RIJEČKI CINIK: UMJETNA INTELIGENCIJA, INFORMACIJSKI CINIZAM I LUDILO VS. A.I.

UMJETNA INTELIGENCIJA, INFORMACIJSKI CINIZAM I LUDILO (PRIRODNO) VS. A.I./„NAOPAKI SVIJET“ I RECIKLIRANE RECIKLAŽE – PO N-TI PUT/NAPULJSKI SCENARIJ USRED PALEOINDUSTRIJSKE/POSTINDUSTRIJSKE (EX) FIUME

Post – post – post „moderna“ razmatranja već su se pred barem pola stoljeća višekratno uvrnula „u se“, i „po sebi“ i „za se“, postavši i sama „otpadom za reciklažu“ od strane hordi „pjesnika-nakon-Auschwitza – Hirošime – Golog otoka – Pandemije – „Apokalipse“ – before & after. Unatoč svakoj potrazi za smislom cijelog tog poodmaklog „procesa“. Sve je postalo ne „moderno“, već – „vintage“. „Povijesne avangarde“ i sama „History“. Poput prvih par godišta i dvobroja riječkog časopisa „Rival“. Koji ni do danas nisu kako bi trebalo već odavno biti – temeljito „digitalizirani“ i „vidljivi“/“čitljivi“ na WWW. Pretvoreni su u jedan od riječkih „kultnih“ kultova, s nekolicinom ezoterijski iniciranih i posvećenih „čitateljica/-elja“.

Slušajući Paskučijevo čitanje pjesama, „Reciklaže“, u „Dnevnom boravku“ (na „Vrisku“ u Rijeci 2023. ) naravno da sam pomislio i na drevni temat REX SOLIA – u „Rivalu“ broj 1-2, godina II., Rijeka, 1989. Posvećen Mirku Zrinšćaku i Daliboru Laginji – „iz vremena“ CMIV (Cantar-Multimedijalna-Istraživanja-Veprinac). Svoj sam esej o Zrinšćakovu „liku i djelu“ i o toposu CMIV-a započeo jednim znakovitim citatom iz romana – „epos“-a Borislava V. Pekića „Atlantida – Epos I./II. (HIT biblioteka moderne literature, Znanje, Zagreb, 1988., str. 41): „Civilizacije su propadale zato što nikad uspešno nisu rešile zagonetku eliminisanja svojih otpadaka. Duhovne su otpatke deponovale u običaje, naravi, podsvest potomstva; umne u istoriju; fizičke su sahranjivale pod zemlju. Umirale su u vlastitom đubretu, umesto da, kao priroda, od njega žive.“/…/ Tako je razmišljao John Carver alias Howland u Pekićevoj „Atlantidi“;

„… Ceo je svet, mislio je gazeći mlake, mekane humke, okrenut naopako“.

Mirko Zrinšćak (da citiram vlastite riječi iz arhajske i arhivske 1989.), „gazeći humke Veprinca, daje svoj umjetnički doprinos rješavanju tog ekologijsko-artističkog, kulturno-povijesnog problema civilizacije, realizirajući bar u svom djelu „simbiozu u kojoj život ishranjuje smrt, a smrt održava život“ (B.V. Pekić).

Na ovom mjestu bih, odmah „na početku“ (da ne napišem „in the beginning“), od starog psa Diogena, proto-kinika, na trenutak posudio štap i njime mlatnuo po glavi famoznu „AI“, „ne-božanstvenu“ Umjetnu Inteligenciju, koja „piše ljubavnu poeziju“ na temelju kojeg li i čijeg „egzistencijalnog iskustva“ i čije li i koje „Ljubavi“, čijih patnji, instinkata, nagona, afekata, strasti – koje nužno podrazumijevaju greške, zablude, „ludorije“, mahnitost i svekoliku emotivnu „zbrku“ i brbljanje ( DADA… NONO…)? Koja bi uopće „emotivna inteligencija“, koji „psihološki entitet“, „identitet“, „lirski prasubjekt“ (Nietzsche, Rođenje tragedije iz duha muzike) „s pomoću A.I.“ mogla išta „izvorno“, „autentično“, „EX-MOVERE“ i „EK-SISTERE“, „ekstatično“, „humano-idno“ – „spjevati“ o „umjetno- inteligencijskom“ iskustvu nečega što, eto, nazvasmo („ljudi“) – ljubavlju!? Kakva li je to „anorganska reciklaža“ cijele povijesti „lirike“ promovirana u „A.I.“ – „literaturu“, „poeziju“, „filozofiju“? Po kojoj i kakvoj iole relevantnoj „poetici“ – od Aristotela do „A.I.“ vremena sumanutih ideja o – „antropocenu“? Uostalom, koliko je „A.I.“ ideologija, idolatrija i – POLITIKA uopće „nova“? Je li to uopće neki filozofijski, „znanstveni“, „religiozni“ novum? To je pitanje. Ako je uopće – „pitanje“, „problem“, teorijski „zadatak“. A ne „Nečiji“ odozgo-odozdo oktroirani, SILOM NAMETNUTI – „praktičko-politički“, pragmatični – nalog. Totalitarna, „despotska“ – naredba? Živi bili – „živi“? – pa osjetili, na vlastitoj „koži“, što je „AI-Poezija“. Kakva je to „Umjetnost“.

