U kafiću Gala, na mjestu gdje je i rame konobara Dine uspjelo glumiti u filmu Fiume o morte! razgovarala sam s četvero članova ekipe filma, dobitnica i dobitnika tri od čak šest Zlatnih Arena koje je film Fiume o morte! osvojio na ovogodišnjem Pula film festivalu: redateljem Igorom Bezinovićem, kostimografkinjama Tajči Čekadom i Manuelom Paladin Šabanović te casting direktoricom Sarom Jakupec. Ovaj iznimni dokumentarac, u kojem je sudjelovalo više od 300 ljudi, ne samo da je poharao Pulu, nego je i postavio novi rekord gledanosti dokumentarnog filma u hrvatskim kinima, potvrdivši time svoj kultni status i u širem javnom prostoru.
Igor Bezinović, redatelj prepoznat po svojim društveno angažiranim i inovativnim dokumentarnim radovima, kroz Fiume o morte! dokazao je koliko snažno lokalna priča može odjeknuti globalno. Tajči Čekada, Riječanka neukrotive imaginacije i interdisciplinarna umjetnica čiji se performansi i kostimi godinama bave društvenim, ekološkim i političkim temama, i suautorica Manuela Paladin Šabanović, dugogodišnja kostimografkinja u HNK Ivan pl. Zajc, s više od sto projekata u zemlji i inozemstvu i nizom nagrada iza sebe, ovdje briljiraju kao kostimografkinje, dok kulturologinja Sara Jakupec, s iskustvima rada u suvremenoumjetničkom, glazbenom i filmskom sektoru, vodi zahtjevnu organizaciju kolektivnog filmskog pothvata kakav se rijetko viđa.
Rijeka je ovim filmom, kako doslovno, tako i simbolički, zauzela svoje mjesto na filmskoj mapi. Saznajte kako je to izgledalo iznutra i zašto ovaj film nadilazi žanrovske i produkcijske granice!
Kako se osjećate? Od šest osvojenih Zlatnih Arena tri ih je došlo u Rijeku!
Tajči: Osjećaj je stvarno dobar, pogotovo jer se radi o nekoj vrsti našeg kružoka, ekipe koja je povezana i u drugim vodama, kroz različite poslove i suradnje često i ne vezane samo za film. To mi daje osjećaj zajedništva i nekako njušim potencijal u svemu tome. Kontam da nam je ovo možda neki startni push paket. Četvero Riječana sa Zlatnim Arenama, je li to rekord? Možda i je! U svakom slučaju, ponosna sam što sam dio ove bande…
Je, rekord je! Kada ste krenuli raditi na filmu tko je koga zvao? Kako je došlo do toga da surađujete? Ti si Igore pretpostavljam htio raditi s ljudima iz Rijeke.
Igor: Zvao sam Tajči. Casting sam krenuo raditi sa sjajnom riječkom filmskom radnicom i prijateljicom Tinkom Kalajžić koja je otišla raditi jedan međunarodni komercijalni projekt. Njezin je prijedlog bio da Sara dođe na njeno mjesto. Zatim je Tajči rekla da neće moći odraditi cijelo snimanje pa je predložila Manuelu.
Manuela: Tajči me preporučila i sve se nekako poklopilo; baš sam u tom trenu imala dovoljno prostora da uskočim, što je rijetkost u kazališnom ritmu kakav inače živim. Tako se otvorila prilika da prvi put radim kostimografiju za film, i to s riječkom ekipom, što mi je posebno drago. Jako volim tu našu nesebičnost, kako se znamo preporučiti, uskočiti jedni za druge bez puno kalkulacije. Ta energija podrške, koja često ide ispod radara, ovdje je stvarno zablistala. Ovaj film mi je zapravo najljepši podsjetnik na to koliko daleko možemo dogurati kad vjerujemo jedni drugima i radimo iz srca.
