„Izgledalo je kao da su obe obale izbacile jedna prema drugoj po zapenjen mlaz vode, i ti se mlazevi sudarili, sastavili u luk i stali tako za jedan trenutak, lebdeći nad ponorom.“ I sam ljudski život je tek treptaj oka koji lebdi poput mosta nad ponorom. “Juče je prošlo, sutra nije došlo – postoji samo ovo vrijeme današnje”, zapisala je negdje nobelovka majka Tereza. Naravno, to je istina. Postoji samo ovaj trenutak kojeg smo svjesni i to je naš život. Kategorije “prošlost” ili “budućnost” su ljudi izmislili i one nas se kao takve ne bi trebali ticati. U svijetu flore i faune takvo što ne postoji. Vratimo se Andriću. Dakle, ponor iznad kojeg lebdi most je istovremeno ponor vasione koji se pruža ispod svakog čovjekovog pokušaja da premosti taj ponor. Tako je čovjek unutar jezika gradio Mostove, baš kao što je ova Andrićeva priča, s jedne strane Most unutar jezika, s druge strane priča o Mostu. Čovjekova potreba da premosti dvije obale identična je njegovoj potrebi da izgradi most između dva Svijeta. Taj most na Žepi je izgrađen u vrijeme kad su mnogi mostovi na ovome svijetu izgrađeni, odnosno kad su spojili dva mikrosvijeta, ali svi ti mostovi su spajali mikrosvjetove unutar naše planete Zemlje. Međutim, onaj bezvremeni most koji ima odraz u vječnosti, ona spona između našeg Svijeta, i nekog drugog Svijeta u dubinama svemira još uvijek nije napravljen, i čovjek ulaže sav svoj kreativni potencijal da izgradi i taj Most. A kao što znamo izgradnjom svakog Mosta se širio dotadašnji Svijet, i sva gradnja mostova na ovome Svijetu je zasnivana na širenju toga Svijeta. Čovjek je ovaj Svijet podijelo na zone okružene zidovima ili bodljikavom žicom, dok su mostovi koje gradi samo jedan granični punkt prepun tenzije. Oko svakog mosta se koncetrira i tenzija, jer je most granični topos, a tenzija je uvijek prisutna na granici. Takav je i Most na Žepi – jedan od onih prokletih graničnih toposa, koji u sebi sadrži ogroman simbolički potencijal, pa tako i onaj najširi – koji se tiče ustroja vasione, izvan ovog našeg Svijeta sabijenog u sferu vazduha koji ga prstenasto rubi, a kojeg ljudi udišu, i izvan kojeg ne mogu da istupe, jer ograničava njihove mogućnosti. Ta granica prolazi i kroz priču, baš kao što jedan takav granični topos protkiva Andrićevu priču Most na Žepi. Ona je svojevrsni jezički pečat mostu, kojega je klesao vrijedni neimar čekajući čas svoje smrti, i provodeći svoje dane u želji da premosti tu granicu između dva svijeta, ona mu udahnjuje simbolički potencijal, koji se pruža onoliko koliko se pruža i čovjekov Svijet, jer su granice čovjekovog Svijeta granice njegovog Jezika. Pukotina Svijeta je odražena u tom Jeziku, baš kao što i Most nadvisuje tu pukotinu Svijeta, težeći da uspostavi granicu između sve većeg i većeg prostora – u skladu sa širenjem čovjekovih horizonata i njegovog znanja i poimanja Svijeta.
„Odnekud se ustali u njemu ova misao: svako ljudsko delo i svaka reč mogu da donesu zlo. I ta mogućnost poče da veje iz svake stvari koju čuje, vidi, rekne ili pomisli. Pobednik vezir oseti strah od života. Tako je i ne sluteći ulazio u ono stanje koje je prva faza umiranja, kad čovek počne da s više interesa posmatra senku koju stvari bacaju nego stvari same,“ zapisuje Andrić na jednoj od stranica svoje pripovjetke za koju je Meša Selimović kazao da jedna od najljepših priča ikad napisanih na svijetu. U citiranoj misli Andrić zapravo govori o pojavljivanju te fatalne pukotine svijeta u čovjekovom životu, jer kako kaže Hajnrih Hajne, pukotina svijeta prolazi kroz srce pjesnika, a ta pukotina Svijeta, je čovjekova smrtnost, i niti jedan čovjek ne poznaje granice te pukotine i način na koji je moguće tu pukotinu premostiti. Tako je i sjena koju baca most obasjan Suncem, zapravo njegov simboličku potencijal, koji egzistira izvan njegovih zidina – odnosno svoj blijedi odraz dobija tek u Jeziku.
