U Starčevićevoj ulici što od Korza vodi prema Mrtvom kanalu njemački umjetnik Gunter Demnig postavio je 2013. jedan iz serije kamenova spoticanja. Prema procjenama do danas postavljeno je oko 100 000 kamenova spoticanja. Te mjedene pločice uvijek istih dimenzija Demnig postavlja od 1992. po pješačkim zonama ispred zgrada deportiranih u koncentracijske logore. Kamenovi spoticanja standardizirani su u podacima imena i prezimena, datuma rođenja i pogubljenja. Eventualni dodaci su mjesto i vrijeme pogubljenja deportiranih. Demnig postavlja kamenove spoticanja po tlu tako da se prolaznik mora sagnuti kako bi pročitao podatke o onima koje su nacističke vlasti smatrale smetnjom u uspostavi Trećeg Reicha po rasnim, političkim i izopačenim moralnim kriterijima. Na konferenciji u berlinskom predgrađu Wansee 1942. bila je započela provedba holokausta (sami Židovi prednost daju terminu shoah jer se prvim terminom izvedenim iz grčkoga označava žrtvu paljenicu kod koje je spaljeno tijelo bespovratno ostalo izgubljeno za povijesno pamćenje; k tome, spaljivane su bile životinje, a ne ljudi). S time u vezi valja upozoriti na zapažanje mitologa i u ranim danima povjesničara egipatske i grčke religije (a ne teologa) Furija Jesija (Torino, 1941. – Genova, 1980.) povodom Euripidovih Bakhi: najgore što smrtnik može učiniti prema nekom božanstvu jest da prema njemu ne iskazuje poštovanje. Kao poštovateljice Dioniza, bakhe u ulozi izvršiteljica božanske moći plešući naime okrutno postupaju prema onima koji takvo poštovanje ne pokazuju.
Demnigov riječki kamen spoticanja (na njemačkom: Stolperstein) u Starčevićevoj, posvećen sjećanju na Eugenija i Gianettu Lipschitz, zanimljiv je i kao lakmus papir relativno svježeg (a ne dugotrajnog) komunikacijskog obrasca Riječana koji rado ističe kako je grad u mnogočemu bio prvi. Za izum torpeda ubojitog po svim morima svijeta u to ne treba sumnjati, ali konstrukcije poput one da se ovdje, u doba kratkotrajne D’Annunzijeve vladavine, dogodio fašizam prije autentičnog fašizma valja ipak uzeti s kojim zrnom soli u glavi. Zapažanje Furija Jesija vrijedi u ovome slučaju parafrazirati. Ne pokloniti se nekome koji je bio spaljen radi posve profanih interesa znači ne iskazati mu poštovanje. Premda je povijest već dugo digla ruke od, kaže se, uloge učiteljice života, valja se ovdje prisjetiti riječi Prima Levija iz njegovih Potonulih i spašenih. Po ulasku u Auschwitz logorašima je bilo kazano da nitko od njih neće iz logora izaći živ, ali čak i da uspije izaći nitko tko logorsko iskustvo nije prošao neće mu vjerovati na riječ. Kako zbog uvjerenja da takva industrija smrti nije etički ostvariva (ali ne, dovoljno cinično, i tehnički), tako i zbog toga što će svi dokazi biti uništeni. Danas nam je ipak poznato da se takvo uvjerenje pokazalo nerealno jer raspolažemo s fotografijama koje iznutra logora, za vrijeme izvršavanja masovnih pogubljenja, dokumentiraju izvršavanje nacističkog “konačnog rješenja”.
Poput ostalih Demnigovih kamenova sjećanja, i ovaj riječki pokazuje se dijelom kulture pamćenja. Ne treba propustiti pozvati se na fenomen što su ga sami logoraši koristili: Muselmann. Time se figurativnim terminom označava gubitak sposobnosti govorenja pa onda i svjedočenja. Kao da se radi o nekome čovjeku–školjki, biću izvan komunikacije, nesposobnom svjedočiti. Vratimo li se na riječki kamen spoticanja, tada valjda postaje jasnije da je od biti prvi u nečemu, bolje: smatrati se prvim, ili kazali bi splitski TBF biti “tiho plasiran”, važnije nešto radikalno drukčije i povezano s novonastalom (a ne spontanom) konstrukcijom identiteta ovoga grada. Biti prvi i pri tome ne biti predvodnik drugima malo vrijedi. Čak i kao lijek od frustracija zbog primisli da grad popušta u smjeru svoje provincijalizacije. Ili još bolje: provincijalizacije i samoprovincijalizacije. A to znači zaostajanja i onog ponešto već izraubanog Matoševog “O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi,/ o taj puk, što dnevno veći slijepac biva”.
Pa ipak, postavljanje Demnigova kamena spoticanja originalna je potvrda uzrečice koju njemački umjetnik vjerojatno ne poznaje, a govori kako je potrebno samo prst umočiti u more pa postati povezan s ostatkom svijeta. Sjetimo se samo Drage Gervaisa i njegove antologijske čakavske pjesme “Pod Učkon”. To je svijet koji se, nasuprot tome, prostire koliko se najdalje vidi s gradskog tornja. U tome smislu, između svijeta Demniga i svijeta Gervaisa postoji osjetna razlika. Jednome povijest protječe brzo i pri tome drži malo do tradicije, drugome se zaštita od moderne destrukcije tradicije pokazuje dovoljna i uspješna u obliku konzerviranja prošlog i sadašnjeg.
Postavljanje kamenova spoticanja izaziva oprečne reakcije kod javnosti i običnih prolaznika, a zanimljivo je pratiti negativne reakcije, prije svega članova židovskih zajednica, reakcije gradskih prolaznika (oni se postavljaju jedino u gradovima) te razvoj komemorativne tradicije u ovome slučaju. Za razliku od drugih njemačkih gradova, gradsko vijeće Minhena protivi se postavljanju Demnigovih Stolpersteine (kamenova spoticanja) na javnim površinama jer da time dolazi do inflacije spomenika. Predsjednica središnjeg njemačkog židovskog vijeća i sama žrtva nacističkog progona usprotivila se tome da se spomenici postavljaju po tlu iz razloga što bi se neoprezni prolaznici mogli spotaknuti o njih. Treba se prisjetiti kako je, dovoljno sarkastično, “rješenje židovskog pitanja” govorilo o “životu nedostojnom življenja”. Za razliku od toga, na reakcije prolaznika utječe prije svega javno informiranje. Kod te vrste spomenika pozornost nije sam natpis što privlači pozornost već praznina informacija o žrtvama i takoreći bešćutna banalnost statistike. I napokon, etički se prihvatljivije pokazuje prisjećanje da su žrtve progona i masovnih smaknuća nekome bili susjedi, čak i kada ih njihovi sugrađani nikada nisu upoznali. I ovo etičko uvjerenje kamen spoticanja u Starčevićevoj poštuje bez prigovora. Sam Demnig nije osobno bio prisutan kod riječkog postavljanja iz razloga mjera protiv korone koje su propisale ograničavanje socijalnog kretanja. Riječki fotograf Nikola Petković ovih je dana za potrebe ArtKvarta napravio fotografiju ovog umjetničkog fenomena, a pri tome je zanimljivo što se s njim upoznao u njemačkom gradu Hamburgu.
Istaknuta fotografija: dio fotografije u tekstu; Nikola Petković
#Gunter Demnig #holokaust #kamen spoticanja #Rijeka #Starčevićeva ulica
