Otok Susak nije poznat samo po posebnim geografskim osobinama – pitoresknoj plitkoj obali pijeska ljekovitih svojstva ili specifično reduciranoj flori i fauni – on je živi biser kulturne baštine koja se očituje u običajima lokalnog stanovništva. Njegove tradicije, oblikovane kroz stoljeća kao rezultat miješanja različitih kultura, posebice venecijanske i hrvatske, ostale su na sreću relativno dobro konzervirane radi izoliranosti otoka.
Jedan od najvažnijih aspekata kulturnog nasljeđa otoka Suska je lokalno arhaično narječje (zaštićeno kao pokretno kulturno dobro). Mještani govore specifičnu mješavinu starohrvatskog i raznih stranih, tada službenih, jezika kao dijalektalnu varijantu hrvatskog jezika jedinstvenog leksikona te izgovora. Osim na otoku Susku, ovaj je dialekt još aktivnije korišten u zajednici susačkih emigranata u Sjedinjenim Državama.
Vjerski običaji igraju bitnu ulogu u životu otočana. Prošlost otoka usko je povezana s benediktinskim samostanom koji je ondje davno postojao, a na čijim je razvalinama nastalo mjesto i susačka župa, u sklopu osorske biskupije. Povijesni podaci o susačkom samostanu navode kako je hrvatski kralj Krešimir III. prije gotovo točno tisuću godina, daleke 1025. darovao otok benediktincima iz jedne od najvećih europskih opatija u Monte Cassinu, u južnoj Italiji.
Postoji niz legendi o pronalasku raspela, no ona najraširenija pripisuje glavnu ulogu moru, kada su križ s kipom “živog Krista” blaženog pogleda otoku donijeli valovi divljeg mora. U jutarnjim satima 3. svibnja (nekad tijekom XII. stoljeća) u uvali Pot Tarnak na jugozapadnoj strani otoka uočen je Veli Buoh koji je u moru završio najvjerojatnije nakon brodoloma. Sljedeća legenda navodi kako su Sušćani smanjili ulaz u crkvu da spriječe odnošenje raspela po želji tadašnjeg biskupa iz Osora, no u svakom slučaju Veli Buoh je uvijek bio više od samo simbolične vrijednosti za za lokalnu vjeru.
U Danu križeva, koji se slavi tjedan dan uoči Dana iseljenika, središnje mjesto u povorci zauzima replika spomenutog raspela, koju muškarci na ramenima nose od župne crkve u gornjem selu (lokalno zvanim Selo) skroz do luke u donjem selu (zvanim Na mulu).
Nakon blagoslova mreža, ribarskih brodica i jahti, povorka uz pjesme kreće natrag prema crkvi u gornjem selu gdje se blagdan nastavlja vjerskim i svjetovnim druženjem.
U čast i spomen svim iseljenim otočanima još se od 1985. svake posljednje nedjelje u srpnju obilježava Dan iseljenika kada Susak dočekuje brojne posjetitelje i svoje davno iseljene otočane.
Proslava započinje od ranog jutra Svetom misom koja se održava u crkvi Sv. Nikole u Gornjem selu. Odajući počast lokalnoj tradiciji, mnoge mještanke oblače slikovitu svečanu nošnju.
Prilikom obilježavanja Dana iseljenika može se na otoku zateći mnoge političare, čak i ministre i predsjednicu, predsjednika. Poslijepodnevno slavlje obilježava natjecanje autohtonog lokalnog transportnog sredstva – utrka karijola. Kasnije slijedi tombola, glazbeni program koji je okrunjen Susačkim plesom.