Sara: Prvi put kada smo se svi četvero našli u istoj prostoriji, a imalo je već veze s Fiume o morte!, bili smo na nekoj vrsti tematske kućne zabave kod Igora na Pećinama. Ondje je bio pozvao nekoliko prijateljski nastrojenih ljudi iz Rijeke i u neformalnoj atmosferi projicirao arhivske fotografije iz Vittorialea na zid u dnevnom boravku. Na tim starim fotografijama vojnika, civila, Riječana i posjetitelja Rijeke, tražili smo lica i likove koji nas podsjećaju na stvarne, žive, konkretne ljude iz Rijeke i pritom se jako dobro zabavljali. To je bilo sredinom 2021. S nama je bila i naša Ana Jurčić koja je složila odličnu playlistu za taj događaj. Sad kad razmišljam, čini mi se da se te večeri na neki način oformila jezgra riječkog dijela FOM tima.
Na filmu je sudjelovalo više od 300 ljudi. Kako si radila casting?
Sara: Nakon korone, kada smo kretali snimati film, trebalo je pročešljati bazu koju su napravili Igor i Tinka prije COVIDA i vidjeti tko je od tih ljudi, koji su se javili za sudjelovanje prije godinu i pol, još uvijek u Rijeci. Morali smo i konkretizirati i dodijeliti uloge, a za to smo željeli što veći i raznovrsniji bazen ljudi. Bilo nam je važno da se članovi svih lokalnih zajednica, kao i pojedinci s identitetima koji svoje zajednice možda još nisu pronašli, osjete pozvani u projekt. Zato smo prvima pristupili tako da smo kontaktirali valjda sve postojeće klubove i udruženja od Kostrene do Mošćeničke drage i obavijestili ih o mogućnosti sudjelovanja u snimanju, dok smo za druge morali izaći na ulicu i potruditi se pronaći ih na alternativnim mjestima. To je potpuno drugačija vrsta rada od takozvanih casting callova jer se na pozive javljaju ljudi koji već unaprijed imaju neki motiv i razlog za sudjelovanje, bio to novac, ambicija, druženje, izlaženje iz zone komfora, puno slobodnog vremena… štogod. Dok na ulici neposredno prilaziš ljudima koji u osnovi nemaju nikakvu želju ni namjeru biti ispred kamera, i trebaš naći način da im to iskustvo ipak prikažeš kao priliku, i to brzo jer će inače odšetati dalje. Nakon par mjeseci takvog prilaženja, gotovo cijeli grad je već bio obaviješten o tome što radimo, a i mi smo se osjećali kao da dovoljno poznajemo naše ljude da bi mogli odvagnuti koga staviti na koje mjesto u film.
Taj zadnji dio procesa je bio ključan. Nismo, naime, tražili samo glumce za određene uloge, tražili smo osobe koje bi istovremeno mogle i nositi ulogu i reprezentirati sami sebe, bio je to hibridni cast, s jednim igranim i jednim dokumentarnim slojem. On top of that, željeli smo da tako odabrani ljudi zajednički predstave i odigraju glavnu ulogu u filmu, ulogu grada Rijeke.
Je li to prvi put da si radila casting?
Sara: Pa zapravo je, prvi put na dugometražnom, „igranijem” filmu, u svakom slučaju. Radila sam slične stvari na kratkim eksperimentalnim i dokumentarnim filmovima, ali bih ih, uz ostale zadatke, uglavnom potpisivala kao producentica. Zato mi je i bilo neobično razmišljati o ovome što smo radili za Fiume o morte! kao o castingu – iskustvo je bilo bliže kulturološkom, sociološkom istraživanju.
Igor: ‘Ajmo to sada zvati castingom.
Sara: ‘Ajmo to zvati castingom. Bio je to malo pomaknuti casting.