Sa gradovima je slično. U grbu drevnog Babilona ima ugravirana pesnica koja treba da podsjeti stanovnike na mogućnost božije odmazde ukoliko društvo oboli od moralne hipokrizije. Sumrak civilizacije bi se prema tadašnjem vjerovanju ogledao “kroz pet razornih udaraca džinovskom pesnicom koja će kule babilonske pretvoriti u prah i pepeo”. Gradovi koje je čovjek sagradio na zemlji zauzimaju tek jedan manji procenat ukupne površine planete. Oni su projekcija nekih njegovih želja i snova i u suštini nisu mjerilo za neke planetarne i kosmičke zakone, niti su po njima do kraja građeni. Naseljavamo pustinje i društvo oblikujemo po nekoj kulturnoj tradiciji koju baštinimo. Savlađujemo kosmičke zakone, rotaciju planete, odnosno godine i godišnja doba, osmišljavajući vrijeme nekim kulturnim i jezičkim konstruktima i narativima, koje je vremenom čovjek u hodu sam izmišljao. Nipošto to ne znači da je ta kulturna baština u potpunosti istinita. Ne nudi konačne odgovore ni za sredinu u kojoj je nastala, niti za planetu, a šire da i ne govorimo. Danas su nam religije postale zvanična ideologija, koja pokriva i podupire politiku, na taj način je ovjeravajući – pri tom se zaboravlja na starozavjetna prokletstva koja takođe postoje.
Držimo se Biblije i drugih svetih knjiga kao nečega što nudi univerzalne zakone, bez obzira što je znanost već odavno osporila neke elementarne predodžbe o svijetu, koje nude svete knjige. Biblija ne nudi sustavnu kronologiju. Ljudska povijest je stara svega 5000 godina. To je relativno kratak interval. Prošlost ljudskog roda, koja nije dokumentirana spisima, je mnogo, mnogo duža. A o starosti same planete da ne govorimo. Stoljećima su kršćanski učenjaci zagovarali tezu da je planeta zemlja stara 5 hiljada godina (od Adama i stvaranja svijeta), dok je znanost pouzdano utvrdila da se starost planete mjeri u milijardama godina. Ali Biblija je mitski i kulturni konstrukt kojeg nasljeđujemo, koji nam osmišljava vrijeme u savlađivanju njegovih prepreka. Sami smo svjesni da mnogo toga u tim spisima nije istina. Isaac Asimov u knjizi “Istraživanje zemlje i kosmosa” piše: “Crkveni povjesničar Euzebije iz Cezareje (260 – 340) nastojao je proniknuti vrijeme Abrahamova rođenja prema različitim navodima u bibliji pa je zaključio da se to dogodilo 2016 godine prije nove ere, dvanaest i pol stoljeća prije osnutka Rima i osam i jednu trećinu stoljeća prije trojanskog rata. To je pružilo zadovoljavajući primat židovsko-kršćanskoj povijesti i uvelo “Abrahamovu eru”. Ako bi se računalo unatrag u bibliji do rođenja Abrahamova, tada, s obzirom na to da su navedeni svi Abrahamovi preci sve tamo do stvaranja svijeta, s navedenom starošću svakoga kad mu se rodio sin, bilo bi moguće izračunati godinu u kojoj je Bog stvorio Zemlju, u skladu s opisom u Postanju.”
