra već cirkus. I tu se onda postavlja samo jedno pitanje: kakav je to cirkus bez klaunova? Ružan i tužan cirkus…
#MPT #Sinj #Thompson