Igor: Zanimljivo je koliko je ljudi iz glazbenog svijeta uključeno u cijelu ovu priču. Postojao je festival Škver na Malom Lošinju što je organizirala Dunja Janković koja je radila plakat filma. Dunja dolazi iz likovnih umjetnosti i ona je na tom festivalu okupljala jako puno ljudi, i muzičara, i ilustratora, i grafičara, a ja sam bio tamo kao filmaš. Cijela šira umjetnička scena je meni postala puno zanimljivija od filmske scene. To se događalo između 2010. i 2015. Tu sam shvatio da mi je puno zanimljivije raditi s ljudima koji nisu striktno vezani samo uz film kao profesiju nego s umjetnicima generalno. S ljudima koji imaju neki umjetnički senzibilitet i koji nisu samo u filmu. Mislim da je bogatstvo koje Fiume o morte! nosi šarolikost. Izgleda nekonvencionalno jer ljudi koji su na njemu radili nisu konvencionalni i većinom nisu dio kinematografije. Neki jesu, ali većina nije. E upravo to je casting. Zato Sara i je dobila tu nagradu. Osjetilo se da je to nešto drugačije i da kada se ne radi po zadanim obrascima da se dolazi do zanimljivih rezultata.
Sara: Ipak je Igorov feeling odredio i to. Ovako smo tražili ljude. Prvi kriterij je bio da moraju biti iz Rijeke, živjeti u Rijeci ili biti povezani s Rijekom. Drugi kriterij su bila godišta, rodovi i tako dalje. Treći je bio da moraju dobro izgledati pred kamerom. Četvrti da stanu u uniforme. Onda su išli specifični kriteriji. Posljednji od svih bio je malo apstraktan i težak za objasniti, ali se vrlo, vrlo ozbiljno shvaćao. Bio je to svojevrstan…
Vibe check?
Sara: Da, vibe check.
Igor: Sara je osoba koja ima najbolji vibe check na svijetu.
(smijeh)
Jeste li Tajči i Manuela vi ikada radile zajedno prije zajedničkog rada na Fiume o morte!?
Tajči: Ne. Mi se znamo sto godina, ali nikad prije nismo surađivale. Znam Manuelin rad i jasno da ga jako lajkam. Ona je u kazalištu, ja brijem isključivo film i već godinama sam duboko u filmskoj industriji, u raznim mogućim pozicijama unutar kostimskog sektora.
Kad me Igor zvao, pristala sam, ali kako se početak snimanja oduljio, a ja sam već bila obvezana na nekim drugim projektima, bilo mi je baš teško izaći iz priče Fiume o morte!. Rješenje je bilo da pronađem nekoga tko je bomba i tko će to odraditi sa mnom, s time da možda u prvom periodu, dok mene nema, potegne više. I tako je i bilo, Manuela je krenula. U drugom periodu, kad je ona bila po svijetu s drugim projektima, ja sam preuzela. Možda se može reći da smo se podijelile sezonski ali smo stalno surađivale i na daljinu.
Ovo mi je ujedno i prvi put da sam s nekim dijelila autorstvo, stoga ovo iskustvo je totalni presedan i stvarno ne mogu zamisliti točniju osobu od Manuele za takvo što. Sve je funkcioniralo jer smo se nadopunjavale u hodu, jedna rješava šivaonu, druga trči po dućanima, jedna roni u Jadran filmu, druga gura visoke statiste u premale uniforme… Sve je nekako fluidno šljakalo, i to najviše zbog toga što je radna atmosfera bila vrhunska! Imali smo suludu garderobu u Exportdrvu i stalno bacali dobre fore, to je sve skupa izgledalo dosta netipično, skoro pa nefilmski. Ali kad bi došao radni dan, kad bi došla Sara i dopeljala sve te mladunce koji su bili ultra simpa i kul, plivali smo u nekom dobrom feelingu. A onda je došao i Goran Malčić, naš savjetnik za uniforme i oružje, veliki znalac, brži od Googlea, koji nam je baš puno pomogao. I da, imali smo i savjetnika iz Italije, povjesničara Federica Carla Simonellija, koji se u jednom trenutku i sam našao u uniformi i popeo na riječki toranj dok se pilila glava od orla. Onda su još stigle i asistentice Milijana Babić i Ivana Butković. Milijana i ja smo i privatno prijateljice i radimo zajedno i na drugim projektima, ma eto baš dobar tim!
Radni dani su nekad stvarno bili teški, pogotovo zbog tih netipičnih, često nefilmskih uvjeta. Ali s ovakvom ekipom, nema problema, samo rješenja. Nekad je stvarno bilo rubno, ali kako da kažem, živjele „Grinje na lajni“!