Sve u svemu, pokazalo se da je biblijska računica neodrživa kada je u pitanju starost planete. Jako je teško izbjeći u svemu tome psihološki fenomen “esencijalizacije”. Neke jezičke konstrukte svoje tradicije projiciramo u kosmički vakuum i na tome zasnujemo vjerovanje i ostale predodžbe o svemiru. Međutim, kad nekom sondom dospijemo u ta međuplanetarna prostranstva, vidimo da sve izgleda sasvim drugačije. Čovjek je najveći dio svoje povijesti proveo vjerujući u neke predstave o svijetu koje su se na kraju pokazale potpuno pogrešnim. Da je planeta uistinu jedno selo, barem bi imali istu polaznu točku, odnosno mogli bi zidati nešto na istinitijim temeljima. Ali svako podneblje ima svoju jezičku stvarnost i neke svoje religijske predstave, koje je nemoguće nivelirati i izjednačiti nekim standardima. Još uvijek smo u suštini divlja plemena sa atomskim oružjem. Ali nije odlučujuća niti presudna činjenica da su elementarne teze Biblije osporene od same znanosti. Posebno što je Biblija nastala u starinska vremena, kad je bilo jako malo činjeničnih podataka o porijeklu čovjeka. Isto tako, današnje spoznaje znanosti će za nekoliko stotina ili tisuća godina isto tako biti banalne i u mnogo čemu osporene i prevaziđene. Što je život, od nekoliko decenija, koje minu kao sjenka vjetrom uskovitlane pješčane oluje nad pustinjom? Zar zbog naslada tog kratkotrajnog vremena treba da uprljamo svoju kosmičku prirodu, koja će nam možda podariti jedno vječito trajanje? Svete knjige su na svoj način naslućivale tu vječnost, kroz projekcije Raja, ali suština je da ne mora sve to tako izgledati, ali je vječno postojanje opet izvjesno. “Misli kruže svemirom i od toga treba uvijek polaziti”, govorio je veliki Italo Kalvino. Ako svaki čovjek ima maštu, snove, ideje i misli, koje upravljaju njegovim životom, onda to važi i za svemir. Možda će se naše “bezvremeno” postojanje ostvariti u transcendenciji u svjetlosne čestice, kojim ćemo putovati kroz vasionu, i tako na kraju dospijemo u ocean snova i mašte, ili neki Platonov svijet ideja. To možda jednim dijelom jeste hipotetičko maštanje i nagađanje, ali ako smo okruženi tako velikim idejama koje prekriva nebo Platonovo, čemu onda to pokvariti kreditom za nekretnine i automobile, kockarskim dugom ili ovisnošću o opijatima i prostituciji? Zar nije bolji način uzidati vrline svojim postojanjem u kosmičko tkivo? Tako ugrađeni u svemir egzistiraćemo vječno. Makar kao čestica svjetlosti. Ili neki inteligentni atomi, koji razmišljaju i sanjaju. Naši “skupljači perja” će kazati – ali vječno mogu trajati i poroci i gluposti, ako s tim ukoračimo u to veliko polje. Neki pak tvrde da je naše zemaljsko vrijeme “tek zalutali oblak nad pejsažima prolaznosti”. Zar vrijedi snoviđenja o vječnosti proćerdati radi kocke, boce alkohola i slično? Sama potencijalna mogućnost vječnog života mnogo više vrijedi od zemaljskih kratkotrajnih poroka.