Hollywoodskim scenaristima je svanulo, shvatili su što će im ljudi, a ne deificirani, obogotvoreni „algoritmi“ niti po sebi „etički“ apsolutno indiferentna, amoralna „umjetna inteligencija“ – učiniti. Naime, da se u stvari radi o pukom sukobu ljudskih, „predatorskih“ interesa. O najbrutalnijoj, „staroj“

Borbi (boju, bitci, ratu) za moć i profit, a ne o pitanjima spoznajne teorije, „istine/laži“, „estetike“, „etike“. Radi se o najbrutalnijem, nekritičkom funkcioniranju takozvane kulturne industrije odnosno onih koji od tog „inteligentnog“, „generičkog“, a „umjetnog“, artificijelnog, a ne „umjetničkog“ u smislu ikoje suvislo filozofijski fundirane estetičke teorije – „pogona“, „progresije“ – profitiraju. Shvativši to, scenaristi – koji se još nisu do kraja pretvorili u robotizirane „cyber“- „scenariste“ (tipa onih robotskih „političkih“ mašinskih funkcionera u Pekićevoj „Atlantidi“) – pobunili su se, digli ustanak, prosvjeduju i traže svoja – još uvijek ljudska i građanska i „radnička“ – prava. „Životna“, a ne strojna, „kibernetička“ po naivnoj „kompjutorskoj metafori“. Od „računalne metaforike“ daleko je bliža istini metaforika jednog još uvijek „animalnog“, „životinjskog“ umjetnika: Svena Stilinovića i njegova projekta i ciklusa performansa poetično imenovanog „Geometrijom krvožednosti“ ili „krvoločnosti“ – kako vam se više sviđa! „Životinja“ i „Čovjek“ još uvijek znaju da „Vlast je vlast – Slast je slast“, kao i da su ljudska svjetlost i ljudska tama i dalje – „krvavi“: „Krv je moja svjetlost i moja tama“ (I.G. Kovačić, „Jama“/Grupa „Grč“). A da je „algoritmima“, „A.I.“ – robotima i idiotima sve to u biti neiskušano, ne-živo i, u suštini – potpuno neshvatljivo. Nije to stvar „generičke lingvistike“ niti „artificijelne inteligencije“. Radi se o pitanjima života i smrti. Dok „kibernetička sprega“ i „artificijelno upravljanje“ s „tehno-medicinskim despotizmom“ i tome podobnom ideologijom i političkom praksom odnosno pragmom u umjetno prouzročenim i proizvedenim non-stop „izvanrednim stanjima“ obespravljenog „građanskog društva“ – NISU nipošto „Alfa & Omega“ od „geneze“ univerzuma do „smaka svijeta“. Osim, možda, za famozni „Metaverzum“? Pa, tko tamo hoće – neka samo izvoli. Ja – NEĆU. Ili – kako je Sven Stilinović namjerno „pogrešno“, „djetinji“ naslovio svoju monografiju: „NEČU“. S „tvrdim č“. Nema „konsenzusa“ u tim stvarima, a ne „pitanjima“, koja se umjetno nameću cijelome svijetu (ako „svijet“ još uopće „egzistira“?).

Stoga je antički tip čovjeka oličen u figuri Diogena iz Sinope – i mislitelja i osebujnog „performera“, u suvremenom značenju tog termina – itekako „suvremen“, ma koliko se činio „arhaičnim“, „divljim“.

U Sloterdijkovoj „Kritici ciničkog uma“ Diogen je predstavljen kao otac, praotac, današnjih „neokinika“, beskompromisno sučeljenih s univerzalnim difuznim cinizmom. Moderni cinizam je, po Sloterdijkovoj „prvoj definiciji“ – prosvijećena kriva svijest – u čijoj „generičkoj“ izgradnji. odnosno „krivljenju“, ima hegelovska tradicija znatnog udjela. Zbog čega ovaj filozof uvijek iznova ističe i naglašava subverzivni i potiskivani primjer i potencijal kontingentno iznimnih figura Sokrata, Diogena, Kierkegaarda, Nietzschea… sve samih „otkačenih“ mislilaca, paradigmatskih iznimki, izuzetaka. Koji su se „snagom apsurda“ (Kierkegaardov termin iz djela „Strah i drhtanje“) – upravo kao „lude“ iznimke – postavili u apsolutan odnos prema „Apsolutu“, odbacujući „mišljenje sistema“, „panlogizam“ hegelovskog tipa, „smjera“, „metode“, „poimanja“.

A novokomponirana idolatrija i nekritički fetišizam u kampanji propagiranja tobožnjih čudesa „A.I.“, formaliziranog „jezika“ tzv. Umjetne Inteligencije (U.I.) i njenih „spoznajnih“ i „kreativnih“ moći upravo je patentirani „modni krik“ za unificirane, „robotizirane“ mase – koje niti su „Subjekt“ niti mogu kritički misliti o religioznim, antropomorfnim, iluzionističkim PERSONIFIKACIJAMA i projekcijama koje sam „jezik“ proizvodi i nameće: „Ona“ (valjda „Umjetna Inteligencija“, ha?), „njezino“ itd … itd.

Toliko, za uvod, o aktualnim sudarima i sukobima artificijelne „inteligencije“ i prirodnog „ludila“.

#Branko Cerovac #Riječki cinik