Manuela: Takva se sinergija zaista rijetko dogodi! Iako je bilo dosta kaotično i nepredvidivo, stalno smo uskakali jedni drugima u pomoć i zajedno “mljeli” sve poteškoće, s puno humora i podrške. Tajči i ja smo znale reći da nakon ovog iskustva više ne možemo niti zamisliti da ne radimo zajedno. Naravno da to nije uvijek izvedivo, ali vjerujem da ćemo opet nešto zajednički zakuhati.
Sara: Bilo je kao bend.
Igor: Nismo imali protokol. Kada se radi po protokolu je puno drugačije. Ja mogu reći iz režijske perspektive da kada ti na set dođu ljudi koji u garderobi osjete dobru energiju onda se ta dobra energija iz garderobe prenosi i na set. Zato je bilo jako važno najprije sa Sarom koja ih je pitala da uđu u projekt, da znaju da su u kontaktu s osobom koja zna s njima komunicirati i koja daje svakoj osobi pažnju koju zaslužuje pa zatim u garderobi kada se na početku radnog dana odijevaju. Ako ljudi dođu sretni na set to će se osjetiti pa je i redatelju lakše raditi na takvom setu.
Manuela: Bilo je stvarno nevjerojatnih situacija. Igor bi usred priprema za snimanje zaključio da nam hitno trebaju dodatni statisti, a dok bismo mi još pokušavali shvatiti što i kako dalje, Sara bi već nestala i za čas se vratila s ekipom prelijepih ljudi koji su izgledali kao da su već dio filma. I stvarno smo se svi pitali: kako? Kako joj to uspijeva?
To se osjeti i prilikom gledanja filma. Kada sam ga prvi puta gledala osjetila sam nekakav naboj, a tebi sam Igore rekla da te ljudi vole. Osjeti se da su svi koji su na filmu all in.
Manuela: Mislim da Sara i Igor stvarno imaju neki skriveni special skill, neki poseban talent za okupljanje ljudi. Toliki broj ljudi sudjelovao je u ovom filmu, i svi su pristupili zadatku s nevjerojatnim entuzijazmom i predanošću. Ta energija se osjećala u svakom trenutku, kao da je svatko znao da radi nešto što vrijedi, i dao najbolje od sebe.
Sara: To je isto rezultat Igorove odluke da ne želimo raditi s glumcima ili „profesionalnim” statistima nego sa stvarnim ljudima. Većini je to bilo prvo filmsko iskustvo pa je i uzbuđenje oko snimanja bilo realno.
Manuela: Često se dogodi da ljudi dođu na projekt, pa ih zateknu razni uvjeti koje nisu očekivali; odjednom im nešto smeta, nešto ne paše, gladni su, nervozni, i fokus se lako prebaci na ono što ne valja. Ovdje toga nije bilo. Sva je energija bila usmjerena prema istome cilju. Išla je točno onamo gdje treba.
Jesu li snimanja tijekom dana dugo trajala? Koliko su bila zahtjevna? Jesu li bila iscrpljujuća?
Tajči: Dvanaest sati je normalan radni dan u filmskom svijetu, a često se na to nakaleme i prekovremeni, tako je nekako bilo i na ovom našem, vrlo netipičnom setu. Bilo je svega, nekad smo snimali cijele noći na buri, nekad se pržili na suncu… Ma uvijek isti cirkus kao i na drugim setovima. Naše posebne drame najčešće su se vrtjele oko toga da vječno pokušavamo obući visoke i velike dečke u kratke i uske uniforme. I koliko god to izgledalo nemoguće, nekako bi uspjelo, nekom magijom.
A ono… da, stalno je bilo neke drame, ali kako sam već rekla, sve se uvijek nekako riješilo.
Je li se situacija s premalim uniformama zaista dogodila? Kako je došlo do toga?
Tajči: Jedan dio uniforma, za D’Annunzia, glavne likove i neke od sporednih likova se šivao jer je bilo jako važno da to bude točno.