O tome se govori u zbirci priča pod nazivom “Žeđ”, našeg Nobelovca Ive Andrića:
Protagonisti tih priča su fratri koji su živjeli u otomanskoj Bosni. Ti fratri su imali nesreću da žive pod jarmom tuđinske vlasti, koja nije bila naklonjena njihovom redu i samostanu. Priča je to o ljudima koji su pokušavali da održe živim plamičak svojih vrijednosti u mračna vremena, kad to nadmeni Turci iz vlasti nisu gledali nimalo blagonaklono. Ali možda takva uloga fratara iz vremena otomanske Bosne najviše odgovara duhu ranih, izvornih kršćana, iz vremena kad je ta religija bila u ilegali, dok je zvanična religija u Rimu bila olimpska. Način na koji su oni bili izloženi progonu od strane zvanične vlasti, podsjeća na gorak život ovih bosanskih fratara pod turskom čizmom. Za svakog ima mjesta na ovoj lađi Gospodnjoj, jer on ne mjeri aršinom ni kantarom. On pokreće svjetove, iako nema riječi, sve razumije, jer sve što postoji, kreće se i putuje ka spasenju, govori fra Marko Krneta u Andrićevoj priči “U musafirhani”. Ali svijet zemaljski je takav da su sile dobra potisnute u podrume i zone niže frekvencije, dok je svjetovnu vlast opsjeo sam đavo. Spomenuti fratar je svjestan toga kad u priči “Kod kazana” u Rimu silazi da posjeti katakombe svete Agneze: “U katakombe se ulazilo iz same crkve, koja je bila vlažna i uboga. Vodio ih je jedan laik mrzovoljno, jer bez izgleda na nagradu. Katakombe su bile mnogo manje i zapuštenije od velikih katakomba svetog Kalista na Via Apia. Pa ipak, imale su i one svoja vješto ulaštena iznenađenja koja su privlačila posjetioce. U jednoj praznoj grobnici, iznad nekoliko ukrštenih kostiju, gorila je mala antička lampa od crvene zemlje i jasno osvjetljavala zlatan medaljon u veličini cekina. Na medaljonu je bila glava jednog mladića, ispod nje urezano ime, a oko same glave ispisano, kao oreol, jasnim reljefnim slovima: Semper in pace gaudet (vječno se raduje u miru). Fra Marko se zadrža pred tim grobom toliko da su morali da ga dozivaju i grde. Nikad više nije zaboravio taj lik iz katakomba. Vraćajući se to veče u Rim, i gledajući kako se pale svjetla po kućama i krčmama za njemu nepoznat noćni život, on je drhtao od pomisli da taj svijet ne zna za ono svjetlo ispod zemlje, i da možda još ovo isto veče gubi zauvijek onaj vječiti, radosni i jedini život.” Ovaj Andrićev lik je vidio dva svijeta i dva života, onaj veliki i vječni i ovaj mali i prolazni, i užasava se od pomisli da milioni ljudi gube onaj vječni život zbog ovog malog, zbog njegovih bijednih slasti i dobara. Na približno sličan način su franjevci održavali živom svoju tradiciju pod otomanskom okupacijom, zgurani u podrume i katakombe bosanske stvarnosti, dok je na površini turska uprava njihovu zajednicu izlagala progonima, nametima i globom. To i jeste tako ako izmaknemo rezonu majmunolikih stvorenja koja su prigrabila poluge vlasti. Oni takvi sve vrijednosti izvrću i kvare. Ovaj drugi rezon višeg stepena nam govori da je ovaj svemir sam veliki poduhvat, koji svojim zakonima nadilazi mogućnosti homo sapiensa koji je još juče bauljao planetom sa toljagom u ruci kao ostali neandretalci i druge mamunolike pojave. Nije svemir nastao kako bi bio po mjeri potreba homo sapiensa, nego je on više jedan neuspio božji eksperiment. Andrić jako živopisno opisuje šaroliki život franjevaca u manastirima, oko kojih se okuplja njihova pastva. Riječ je o autentičnom životu bosanskih ljudi. Ali sve se njihove životne okolnosti prepliću i sudaraju sa predstavnicima turske uprave, koji uokviruju životarenje u samostanu, što često prelazi u nasilje i ucjene. Ne samo franjevci, nego i hajduci i druge buntovne pojave protiv turske vlasti iz tih vremena sačinjavaju dekor Andrićevih proznih pasaža. Takav način života je odavno iščezao iz ovog podneblja, živeći još uvijek samo u ponekom književnom spisu. Ali nije samo turska vlast bila nemilosrdna prema kulturi života autohtonih naroda ovog podneblja. Svaka vlast na ovaj ili onaj način zgura u uglove