Od premijere koju je Gradsko dramsko kazalište Gavella postavilo u listopadu prošle godine, Splićani su željno iščekivali gostovanje „Sigurne kuće“ Marine Vujčić, psihološkog romana koji ne silazi s ljestvica knjižnica i knjižara. Rasprodano gledalište HNK-a dočekalo ju je sinoć kao posljednju konkurentsku predstavu 36. Marulićevih dana.
Redateljica Anica Tomić te dramaturginja i autorica adaptacije Jelena Kovačić manje su se posvetile psihološkom dijelu, a više društveno angažiranoj drami koja analizira obiteljsko nasilje. Dramu otvara podsjetnik na niz umjetnica koje su svojim radom i djelima pokušavale osvijestiti probleme u društvu o kojima se ne priča ili su progovarale o vlastitim traumama silovanja. Upoznajemo Artemisiu Gentileschi, Nan Goldin, Sue Williams, Emmu Sulkowicz, Reginu José Galindo, Sanju Iveković, Tanju Lažetić i Anu Mendietu, umjetnice koje su se u svojim radovima intenzivno bavile nasiljem nad ženama, prvenstveno kao političkim i društvenim pitanjem.
U obitelji Lončarić obiteljsko je veselje jer ih kći Lada upoznaje s dečkom Mirom, sveučilišnim profesorom koji joj ubrzo, bez klasičnog vjenčanja jer je to čin malograđanštine, postaje suprug. Useljava se kod njega u stan i vrlo brzo stvari se počinju mijenjati, a da ona to i ne primjećuje. S vremenom održavanje mira postaje prioritet, a njegovo pasivno-agresivno ponašanje omogućuje mu potpunu kontrolu nad Ladom. U kovitlacu svih događaja, fizičkog i psihičkog maltretiranja, u borbi za vlastiti život, Lada ga na kraju ubije nožem.
U predstavi nema velikih obrata jer na početku saznajemo njezin kraj: Miro je mrtav i samim tim Lada ulazi u statistiku koja je u neskladu jer statistika kaže da se ubojstvo partnera događa uglavnom iz sedmog pokušaja, a Lada je to izvela pri prvom pokušaju samoobrane. Ovdje nije riječ o komornoj drami i odnosu glavnih likova, već o obitelji i njihovu životu za koji su svi znali, te o odnosu društva prema takvim situacijama.
Miro, kojega igra Enes Vejzović, visokoobrazovani je profesor, netko u koga imate potpuno povjerenje, netko tko ima potpunu kontrolu nad svojim životom i djeluje nepogrešivo. S druge strane, patologija ponašanja koja ima utemeljenje u lošim okolnostima odrastanja ovdje uopće nije naglašena jer mi za njega ne osjećamo ni malo empatije i ne pokušavamo pronaći uzroke njegova ponašanja. Jednostavno, nema opravdanja. Enes Vejzović fino je isprofilirao ulogu kojom nam je unio nemir i strah.
Lada, koju igra Dijana Vidušin, svojom je krhkom pojavom te fizičkom i psihičkom transformacijom prenijela osjećaje uplašene, nesigurne mlade žene koja pokušava preživjeti. Helena Buljan predivno je iznjedrila svoj lik, koji najprije ostavlja dojam jeze, da bismo je na kraju doživjeli kroz katarzu, dok poput djevojčice priča o svojoj sudbini.
Ostali glumci igrali su i po nekoliko likova. Ksenija Pajić i Filip Šovagović tumače uloge oca i majke, ali i sporedne likove policajaca, u kojima su briljirali. Pajić je odlučna majka sklona kritici, čime utječe i na Ladino psihičko stanje, dok je otac osoba puna brige i jednostavnosti života. Barbara Nola igra susjedu, jedinu osobu koja je imala hrabrosti nešto pokušati i na neki se način suprotstaviti Miru, ali i socijalnu radnicu. Lana Meniga tumači Ladinu sestru, koja brzo uočava Mirovu narav, te Magdu, Ladinu prijateljicu koja joj pomaže pobjeći. Samo promjenom dužine kose uspjela je transformirati oba lika.
Đorđe Kukuljica blagom je naravi sveprisutan na pozornici, dok je Siniša Ružić također fino postavio dvije uloge, od kojih svaka za sebe nosi određene osobine. Ivana Bolanča i Ivan Simon u ulozi su susjeda koji znaju što se događa, ali odbijaju biti dio te priče. Sve su to likovi koji su ogledalo društva koje se uvijek pita: „Zašto ga nije ostavila?“, a odgovor upravo nalazimo u ovoj izvedbi i romanu za koji mnogi govore da bi trebao postati dio školske lektire.
Nenad Kovačević glazbom je dobro podcrtao trenutke koji vode do situacija užasa i gledatelje ostavljaju u grču. Kostimografkinja Marita Ćopo dobro je okarakterizirala likove odjećom, a druga haljina koju odijeva Lada, ona koja predstavlja potpuni slom i predaju, savršeno se stopila s psihičkim stanjem lika.
Scenograf Matija Blašković osmislio je četiri tijesna stančića kao simbol skučenosti naših života, u kojima smo upućeni jedni na druge, ali odbijamo vidjeti istinu. Suradnica za scenski pokret Lada Petrovski Ternovšek posebno je naglasila određene trenutke protoka vremena, u kojima usporenim pokretima označava nemogućnost izbjegavanja tragičnih događaja.
Oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik tijekom radnje naglašava trenutke u kojima dolazi do sukoba Lade i Mira, dok su ostali akteri u mraku, kao pasivni promatrači. Svjetlom se ogoljuju scena i gledalište u trenucima kada se razbija četvrti zid kako bi se lakše uspostavila komunikacija s gledateljima. Tonovi mobitela koji dolaze iz različitih smjerova također podcrtavaju kaos u Ladinim mislima. Svjetlo je važan element i pri ispitivanjima, ali i u scenama nakon njih, gdje postaje znak promjene stanja koja nagovještava novu situaciju.
Autorski tim predstave čine i asistent redateljice Ivan Dragičević, autorica vizualnog identiteta Ivona Đogić Đurić iz Crtaona studija, inspicijentica Damira Brunac i šaptačica Ana Dulčić.
Ono što je zadržano od izvornog djela jest atmosfera straha, ali i mogućnost da razumijemo glavni lik u njegovim postupcima. Neki dijelovi romana su izbačeni, i to je također dobro jer bi u suprotnom sve moglo prijeći u nizanje scena za kojima nema potrebe, budući da nam je savršeno jasno što se tu događa. Rušenje četvrtog zida i narativni dijelovi brišu granicu u kojoj bismo u potpunosti uronili u odnos likova, a radnju stavljaju u položaj policijskog dosjea koji bez puno emocija iznosi činjenice prije konačnog čina.
Ni završetak nije identičan. Radnja se zaustavlja na telefonskom broju koji nam može spasiti život, i to je naznaka društveno angažirane predstave koja ovu bolnu temu napokon sagledava iz pravog kuta. Puno je vremena prošlo dok je navedena tema prodrla u medijski diskurs na ispravan način, a roman i ova drama nastala po njemu govore da je borba tek počela.
#Anica Tomić #Jelena Kovačić #Marina Vujčić #Marulićevi dani #Sigurna kuća
