U Gradskoj knjižnici Rijeka sutra će se održati predstavljanja nove knjige Slavenke Drakulić, poznate hrvatske spisateljice i novinarke. Knjiga “O čemu ne govorimo” pred čitatelje stavlja pojmove kao što su starost, bolest i nemoć. Slavenka Drakulić pripovijeda o bračnim odnosima koji se s vremenom dezintegriraju i pretvaraju u sitna predbacivanja i trajnu zlovolju, o novootkrivenoj strasti u zrelim godinama, o našoj zarobljenosti u tijelu, o činjenici da sve naše misli, sva naša kreativnost, sve naše težnje i želje, sav naš psihofizički napredak ovise o vrlo tankoj koži koja naše tijelo drži na okupu.
Možemo li reći da se knjiga „O čemu ne govorimo“ na neki način nadovezuje i naslanja na „Nevidljivu ženu i druge priče“?
Prije svega, to su priče, pa je u tom smislu ova knjiga svojevrsni nastavak. Ova knjiga se na neki način nastavlja na prethodnu, ali ne bih rekla da se tematski potpuno preklapaju. Teme su pomalo drugačije, a postoji i određena stilska razlika. I u jednoj i u drugoj knjizi ulazim u teme koje su često manje vidljive i o kojima se rjeđe govori. Priče iz knjige „Nevidljiva žena i duge priče“ su pisane iz ženske perspektive, a to se nastavlja i u novoj knjizi zato jer ja naprosto tako pišem.
Žene i muškarci stare na različite načine. Dok se uz muškarca često vežu pojmovi poput mudrosti, karizme i autoriteta, ženska starost se često svodi na riječ “baba”. Čak i kada starost postane zajednički nazivnik, društvena percepcija žena i muškaraca ostaje različita.
Bilo bi nelogično da imamo drukčiju, odnosno, bolju poziciju pod stare dane ako imamo cijelog života kulturološki i povijesno uvjetovanu poziciju drugosti. Nevidljivost proizlazi iz vizualnog aspekta. Vizualni izgled žena u zapadnjačkoj kulturi je jako važan. Do početka dvadesetog stoljeća, to je bio jedini ženski kapital, jedino čime je ona raspolagala. Kada pogledamo neke druge kulture, to je još uvijek tako. Bez obzira na to što su žene i zakonski izborile svoju ulogu u društvu, predrasuda da je izgled najvažniji nije nestala, nije izbrisana. Upotrijebila sam metaforu da postaju „nevidljive“( knjiga „Nevidljiva žena i druge priče). Ali, i muškarci stare. Možemo za njih reći da oni stare zanimljivije, s više dostojanstvena, kako ste Vi naveli, ali i oni u socijalnom, intimnom smislu kao i u društvu postaju nevidljivi.
Prije nekoliko dana veliki broj umirovljenika izašao je na ulice. Teško je starjeti kada siromaštvo uzima dostojanstvo.
Ja se u svojim pričama uopće ne dotičem socijalnog aspekta. U pričama koje su mahom naglašeno literalne namjerno ne govorim o siromaštvu ili socijalnim aspektima jer mislim da o tome dovoljno pišem kao novinarka. Za priče ostavljam intimne trenutke psihološkog i emocionalnog uvida u stanje likova o kojima pišem. Knjiga se dotiče trenutaka usamljenosti, teških trenutaka kada je čovjeku jasno da gubi tlo pod nogama, a ipak se bori da proživi te godine koje su mu preostale na neki podnošljiv i dostojanstven način.
No, prepoznala sam tu komponentu kada ste pisali o Fridi Kahlo, Dori Maar i Milevi Einstein. Financijska nesamostalnost stvara ovisnost o muškarcima, osobito u slučaju Fride Kahlo, koja je bila u potpunosti ovisna o Diegu.
