U Galeriji O.K. u četvrtak, 19. ožujka u 19 sati, otvara se izložba „Zauvijek“ mlade autorice Sare Grgurić.
Fotografska serija „Zauvijek“ nastala je iz autoričine potrebe da zabilježi mjesta, ljude i predmete koji su oblikovali njezino odrastanje. Odrastajući između Gorskog kotara, Grobnika i Rijeke, razvila je snažan osjećaj pripadnosti prostoru koji povezuje s pojmom doma. Nakon preseljenja u Zagreb zbog studija, sve rjeđi povratci u rodni kraj potaknuli su je na promišljanje o prolaznosti vremena i promjenama koje neminovno zahvaćaju i prostore i sjećanja.
Izložba u Galeriji O.K. povezuje fotografije i autentične predmete iz snimljenih prostora, stvarajući intiman ambijent u kojem posjetitelji mogu promišljati o vlastitim sjećanjima i odnosu prema mjestima koja ih oblikuju. Radovi Sare Grgurić podsjećaju na važnost bilježenja svakodnevnih trenutaka koji često tek s odmakom postaju dragocjeni tragovi prošlosti.
Serija fotografija „Zauvijek“ nastala je iz vrlo osobne potrebe da zabilježite ljude, prostore i predmete koji su obilježili vaše odrastanje. U kojem ste trenutku osjetili da ta potreba prelazi iz privatnog impulsa u umjetnički projekt?
– Ova serija fotografija nastala je dosta intuitivno. Kad sam upisala fotografsku školu Drugi kadar, imali smo tjedne zadatke pa sam počela stalno nositi fotoaparat sa sobom. U početku sam fotografirala sve, bez nekog previše razmišljanja ili plana.
Tek kasnije, kad sam krenula gledati te fotografije unazad, počela sam primjećivati da se određeni motivi ponavljaju: ljudi, prostori i neki mali detalji koji su mi očito bili važni. Tada sam počela shvaćati da me zapravo privlače stvari koje imaju veze s odrastanjem, obitelji i nekim osjećajem prolaznosti. Svakako, zadatak u Drugom kadru bio je završiti fotografsku seriju, pa sam pod mentorstvom Ivana Gundića krenula „kopati“ po pitanju obitelji, prolaznosti i Gorskog kotara.
Ta potreba za bilježenjem nije mi nova. Moj pokojni dida Rudi stalno je imao fotoaparat sa sobom i fotografirao sve. obiteljska druženja, naše svakodnevne situacije. Svaki tjedan pokazivao mi je razvijene fotografije i to mi je ostalo jako urezano. Mislim da me i sam povratak analognoj fotografiji podsjetio na to razdoblje i na njega.
U vašem statementu spominjete pokušaj pomirenja s prolaznošću vremena. Koliko je fotografiranje u tom procesu bilo dokumentiranje stvarnosti, a koliko način da se nosite s vlastitim strahom od zaborava?
– Dosta sam nostalgična i često romantiziram ljude, prostore i situacije, pa mi prolaznost i rastanci znaju teško pasti. Fotografija mi je u tom smislu bila način da zabilježim ono što mi je važno, ali ne objektivno, nego kroz moj doživljaj tih stvari. Nije mi bilo bitno dokumentirati sve „točno kako je“, nego kako ja to vidim i osjećam. Zato su i motivi u fotografskoj seriji pomalo neobični: špek koji se suši u podrumu, bakini gobleni, Pajo Patak, scene s obiteljskog ručka u vrlo krupnim izrezima…
Istovremeno, fotografiranje mi je postalo način nošenja sa strahom da će se sve promijeniti i/ili nestati jer sam kroz fotografiju uspjela „konzervirati“ ono što mi znači. Posebno su me mučili prostori koji su obilježili moje odrastanje, a koji su se s vremenom počeli mijenjati. To mi je bilo teško prihvatiti.
Mislim da me taj proces natjerao da se više suočim s tim da su promjene normalne i da su dio života, koliko god to nekad bilo teško. I dalje sam u tom procesu učenja; nekad mi fotografija pomaže, a nekad jednostavno moram naučiti pustiti stvari da se razvijaju svojim tokom.
Vaš se osjećaj doma formirao između Gorskog kotara, Grobnika i Rijeke. Kako su ta tri prostora, svaki na svoj način, oblikovala vaš identitet i vizualni jezik ove serije? Kako danas doživljavate ta tri prostora. ima li među njima favorita i zbog čega?
– Grobnik, Rijeka i Gorski kotar oblikovali su me, ali svaki na svoj način. Grobnik je za mene djetinjstvo i mjesto gdje sam odrasla, gdje su mi prijatelji i gdje sam prvi put stekla osjećaj pripadnosti. Rijeka je vezana uz srednju školu i pubertet, uz sve te faze kroz koje prolazimo u tom razdoblju. Tamo sam se počela formirati kao osoba.
Gorski kotar mi je možda najviše povezan s obitelji, bakom i djedom, praznicima i boravkom u prirodi. To je prostor koji mi je uvijek bio malo odvojen od svakodnevice i u koji sam dolazila s nekim drugim osjećajem.
Kroz odrastanje sam često imala faze u kojima sam se više vezala uz jedno od tih mjesta, pa sam znala govoriti da sam Goranka, Riječanka ili Grobničanka, ovisno o trenutku. Danas to više ne razdvajam toliko jer imam osjećaj da su sva tri mjesta dio mene i da su me zajedno oblikovala. Ipak, Gorski kotar mi ima neku posebnu težinu, vjerojatno zato što ga najviše vežem uz obitelj i neke mirnije, intimnije trenutke. Tamo imam osjećaj da se mogu vratiti sebi, zaključila je Sara Grgurić.
Ako želite još malo bolje upoznati Saru Grgurić, a naročito njezin rad, morat ćete u četvrtak doći u Galeriju O.K. Izložba ostaje otvorena do 2. travnja.
Istaknuta i ostale fotografije Sara Grgurić/osobna arhiva
#Galerija O.K. #Sara Grgurić #Zauvijek
