Pozicija Jonathana na domaćoj glazbenoj sceni kao predvodnika nekih novih riječkih „Engleza“ ne dokida se zatvorenim koncertno medijskim krugom poslije debi albuma.
Na krilima Editorsa, The Nationala, Interpola i bendova nalik tom dark post joy divisionskom zvuku, Jonathan su uletjeli kao svjež vjetar i prijeko potrebni stylish dodir zagušenju silovanja od strane Valjak – Kazalište – Psihomodo mainstreama.
Uz činjenicu pisanja nekih od najbitnijih rock and roll komada novog milenija s domaće scene poput „Try To Get Even“ ili „I Never Meant To Be There“, kojima su nivelirali prazninu predstavništva i prve lige nove riječke rock scene. S koje se prije „ŠČ“ cirkusa Leta 3 autorski moglo sjetit tek oko „Bombardiranja Srbije i Čačka“, a od obećavajućih imena se OPP nije izborio za karijeru na tragu sjajnog deranja debi albuma zastalog i zapelog između izdavačkih prijepora Dallasa i Menarta. Urban i Četvorka su odavna institucija za sebe i glazbeni artefakt koji s rockom nema više dotičnih točaka, dok se druge niske bendova pojavljuju i nestaju ili održavaju statističke varijable s više ili manje uspjeha na konto mitskog termina „riječke glazbene scene“.
Tu će Jonathan najavom novog albuma nakon „Bliss“ i „To Love“/“To Hold“, nastavljati u nešto mirnijem smjeru pjesmama poput „One Minute“ kojom će dozivati „Heaven“ i Tinderstickse u vrijeme kad bi im se disalo ubrzanijim tempom, ali još uvijek iznimno melodičnim aranžiranjem.
Uz The Siidse s elektro synth dark pop strane i prisjećanja na bitnosti Depeche Modea za ovaj prostor, Jonathan s novom pjesmom odbacuju komercijalne pretenzije (kao da ih je ikad bilo) i puštaju se odraditi onaj prijelomni treći album nakon kojeg će testirati rok trajanja i kritičnu masu publike spremne njih držati prvacima domaćeg rock mainstreama, onkraj Vatre.
4/5
