Cjelovečernjem dokumentarcu „Izgubljeni Dream Team“, kojemu je Jure Pavlović scenarist, redatelj i producent, i kojeg sam pretpremijerno gledao u ljetnom kinu Bačvice u Splitu, dao bih samo jedan minus uz ocjenu pet. A taj se minus odnosi na sam naslov (od kojega svaki film, predsvjesno, počinje). Zato što malo zbunjuje i navodi na krivi asocijativni trag koji nas odvodi od izvornog značenja i dovodi do zaključka da je riječi o američkoj košarkaškoj reprezentaciji, a ne jugoslavenskoj, o kojoj film priča. Premoć engleskog jezika, sadržana u te dvije moćne riječi („Dream Team“), nadvladava tu jednu hrvatsku riječ („Izgubljeni“) i stvara unutarnju neravnotežu naslova, naročito kod idealno praznog čitatelja/gledatelja koji, pretpostavljeno, ne zna ništa o sadržaju filma, a morao je čuti za „Dream Team“ (naravno, američki) i zapamtiti tu sintagmu za sva vremena.
Naslov je, dakle trebao glasiti „Izgubljeni tim snova“ ili „Lost Dream Team“ i to bi bio sjajan naslov, idealnih proporcija (tri bitne riječi, kao što su klasične „Veni, vidi, vici“) i jakog magnetizma. Ovako se naslov ljulja u zaljevu dvojezične dvoznačnosti, što djeluje s moje strane kao cjepidlačenje, a nije to, nego post festum brušenje ovog dokumentarističkog dragog kamena rijetke filmske vrijednosti. Iako sam zakasnio na prvu trećinu filma, ostale dvije su me držale širom otvorenih očiju do samog kraja odjavne špice (a to mi se rijetko događa s domaćim naslovima). Scenarist i redatelj u jednoj osobi, našli su pravu mjeru u svim aspektima filma i njihovim odnosima: dubine/duljine priče i dužine vremena njenog filmskog trajanja, sadržaja i forme, arhivskih i snimljenih materijala, sekvenci i cjeline, individualnih karaktera i povijesne situacije u kojoj su se zatekli.
A ona je bila sportsko-povijesni presedan: da jedna (košarkaška) reprezentacija osvoji zlatnu medalju (na Europskom prvenstvu u Rimu 1991.) pod zastavom države (Jugoslavije kao SFRJ) koja, u tim finalnim trenucima, već tri dana nije više postojala! Tu je očigledno bila riječ o vrlo neobičnoj utakmici jedne vrlo vrlo neobične momčadi iz jedne vrlo, vrlo, vrlo neobične zemlje. Koja kao da živi i poslije svoje smrti: kod nekih kao nostalgija, kod drugih kao neiscrpljeno kulturno polje, a kod trećih kao sablast koja izaziva strah u onima koji su je mrzili i aktivno sudjelovali u njenom ubilačkom komadanju. Tako da neki, kao na primjer Thomspon, imaju potrebu da još uvijek, skoro 45 godina poslije njene smrti (odsijecanjem njene glave i vrata od ostatka državnog organizma, poručuju javnosti da je Jugoslavija mrtva (kao da sami nisu u to posve sigurni).
Svi kao jedan
Možda baš njeni najveći neprijatelji imaju najveću, nesvjesnu nostalgiju za njom. Kao arhetipskim neprijateljem, borba protiv kojeg je davala strast i smisao njihovim životima. I sada se, u miru, ne s/nalaze bez Nje, kao da više nemaju svoj raison d’etre/razlog postojanja, kao da su ostali bez pokretačkog goriva za svoje unutarnje motore. Pa je vide i tu i tamo, u naznakama i znakovima, skoro da je prizivaju svojim neprijateljskim mantrama. Zajebano je to emocionalno-psihičko stanje: kao da postojiš i ne postojiš istovremeno tj. kao da postojiš napola – bez Neprijatelja! A nisi još naučio prijateljski živjeti s drugima. Što i onda preostaje nego da vidiš drugove i drugarice u svima onima koji ne dijele tvoja mišljenja, umišljaje, strahove i projekcije. No, dobro, treba dati vremena Vremenu da odradi svoje, a mi se vratimo na košarkaški parket.
U čemu je bila tajna uspjeha zlatne košarkaše reprezentacije Jugoslavije? Zajedništvo – jednom riječju. U dvije riječi: zajedništvo i suradnja. U tri riječi: zajedništvo, suradnja i genijalnost!!! Osobna genijalnost svakog pojedinog igrača, kroz koju se indirektno očitovala genijalnost mjesta/grada i nacije iz koje je došao u tim reprezentacije. Primjerice: Toni Kukoč i Dino Rađa svojim bravurama izražavaju splitsko-dalmatinsko-hrvatsku genijalnost: njima dvojici je Split genius loci. Kao i profesor Vinko Bajrović zvanog, s razlogom, Capo, koji je također jedan od aktera ovoga filma, a bio je i akter u sjeni Yu-reprezentacije. Vlade Divac je bio srpski genijalac iz Prijepolja, plejmejker Jurij Zdovc je bio genije iz Maribora i tako dalje i tako dalje. Kao genijalan tim (tj. real dream team), kao klapa prijatelja i kao jedna velika obitelj nisu imali premca na svijetu pa su trijumfalno osvojili zlato u Rimu 1991. i bez najboljega među njima, bez kapetana Dražena Petrovića!