brojne društvene skupine. Kada se dogodi takvo stanje, takvi ljudi obično pronalaze neke sporedne načine da sačuvaju svoj stil života, sakrivajući mnogo toga od očiju javnosti. To nam samo po sebi govori da su vrijednosti u koje vjerujemo u ovakvom svijetu ugrožene i da mnogo toga moramo progutati i strpiti se kako bi očuvali živim plamičak nade u jedno bolje i pravednije postojanje. Srećom, ovaj život ne traje dugo. Ljudska uloga na ovoj planeti je od prapočetka jako nezahvalna. Mi zapravo i ne znamo ništa pouzdano. Još uvijek je vjera naše najsnažnije uporište. To u najmanju ruku nije stabilan oslonac, ali se nekako s tom vjerom varakamo i prenosimo supstancu života s generacije na generaciju. Religija je zadnjih par milenijuma u tome itekako pomogla. Bez obzira što u tim spisima ima mnogo nedosljednosti, što prati cjelokupnu mitologiju iz vremena samih početaka historije i zabilježenog znanja. Vidimo da je taj narativ osmišljavao Andrićevim fratrima godine koje su provodili pod okupacijom. Naprijed smo naveli da ljudska povijest traje svega 5000 godina. Prije toga je čovjek bio podvrsta primata, koji su se u počecima naseljavali oko Ekvatora, u toplom pojasu planete, a potom su se širili na sjever. Čitav ljudski period je jako kratak interval i mi tek što smo izašli iz perioda geografskih otkrića, koji su zamah uzeli otkrivanjem Amerike. U dvadesetom stoljeću je taj period još trajao, s osvajanjem Južnog pola i planinskih vrhova širom planete. Izum aviona je skratio razdaljine i otvorio kosmičku etapu kada je u pitanju fokus ljudskog roda ka širenju horizonata. Tu smo i sada, jer su u planu pohodi na Mars sa ljudskom posadom. Ali sve u svemu, to nije bio dug put, sve to vrijeme zabilježenog čovjekovog iskustva. Sada nam se čine ova vremena otomanske Bosne malo zaostalim, ali i dalje je taj pogled na svijet živ. Samostani su ostali, samo se promijenilo nekoliko generacija fratara. Biblija je imala svoj koncept onozemaljskog života. Sada se čini vjerojatnijom teorija da čovjek smrću prelazi u gradivne elemente kosmosa, posebno svjetlost. Može biti da je putem čestica svjetlosti život i dospio na našu planetu. Priroda duha i misli je također tajnovita. Nije isključeno da postoje neki inteligentni atomi, koji mogu putovati česticama svjetlosti i premostiti razdaljine svjetlosnih godina, koje su za nas još uvijek nepremostive. U astronomiji se taj proces naziva akseleracijom. Tesla bi rekao da je tajna da se te čestice na odredištu ponovo vrate u fizički oblik. Ali snovi o Raju su uvijek aktuelni i čovjek svoje nade polaže u takve mitove odavnina. Pošto akseleracijom još nismo ovladali, red je da se i dalje držimo biblijskih koncepcija o mogućem Raju. Evo kako je Andrić opisao Raj u priči “Proba”: “Tako i smrt za vrat. Kad stiže na onaj svijet, fra Petar se zaputi pravo na rajska vrata, ko veli ako je iko zaslužio to sam, beli, ja. Ali tu naiđe na veliko iznenađenje. Ispriječio se sam sveti Petar i ne da mu u raj. Zašto? Zato, kaže, što treba da ideš prvo u čistilište i da tamo okaješ grijehe. Kakve grijehe imam ja koji sam bio manji od makova zrna, pita Đuđut. E, to ti i jest grijeh što nisi obijelio zuba i kazao istinu ni onde gdje si to po božjem i ljudskom zakonu morao da uradiš, što si prećerao u poniznosti i poslušnosti toliko da se dragom Bogu zgradilo na njegovog stvora. Slušaj šta ti kažem: nema raja za Đuđute i Đuđutoviće. Nego, ti da ideš prvo u čistilište. Tu se u fra-Petru Đuđutu sve diže i pobuni. Pred očima mu pomrknu rajska svjetlost, a pod nogama mu se pomače oblak na kom je stajao.” Riječi su mostovi između generacija. Svaka rečenica može biti jedan korak dalje prema beskonačnom. Ivo Andrić je cjelokupno svoje stvaralaštvo prožeo simbolikom mostova i oni imaju upravo tu ulogu, da pokušaju premostiti ono što je danas još uvijek nepremostivo. Početna ideja je jako važan korak, koji otvara brojne puteve u spoznavanju mogućnosti realizacije.
#Ivo Andrić #Marko Raguž #Prokleta avlija
