…podignuli su ga dok je još uvijek disao
F. Guccini, La locomotiva
Povodom još uvijek aktualnih ratova u Ukrajini i na Bliskom istoku te također naslućivanih, a prijetećih i uznemirujućih događaja vrijedi se prisjetiti jedne prpošne i bezbrižne pjesme. Biti oprezan i zabrinut jest poželjna reakcija, biti očajan i nije. Postoji pjesma kalifornijske grupe Creedence Clearwater Revival s kraja 60-ih što se uzima za ogledni primjer tzv. apokaliptičnih pjesama: Bad Moon Rising. One, te pjesme, vode se temporalnošću koja odstupa od dominantnog razlikovanja vremena na Zapadu. Umjesto logike prije – poslije, ovdje je unutar logike prerano – prekasno naglasak stavljen na prekasnom. Vrijeme je iscurilo, ništa se i nikako više ne da popraviti, preostalo je jedino spasiti goli život. Ako se samo to može. Od sada nadalje, nitko neće moći više kazati da ne zna što se njemu ili njoj sprema, suda kako su on ili ona prethodno postupali. Neka nevidljiva, svemoćna i na koncu nedokučiva instanca već je donijela neopozivu odluku. Jedino se sluti ono osvetničko „oko za oko”. To je osnovna tema tih pjesama. One svoju aktualnost stječu u trenucima pošasti poput ratova u tijeku. Potvrda tome su npr. Gimme Shelter Rolling Stonesa ili All Along the Watchtower Boba Dylana i Jimija Hendrixa (usp. „Dylanov ‘izlaz odavde’. Povodom Nobelove nagrade, 15 dana, 3 – 4/2017”). Međutim, ne treba ispustiti iz vida da se u njima uz ozračje kobne prijetnje radi (samo?, ipak?) o pjesmama i upotrebi stiha. Uostalom, neće biti da se ovdje radi o pomaknutom užitku u apokalipsi što samo što nije stigla ovdje dolje među nas. Zato i stih koji kod Dylana govori da mora biti nekakvog izlaza (there must be some way out of here) iz noćne more u tijeku. Pjesma se ipak, što god tko poželio, ne svodi samo na svoju temu.
Melodija Bad Moon Rising možda jest prpošna, poletna, pjevna, mjestimice ostavlja dojam da govori kako se ništa posebnoga pa ni presudnog ne događa, no tekstu je pjesme ipak nešto korjenito različito u vidu. A apokaliptične pjesme su paraknjiževni fenomen; njihova je blizina, stajanje uz bok autentične književnosti, određena iskazivanjem srednjovjekovne slutnje pa i potonjeg doživljaja „svit se konča”. Svijet se, međutim, u međuvremenu ipak nije okončao. Ne treba zaboraviti da kod apokaliptičnih pjesama postoji samo jedna tema. Koji dan što prethodi globalnom razaranju svijeta i života. Apokalipsa i kataklizma ipak se važnim detaljem značenjski razlikuju u potpunosti razaranja i mogućnosti izlaza iz već dogođene destrukcije. (Usput, postoji barem jedna postapokaliptična pjesma koliko god to proturječno bilo: Wooden Ships što su je skladali članovi grupa Crosby, Stills, Nash & Young i Jefferson airplanea; u njoj se preživjeli pitaju, kao da su slušali evanđelista Ivana s Patmosa, tko je pobijedio te govore kako su preživjeli „već nekih šest tjedana od nekoliko ljubičastih bobica”. Time se zapravo potvrđuje nekoban prošli događaj.). To ipak ne vrijedi u jednoj varijanti religijske svijesti koja takoreći ne priznaje razaranje jer prihvaća onostranost i besmrtnost iz razloga forme toga drugoga svijeta – njemu nisu potrebna živa tijela nego potrebne su mu beživotne pa ipak pokretne slike–vizije. Koliko je naslov Bad Moon Rising vizualno i misaono provokativan pokazuje to da na istoimenom albumu njujorških Sonic Youth objavljenom petnaestak godina nakon CCR izvornika – navedene pjesme ni nema! A s jedne strane pitki i dopadljivi zvukovi, s druge parajuća i glavobolna buka.
John Fogerty, CCR tekstopisac i glazbenik, teško da može biti shvaćen kao zloguki prorok. Ili razumljen kao netko tko premaže svoje lice i time prikazuje sebe kao da je već na drugom svijetu pa onda, stoga, stekao pouzdanu zaštitu od prijetnji što more žive, postao nedodirljiv. Ne treba zaboraviti da je uživanje u umjetničkim djelima, pa tako i u pjesmama, i svojevrsna svakodnevna potreba, vođena svim teškim stiskama ovoga svijeta. Radi se o dobrom i spokojnom sadašnjem vremenu. Obraćanje umjetničkim djelima, a ne učenim znanstvenim radovima, ima i svojevrsnu prednost kada se ne očekuje ni stvaralačku sposobnost niti računa na kritičku spremu. Uostalom, imamo naviku pouzdavati se u takoreći doživljeno znanje, a ne ono naučeno iz knjiga. Već odrasli obrazovani i učene nevjerice kao da su još od ranije bili svoji na svome, a sada odjednom više nimalo nisu. I ovdje se nimalo ne radi o sklonosti određenom muzičkom ukusu što se manifestira kao grom iz vedra neba, o ovoj a ne onoj sklonosti. Radi se o kako uopće opstati pa nastaviti dalje jer takva svijest koja se dominantno oslanja na doživljaj, a ne na razum kao da neveselo poručuje: „evo, pa se ti misli”. A takve reakcije apokaliptične pjesme podržavaju.
Ukratko, stvar ne baš vrsne biblijske lektire. A izlaz je nadohvat ruke: valja samo poslušati tekst, ne ga pjevušiti, a to se često događa.
Ivan Molek, suradnik je časopisa 15 dana, Forum, Fraktura, Sušačka revija, Nova Istra i drugih. Preveo je knjige G. Agambena „Ideja proze” i „Bartleby ili o kontingenciji” te u suradnji s drugima S. Žižeka „Sublimni objekt ideologije”. Molek pripada zlatnoj generaciji novinara omladinskog časopisa „Val” osamdesetih godina.
Istaknuta fotografija: dio naslovnice Sonic Youth, Bad Moon Rising (1985)
#Bad Moon Rising #Creedence Clearwater Revival #Ivan Molek #pjesma #Sonic Youth