Genijalan je, na svoj način, bio i njihov trener Dušan Ivković Duhe, kao i psiho-fizioterapeut (čije sam ime zabravio, ali genijalnost neću). Sličan se sličnome veseli, stara je poslovica. A oni su bili slični po svojem genijalnom talentom za košarku, po radosti s kojom su je igrali i po čistoći ljubavi prema toj igri koju su doveli do umjetničke razine. Brothers in basketball arts! Zato su trčali, skakali i zabijali koševe s mocartovskom lakoćom, bestežinskom zaigranošću i dječačkim veseljem nakon pobjedničkih pogodaka. Mogao bi se napraviti mali, a veliki, dokumentarac samo o njihovim zaraznim osmjesima i razdraganom smijehu koji je iz njih izlazio kao mjehurići iz šampanjca. Intuiram da je krv pravih, vrhunskih igrača tj. šampiona – šampanjska! Takvu krv je imao i Mozart, a krv njegova neprijatelja Sallierija je gusta i tamna zbog zavisti koja ga izjeda i truje.
Bili su, jednostavno, predobri i kao takvi nenadjebivi i prejaki za ostale reprezentacije Europe i svijeta. Zbog njihove virtuozne pobjede nad američkom reprezentacijom koja se nazivala „dream team“ i koja je bila apsolutni favorit na tom svjetskom prvenstvu, Ameri su shvatili da ih ne mogu pobijediti svojim najboljim igračima amaterima pa su povukli neke poteze kako bi njihovi profesionalni košarkaši nastupili u reprezentaciji na Ljetnim olimpijskim igrama u Barceloni 1992. Drugim riječima, uveli su u bitku za svjetski košarkaški tron tešku artiljeriju. Tako nešto se na OI nikada prije nije dogodilo. Izvanredne američke mjere protiv izvanrednih jugoslavenskih igrača. Kao da je SAD u/vidjela mogućnost da se Jugoslavija, kad naraste, transformira u SJD – Sjedinjene Jugoslavenske Države. A to bi onda bila zajebana stvar na košarkaškim i ostalim borilištima.
Jedan za sve
Kada je, otcijepljenjem Slovenije i Hrvatske, mjehur sazviježđa u kojemu su blistali (baveći se samo svojom Igrom i osvajanjem novih medalja) napukao, iz njega je morao izaći Jurij Zdovc (da ga Slovenci ne bi tretirali izdajnikom, kako mu je iz Ljubljane javljeno u Rim). I bez njega, inteligentnog i stabilnog plejmejkera, su pobijedili Talijane, ali to više nije bilo to. Nije bilo više one njihove nasmiješene, skoro pa dječje, radosti na njihovim licima. Stvarnost rata je probila opnu njihova košarkaškog arta, u njihov skladni mikro-kozmos je nahrupio ratni makro-kaos i ti su se veliki, spretni i sretni Dječaci morali probuditi iz tog velikog Sna u kojemu su igrali košarku koja je bila san snova. Baš kao i na kolektivnom planu, tako i na njihovom osobnom i profesionalnom planu nastupilo je vrijeme individualnog s/nalaženja u drugim državama svijeta. Svijet nije imao ništa protiv, dapače, imao je za njih vreće dolara, a američki klubovi, naravno, najveće pa su najveći od plavo-bijelo-crvenih igrača u njima nastavili svoje karijere. Ali to ipak nije moglo biti ono što je bilo i što su osjećali kada nisu igrali za big money. Jest da je novaca bilo manje, ali su gušt i radost bili veći.
Ara Malikian je genije violine, Paganini 21. stoljeća. Slušao sam ga dan nakon gledanja „Izgubljenog dream teama“: nakon košarkaše fantazije je uslijedila koncertna fantazija tog virtuoza sitnog rasta, koji je skakutao i trčao pozornicom jednako virtuozno svirajući cijelim tijelom. Kao da se igra. Pa da, to tako rade najveći genijalci: s lakoćom postižu najviše visine tonova ili skokova pod košem. Naravno i nadnaravno da su onda nedostižni svojim kolegama iz nižih predjela Duha. Malikian je, uz pratnju prijatelja i klavijaturiste iz Kube, ispunio nadzemlje Peristila čarobnim i vrtoglavim violinskim piruetama, kao što su košarkaši Jugoslavije svojim čarobnim dionicama svojevremeno podizali navijače sa stolica.
I kao što Ara ni jednom riječju nije spomenuo ondašnju političko-ratnu situaciju Libanona (odakle je otišao u Njemačku, na školovanje), a ispričao nam je, ležerno i zabavljački šarmantno, i kako je zarađivao „doing nothing“ kao mladić i i da se rastavlja od supruge, tako su i genijalni košarkaši Jugoslavije živjeli u svome svijetu od skokova i zakucavanja; on u koncertnim, a oni u košarkaškim dvoranama. Genijima politika i rat nisu napete teme jer oni imaju puno ljepšeg posla. A manje nadarenima rat i politika ostaju kao (utješna) polja afirmacije i zarade.
Istaknuta fotografija: isječak iz filma “Izgubljeni Dream Team”
#Dream Team #Izgubljeni Dream Team #Jugoslavija #košarka #Malikian