Frida Kahlo nije imala mogućnost da sama zarađuje za život jer je bila invalid što ju je činilo ovisnom o Diegu. U tom kontekstu mi je zanimljiva Mileva Einstein, koja se također našla u sličnoj situaciji ovisnosti. Studirala je zajedno s Albertom, gdje su se i upoznali; oboje su završili studij politehnike, ali dok je Albert diplomirao, Mileva nije uspjela ni iz drugog pokušaja. Moramo imati na umu da je to bilo početkom dvadesetog stoljeća, u vremenu kada žene nisu bile emancipirane i nisu imale društvenu podršku. Sve tri istaknute žene o kojima sam pisala; Dora Maar, Frida Kahlo i Mileva Marić Einstein imale su snažnu podršku svojih očeva. Emocionalnu, psihološku i financijsku podršku što je bilo od velike važnosti. Mileva kao žena nije mogla studirati u Austro-Ugarskom Carstvu jer je ženama tada bilo omogućeno samo srednjoškolsko obrazovanje. Kako bi mogla studirati, morala je otići u Švicarsku, gdje je u svojoj grupi bila jedina žena. U to vrijeme, samo je sedam žena u cijeloj Europi studiralo fiziku i matematiku. Nakon što je ostavila Alberta zbog nevjere, Mileva nije imala profesiju kojom bi se uzdržavala. Živjela je dajući satove klavira, a često je morala moliti za osnovne potrebe, poput novih cipela ili odjeće za sebe i za svoju djecu.
Knjiga „Frida ili o boli“ bila je moj prvi susret s Vašim radom. Među svim autorima koji su pisali o Fridi, Vi ste joj dali perspektivu i dimenziju koju nisam pronašla nigdje drugdje. Kasnije sam u svim Vašim knjigama prepoznala tu sposobnost, koju smatram Vašim zaštitnim znakom; sposobnost da u angažiranim temama pronađete nit koja nas dovodi do novih spoznaja ili neobične perspektive.”
Što se tiče Fride, jedan aspekt koji mi je bio važan jest njezina borba i ustrajnost koju sam pokušala povezati s njezinim slikarstvom. To je dimenzija koju do tada možda nitko nije istražio. Ili su se pisale biografije o njoj, ili su to bili romani koji nisu zadirali u dubinu onoga što je najvažnije; izraziti bol, ono što ona pokušava prikazati u svom slikarstvu. Kada pogledate njezine slike, ne možete, a da barem donekle ne osjetite koliko se ta žena mučila i patila kako bi uopće ostala živa. Ne bih je svrstala među nadrealiste, već među ekspresioniste. Nije čudo što su je feministkinje usvojile i proglasile ikonom. To je i vrlo zanimljiv slučaj, jer je njezino slikarstvo danas popularnije od rada njezinog muža, velikog slikara i komunista Diega Rivere.
Frida Kahlo je izražavala svoju bol u slikama, a Vi ste je ispisivali. Govorim o presađivanju bubrega. Koliko je bol bila suputnik, a koliko voditelja kroz Vaše stvaralaštvo?
To nije pitanje na koje se uopće može odgovoriti. Osim kritičara i psihoanalitičara. Ali, ponovit ću ono što uvijek govorim. Iskustvo može pomoći, ali nije ključno u pisanju. Ne može se samo na temelju njega graditi proza i izričaj. Ono što je najvažnije su mašta, talent i disciplina.
Pokreti poput cancel kulture, kulture ekstremne tolerancije i filozofije pozitivnosti utječu na to da sve manje razgovaramo o neugodnim temama, poput smrti i starenja čime smo ciklus života učinili marginalnom temom.