Manuela: Sve što je trebalo biti precizno rekonstruirano šivali smo od nule, prema originalnim fotografijama. Za neke scene nam je bilo važno, da budemo što vjerniji povijesnim izvorima. Ali za veći broj uniformi, posebno za mlade statiste, pokušali smo posuditi što smo mogli; zvali smo funduse u Italiju, Sloveniju, regiju, stvarno svugdje. Na kraju su nam uniforme iz Jadran filma, iako u malim veličinama, bile jedina opcija za posudbu, što je bio problem s obzirom na to da smo među statistima imali priličan broj visokih i razvijenih momka.
Tajči: Šivane su osamdesetih godina. Neke su čak i starije. Tada su ljudi bili i manji.
Manuela: Da, sve su bile u malim brojevima. Na prvu smo se hvatale za glavu i pomislile: nema šanse da stanu u te uniforme! Ali kad smo detaljno pregledale sve arhivske fotografije i snimke, shvatile smo da tu zapravo postoji prostor za kreativnost i snalaženje i bacile se na posao.
Tajči: Miksali smo.
Manuela: Prema fotografijama se vidjelo da je to bila dosta opuštena interpretacija vojske. Vojnici su se snalazili kako su znali; nisu svi nosili identične uniforme, često su se kombinirale starije verzije ili se improviziralo. Upravo nam je to otvorilo prostor za reinterpretaciju, a da opet ostanemo vjerne povijesnom kontekstu. Mislim da smo nakon prvotne panike u tome ipak dosta dobro uspjele.
Tajči: Tu se i čita taj glitch. Dobro je došao u nekim momentima raspada. U sceni skakanja s mosta na primjer, koja je napravljena devedeset posto od stvari koje smo pokupili što iz nekih fundusa, second hand shopova, što iz kućnih tavana, rasturili malo majice, kratke hlače… Izgledaju dovoljno vjerodostojno, a sazdani su od suvremene robe. To snalaženje nam je bilo zabavno.
Manuela: Igor je od starta imao tu ideju da ne bježimo od anakronizama, nego da ih prigrlimo. Krenemo s ozbiljnom rekonstrukcijom, a onda je malo rastavimo, pomiješamo s današnjicom. Bilo je zanimljivo promatrati gdje to leži prirodno, a gdje se malo sudara. Igor nas je kroz sve to vodio, davao smjer, ali i dovoljno slobode da istražujemo.
Igor: Najvidljivije je to u onoj sceni na plaži gdje neki imaju čak šarene kupaće kostime, a neki imaju baš klasične jednodijelne kupaće za cijelo tijelo.
Tajči: Zapravo je režijska ideja, Igorova, bila da kostimi budu to što su u konačnici i bili. Nije nikad tražio da radimo točnu rekonstrukciju. Nije htio igrani film s vojskom iz određenog perioda rekonstruiranom od A do Ž, nego neku stvar koja se bazirala na predradu kojeg je imao kada je sam slagao kostime u Poljskoj. Već je tamo on, bez da je radio s nama, imao dosta jaku i jasnu sliku u glavi da je to ono što želi. Mi smo popratili njegovu želju pa plivali unutar toga.
Igor: Godine 2019. je bila radionica Ekran+ u Varšavi gdje u sklopu te radionice imaš priliku napraviti dvije scene kao test za snimanje kako zamišljaš da bi to moglo biti. Da sam sebi napraviš probu. Tada sam snimio dva kratka filma. Jedan je snimao Gregor Božič što je meni bio test da vidim mogu li raditi s Gregorom koji se isto ispostavio kao super. Zatim smo koristili te dvije scene koje su snimljene kao predložak za budući rad.
Tada si, ako se dobro sjećam, dobio ideju za rekonstrukcijom fotografija.
Igor: Da. Malo prije jer sam tamo to već realizirao. Pretpostavljam da je ta ideja došla negdje 2018.
Ludo je to da smo se, iako ste svi iz Rijeke, uspjeli naći upravo u Rijeci jer stalno na nečemu radite, a radite svugdje. Na čemu sada radite? Jesu li ljetni praznici? Što radite? Gdje ste?