Otok Susak ima više vrsta nošnji od svakodnevnih nošnji tamnijih boja do svečanih u živim bojama. Ovisno o životnoj dobi te bračnom statusu, mijenja se i boja nošnje. Susačka ženska tradicionalna svečana narodna nošnja vrlo je specifična. Šarena, intenzivnih, žarkih boja s mnogo ukrasa, cvjetića i perlica, jedna je od najveselijih u ovom dijelu svijeta. Iako je karakteriziraju žive boje, ono što je na njoj najupečatljivije je njena duljina odnosno “anti duljina” naime, susačka nošnja je najkraća u Europi, zapravo se radi o jedinoj nošnji iznad koljena, pa je zato i neslužbeno prozvana “prvom minicom”.
Svečana nošnja se oblači za posebne prilike poput blagdana, svadbi ili pučkih veselica kada Suščanke i Suščani plešu tradicionalni susački ples.
Suknja svečane nošnje zove se kamizoti ili kamižot, sastoji se od pet ili šest bijelih suknji, od kojih je najdonja najkraća, a sve ostale su za centimetar duže od prethodne. Na rubovima svake suknje ušivena je ručno izrađena čipka zvana kamufi. Osim kamizoti nošnju čine kosula (košulja), mudonde (gaće s nogavicama), suknica (podsuknja), kalcete (vunene čarape), bust (prsluk), traviersla (kecelja), bravaruol (rubac) i carape (svečane cipele) izrađene od pustine (filca), koje se vezuju tankom crvenom vrpcom od vune.
Tkanina je najčešće ručno nabrana ili umjetna svila. Nabori ili valovi na tkanini dobivaju se tako da se suknje čvrsto omotaju konopcem i tako puste dok se ne naboraju. Postupak se ponavlja više puta. Traviersla (kecelja) jako je ukrašena mašnicama jarkih boja, vrpcama i perlicama. Rubac se stavlja oko vrata, jarkih je boja i s dugim resicama, a s prednje strane je pričvršćena u struku. Kosa je upletena u krunicu, a ukrašena je raznobojnim mašnicama. Budući da je sama nošnja jarkih boja, nije uobičajen nikakav izražajan nakit.
Za izradu svečane nošnje potrebno je nemalo truda i vremena jer se sastoji od mnoštvo dijelova, a smatra se da je za izradu jedne nošnje potrebno oko stotinjak metara platna.
Sam proces oblačenja nošnje traje po iskustvu i nekoliko sati, ne preporuča se konzumacija previše jela ni pića jer obavljanje nužde svakako nije poželjno.
Sušćanke češljaju kosu osobito, podijeljenu na tjemenu od uha do uha, s prednjim pramenovima začešljanim unaprijed u uvojke rice, koji vise s obje strane lica. Ostatak kose splete se u pletenicu damnicu koja se smota i na koju se veže vrpca prhala crvene ili zelene boje. U svečanim zgodama zatežu kosu u pundžu koju kite ukrasima šarenih tekstilnih cvjetova.
“Možda se baš na ženskoj narodnoj nošnji otoka Suska mogu najbolje čitati ti stari kulturni žigovi, koji su živjeli u razna vremena i na raznim stranama Jadrana, tog velikog zaliva Mediterana, pa se posredovanjem mora ovamo stjecali, da se do današnjeg sačuvaju sad u svježim, a sad u oronulim oblicima.”
Jelka Ribarić
Kaže se da na otok Susak nitko ne dolazi samo jednom. Ako se odlučite posjetiti otok u vrijeme Dana iseljenika, mir koji otočani inače čuvaju kao oko u glavi, nećete naći, no preplavit će vas šarenilo svečanih nošnja i cvrkut zagonetnog sušćanskog govora. Taj dan proslava je čuvanja kulturnog identiteta ovog jedinstvenog otoka i uz to vjerojatno jedini dan u godini kada se bučna zabava tolerira do kasnih jutarnjih sati. Susak je svijet sam za sebe, svijet u kojem tradicija ima nedokučivo značenje. Sve što trebate učiniti jest vidjeti sami.
Fotografije: Aleš Suk
Sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
#Aleš Suk #folklor #karijola #narodna nošnja #riznica nedodirljivog #Susak