Ja imam osjećaj da zapravo manje govorimo o tome. Uzmimo kao primjer agrarno društvo. Moramo znati podatak da je prije drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije više od 80 posto stanovništva bilo seosko stanovništvo. U okviru takve jedne tradicionalne seoske zajednice, ljudi su umirali kod kuće, nisu umirali u bolnicama. Djeca su svojim očima gledala smrt. Danas je to kompletno medikalizirani proces. Medikaliziran proces znači proces otuđen ljudskog iskustva. Smrt se događa negdje drugdje, a ako se događa negdje drugdje kao da se i ne događa. Zašto bismo o tome govorili kada je to jedna neugodna tema. O starosti u ovoj kulturi, ne samo u Hrvatskoj, se ne govori jer to više nije vrijednost u jednoj zajednici. Starci su u agrarnim zajednicama imali veliku vrijednost, njih se jako poštovalo . U tom okviru, oni su bili jako cijenjeni zbog iskustva, bili su izvor znanja i zato su bili poštovani. Danas starci, ne samo da nisu izvor znanja, već su potpuno izgubljeni u digitalnoj eri. Vrijednosti koje su prevladale u toj zapadnoj civilizaciji su mladost, brzina, aktivnost, angažiranost, brzina proizvodnje su vrijednosti koje se ne mogu primijeniti na ljude koji su u tom smislu završili taj ciklus. Zato stariji ljudi postaju teret. A k tome, nemaju socijalne funkcije. Oni su sami zbog toga vrlo nesretni. Kada odu u mirovinu, ljudi koji će živjeti još deset, dvadeset godina izgubljeni su za same sebe, a izgubljeni su i za društvo. Na koji način to riješiti?
Sve što ste nabrojali zapravo su odrednice kapitalizma. Kada smo ih usvojili kao mjerilo samoostvarenja?
Devedesetih godina dogodila su se tri važna procesa: rat, demokratizacija i ekonomske promjene koje su vodile ka najgoroj vrsti kapitalizma, divljem kapitalizmu, bez ikakvih pravila ili socijalne svijesti. Međutim, neka društva, poput britanskog i američkog, imaju dugu tradiciju demokracije i znaju se nositi s tim izazovima. S druge strane, danas, uz tehnološku revoluciju, individualci su jedino važni. Svaki čovjek može, zahvaljujući mrežama, kreirati svoj vlastiti „balončić” u kojem živi. Na primjer, ako volite sport, možete provesti cijeli život čitajući isključivo o sportu, bez dodirivanja drugih tema. U tom virtualnom svijetu, stvarate život koji može biti potpuno odvojen od stvarnosti. Onda je teško svima, pogotovo neiskusnima u demokraciji koja je napola autokracija sudjelovati i kreirati neku zajednicu koja ljudima ipak treba. No, pomalo se širi svijest o štetnosti virtualnog života, negdje se čak donose zakon o ograničavanju pristupa maloljetnicima na društvene mreže. Stranka „Možemo!“ koja su ušla u sabor počela je tako što je u gradu razvila neke civilne aktivnosti. Moguće se izboriti za neke stvari, ali je to tematska borba. Veliki dio ljudi borio se za zaštitu žena, reformu školstva… Može se ljude motivirati, ali to zahtjeva dug i naporan rad civilnog društva, a to je ono što mi nemamo. Mi nemamo tu tradiciju, ne znamo kako se to radi i nismo dovoljno motivirani da zajedno pokušamo nešto unaprijediti. A to je jedini način. Civilno društvo je jedina alternativa velikim sistemima. Sam taj pojam općeg dobra nije poznat na ovim prostorima. Ne smijemo zaboraviti odakle dolazimo i koji je naš prošli režim. On je bio takav da je sam sistem, vlast, bila zadužena za javno i opće dobro. S tim što su oni definirali što je javno dobro, a ne sami građani. Sad građani jesu u prilici da definiraju javno dobro i opći interes, a na drugim građanima je da to prepoznaju i da se za to bore. Jedini način je dignuti glas i zalagati se za nešto do čega je vama stalo, a uvijek mi se čini da je najbolje krenuti od prepoznavanja problema u lokalnoj zajednici.
Istaknuta fotografija: Jure Eržen / Delo
#intervju #Slavenka Drakulić