Manuela: Kako sam zaposlena u HNK Ivana pl. Zajca, radno mi je do kraja mjeseca. Trenutno radim na jednoj predstavi Talijanske drame za iduću sezonu, a paralelno pripremam i dva projekta za HNK u Zagrebu na jesen. Sve skupa dosta dinamično ali se napokon osjeća dolazak godišnjeg i ljetnog opuštanja.
Sara: Ja u tom sporom ljetnom ritmu surađujem s Bojanom Mrđenovićem i Ninom Kurtelom na njihovim novim projektima, a osim toga ostajem u Rijeci, kako kaže Marta iz Sjekira.
Odlično!
Tajči: Posljednje dvije godine uopće nisam bila u Rijeci, stalno sam skakala s projekta na projekt. Uglavnom sam radila za strance: serije koje traju po pet mjeseci, igrani filmovi od mjesec, mjesec i pol, dva… Ma svega sam nasnimila zadnjih par godina. Sad sam napokon stala. Mislim, baš doslovno, pred par dana. I znaš što? Ta mala pauza mi je super sjela jer mi otvara prostor da se napokon malo više posvetim onoj drugoj vrsti umjetnosti koja me jako veseli, znaš, tim mojim spačkama koje su bile malo na čekanju.
Ostala mi je još samo jedna sitnica, zadnji film koji još snimam s Dinom Topolnjakom. Nedavno smo radili u Bujama, a još nas čeka dosnimavanje jedne scene na Hvaru i to bi trebalo biti to. Malena ekipa, ali slična vibra kao s Fiume o morte, znači bomba!
Prekjučer smo dosnimavali scenu, direktno nakon noći iz Arene! S Manuelom, Andreom i Šabom. Ja sam išla na set ravno nakon fešte. Nakon Arene. Kužiš?
E da, htjela sam, a zaboravila pitati, kako ste proslavili?
Tajči: Plesali smo cijelu noć kao da nema sutra! Ja sam nakon fešte morala ravno na posao, ali srećom sa super ekipom, Donotovom ekipom, pa je bilo skroz kul. A moji suputnici su me malo pričekali, spavali po autima i plažama dok sam ja paradirala po setu. Uglavnom, dobro smo to proslavili! I skužili smo zapravo koliko je moćno to što smo baš nas četvero, koji smo i privatno frendovi i poslovno povezani, i još smo svi s Kvarnera, došli kući sa Zlatnim Arenama. Nekako osjećam da se tu možda otvara i nešto za budućnost. Jer, znaš kako to ide, sve što se tiče filma najčešće je vezano uz Zagreb. I produkcije, i većina radnika, u Rijeci nema baš neke ozbiljne količine filmskih radnika.
Zato možda ova naša vidljivost sad nekome i zazvoni, da postoji taj neki riječki paket. Ekipa koja voli raditi zajedno, koja ima dobru vibru, i možda nam i ne ide loše! O tome smo baš pričali nakon te noći… kako bi bilo da nam se to sve opet dogodi? Na nekom idućem setu.
Manuela: Da. Želimo opet zajedno raditi!
Igor: Mislim ako ćemo ikad raditi zajedno u budućnosti vezano uz casting i kostime, volio bih raditi s Manuelom, Tajči i Sarom.
Tajči: ‘Ajde požuri!
Manuela: Što čekaš?
(smijeh)
Igor: Evo da i ja odgovorim na pitanje. Trenutno nemam nikakvih novih projekata jer sam od veljače totalno u promociji Fiume o morte! i zbilja je taj film zaživio svjetski i preksutra idem na Guanajuato film festival u Meksiko. Prije toga sam bio na Tajvanu s filmom. Cijelo vrijeme sam na putu što je predivno nakon što deset godina radiš na filmu. Predivno je da imaš priliku govoriti o tome jer deset godina ti želiš s ljudima govoriti o toj temi, a gotovo nitko osim stručnjaka ne želi s tobom jer nitko ne zna ništa o tome. Sada sam napokon u fazi života gdje ljudi sa mnom žele o tome govoriti. Idućih nekoliko mjeseci sigurno ću i dalje to raditi.
Istaknuta i ostale fotografije: Marta Ožanić
