Kada sam u jednom od mojih prijašnjih tekstova u ArtKvartu pisao o dvama različitim društvenim modelima razvoja Hrvatske, onom patrijarhalnom u Gorskoj Dalmaciji i urbanom Kvarnersko-agrarnom te ih uspoređivao, dotakao sam se i teme privatnosti. Opisao sam da recimo u Gorskoj Dalmaciji dugo vremena nije postojala privatnost izvan kolektivizma. Postojali su rodovi i plemena sa strogom militariziranom hijerarhijskom podjelom rada i poslova dok u Primorju i na Kvarneru kolektivitet rano nestaje, a sve više se daje prednost individualnom načinu života i svijesti. Jedan od primjera kvarnerskog modela gdje čovjek postaje osoba izvan kolektiva sa svim svojim pravima i dužnostima, gdje slobodno može raspolagati svojom imovinom, financijski biti neovisan, sam razmišljati i voditi svoj život može se prikazati kroz jedno primorsko mjesto, npr. Praputnjak.
Praputnjak, mjesto iznad Bakra, javlja se u dokumentima još u 15. st. i to u jednoj oporuci na glagoljici. Bilo je to mjesto nadničara jer ovdje nije bilo kmetskih odnosa. Stanovništvo Praputnjaka došlo je iz Bakra, ali i zaleđa i područja kojim su vladali Osmanlije. Među njima bilo je i Vlaha. Oni su se brzo pohrvatili usvojivši čakavicu kao svoj idiom. Mjesto će tijekom nekoliko stoljeća doživjeti velike promjene. Tad kad se pojavilo u javnim spisima po prvi put Praputnjak je izgledao kao i sela u Gorskoj Dalmaciji. Ljudi su stanovali u kolibama sa slamnatim krovovima izgrađenim od greda i pletera, bez namještaja u malenom prostoru gdje se živjeli sa stokom. No ubrzo već u 16. i 17. stoljeću utjecajem kasne renesanse i katoličke obnove koje na Praputnjak djeluju iz gradova drvenu kolibu zamjenjuje zidana nastamba od grubog i neobrađenog kamena povezana žbukom. Prizemlje se dijeli pleterom na staju i kuću. Kuhinja posjeduje otvor iznad ognjišta. Iz kuhinje ljestvama se penje na poseban pod za spavanje smješten na gredama iznad staje. Čovjek tako odvojen od stoke te postupnim odvajanjem članova obitelji razvija individualnu svijest. Jačanjem trgovine pojedini članovi obitelji stječu imetak kojeg ne žele dijeliti s ostalim članovima zadruge pa tako svaka obitelj logičnim slijedom želi imati svoju kuću. U takvim okolnostima stari oblik života u zadrugama više nije bio prihvatljiv te one za razliku od onih u Dalmaciji brzo nestaju.
Prosvjetiteljstvo je imalo veliki utjecaj na Primorje i Kvarner pa tako i na Praputnjak. Smješten uz prometnicu (Karolinsku cestu) dobiva i seosku ulicu te novi tip kuća. Kuća je sad izgrađena na dvije razine. U donjem dijelu je staja i konoba za vino te ostava za hranu, u gornjem kuhinja i jedna novina u selu; soba. Čovjek po prvi put sobom dobiva svoju intimu, svoju škrinju i krevet. U škrinji čuva svoja ruha, osobne stvari i vrijednosti. Posjedujući sve to čovjek Praputnjaka izlazi iz kolektiva te postaje osoba-pojedinac. On u njoj boravi kad se želi sebi posvetiti npr. voditi ljubav, kad je bolestan, no i u vjenčanju i krštenju, samrti. Soba je, dakle veliko civilizacijsko dostignuće, uklopiva u ideju prosvijećenih vladara (Marije Terezije i Josipa II), zasnovana na katoličkom personalizmu. Kada Praputnjak napokon dobije i seosku crkvu s baroknim oltarom znak je da ulazi u novo doba i doba reformi. Blizina gradova poput Rijeke i Bakra utječe na njegov razvoj, a s obzirom na to da je položen na Karolini ni Karlovac ni Zagreb više se ne čine dalekim i nedostižnim. Praputnjaci trguju na Karolini i Lujzijani i tako uvećavaju svoj imetak.
Ovaj primjer razvoja mjesta na Kvarneru koji je u samo dva, tri stoljeća prošao put od drvenih koliba do kamenih, lijepo izgrađeni obiteljskih domova, s cestom i crkvom gdje čovjek postaje osobom, personalizira se i odvaja od kolektiva, gdje svoju intimu napokon realizira kroz sobu ukazuje kako se razvijala individualna svijest ljudi i kako je primorsko selo, mjesto bilo od rana povezano s globalnim svijetom.
Istaknuta fotografija: Franka Blažić
#Praputnjak
