U četvrtak je u RiHubu otvoreno osmo izdanje festivala Smoqua, koji se ove godine održava pod geslom „Otpor i otpornost“ u organizaciji Lezbijske organizacije Rijeka – LORI. Antonija Stojanović Almesberger najavila je niz edukativnih i interaktivnih programa što će se provoditi u sklopu ovogodišnjeg festivala te istaknula kako je Smoqua „mjesto susreta umjetnosti i aktivizma s ciljem promoviranja queer i feminističke kulture te pozivanja na propitkivanje društvenih predrasuda, koja od svojih početaka ima holističku dimenziju jer ukazuje na razna društvena pitanja kroz promoviranje nenasilja, kulturu dijaloga, promoviranje solidarnosti i održivog razvoja“. Nešto drugačiju organizaciju službenog otvorenja Stojanović Almesberger objašnjava:
„Smoqua educira, senzibilizira i osnažuje, a Udruga LORI već dugi niz godina provodi edukacije o LGBTIQ+ temama te je jedan od ključnih programa suzbijanje LGBTIQ+ fobije u sustavu obrazovanja. Provodimo predavanja s učenicima osnovnih i srednjih škola te seminare za stručno osoblje te se bavimo izdavanjem raznih publikacija. Iz priručnika kojeg smo izdale 2022. godine, „Iskustva i potrebe mladih LGBTIQ+ osoba u Hrvatskoj“, izdvojit ću dvije informacije koje mogu služiti kao poticaj na razmišljanje osobama koje smatraju da LGBTIQ+ temama nije mjesto u školi, a to su da je 77% ispitanika potvrdilo da su više puta ili često bili izloženi homofobičnim i transfobičnim komentarima svojih vršnjaka i vršnjakinja, a 20% je barem jednom doživjelo verbalno nasilje od strane stručnog osoblja na temelju svoje spolne orijentacije i rodnog identiteta. Kroz svoj rad s mladima uviđamo da suzbijanje diskriminacije i nasilja na temelju spolne orijentacije i rodnog identiteta u Hrvatskoj, kao i pružanje adekvatne podrške LGBTIQ+ djeci i mladima, nije područje u kojem naša zemlja pokazuje neke značajne iskorake unaprijed. Queer djeca i mladi često su bez podrške, najčešće ne mogu računati ni na podršku u obitelji, jer i roditelji često mogu biti počinitelji nasilja. Imajući to u vidu, posebno bih istaknula LGBTIQ+ djecu i mlade u ruralnim područjima jer najčešće rastu u homofobnom okruženju bez ikakvih podržavajućih resursa i u potpunosti ovisni o najčešće ne podržavajućim obiteljima. Mi zaista vjerujemo u to da zajedničkim naporima i holističkim pristupom kroz razmjene znanja i iskustava te kontinuiranim edukacijama možemo doprinijeti tome da naše društvo postane plemenitije, da osigurava jednake mogućnosti i prava za sve nas bez obzira na naše razlike. Sigurnost počinje s nama i ovdje.“
Nakon uvoda održan je panel na temu LGBTIQ+ fobije u obrazovanju što ga je moderirala Anamarija Sočo (Status M) te u kojem su sudjelovale Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Helena de Karina, nastavnica u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji, Gordana Rešicki Degoricija, knjižničarka u Tehničkoj školi Kutina i Michaela Gojevic, studentica i aktivistica (Inicijativa AUT).
Anamarija Sočo u raspravu je krenula isticanjem pozitivne note – pomacima koji su se u društvu dogodili u posljednjih 20ak godina u zaštiti prava LGBTIQ+ osoba, no ubrzo se došlo do zaključka da smo od idealne situacije daleko te je LGBTIQ+ fobija i dalje ukorijenjena u naše društvo – obrazovni je sustav u velikoj mjeri homofoban, što se ogleda u nizu diskriminatornih praksi, od nevidljivosti do eksplicitnog nasilja. Iako rodno uvjetovanog nasilja ima i među vršnjacima, prosvjetne su se radnice Gordana Rešicki Degoricija i Helena de Karina složile da mnogo češće problem budu roditelji i stručne službe, poput Agencije za odgoj i obrazovanje, te kako s učenicima gotovo nikada nisu imale neugodnih iskustava.
„Problemi, izazovi i prava LGBTIQ+ populacije kojima se bavimo obuhvaćaju institucionalni pristup, dakle kako država kroz svoje normative i mehanizme gleda na tu tematiku, zatim sama LGBTIQ+ populacija, od djece u odgojno-obrazovnom sustavu do građana i građanki koji su u radnom okruženju, pa do sustava nastavničkog kadra – oni su često ti koji diskriminiraju učenike na temelju njihove spolne orijentacije i rodnog identiteta. Pitanje je tko će se baviti strateškim dokumentima vezanim uz aktivistički pristup, pozitivne mjere, edukativni i prevencijski sustav? Tko će donijeti strateški dokument da na akcijskoj i planskoj razini provede sve ono što smo kao društvo implementirali trčeći za vlakom koji se zove Europska Unija? Institucije se igraju vrućeg krumpira, a Republika Hrvatska je danas jedna od država koje nemaju poseban strateški dokument vezan uz prava LGBTIQ+ zajednice. Kroz svojih 10 godina sudjelovanja u vladi te 13 godina pravobraniteljstva nisam uspjela saznati koje programe, kurikulume i edukacije se provodi prema nastavničkom kadru i tko ih provodi vezano uz rodne teme i LGBTIQ+ populaciju. Ogromna je šteta nastavnika, oni su u potpunom hendikepu. Nekoliko smo puta radili na uzorku od preko 10 000 nastavnika koji su se u anketi izjašnjavali o tome koliko znanja i sposobnosti imaju vezano uz tematiku seksualnog obrazovanja, LGBTIQ+ zajednice i ravnopravnosti spolova, i to je nula bodova. Nemaju znanja, nisu educirani, nemaju sigurnosti u ono što oni znaju. Nesustavnost i nemogući politički konsenzus vezano uz građanski odgoj i obrazovanje, što ni ne čudi s obzirom na anti-rodne pokrete kojima svjedočimo posljednjih 10ak godina.“, zaključuje Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.
Po pitanju toga što bi odgojno-obrazovni sustav mogao konkretno učiniti da se poboljša status LGBTIQ+ mladih, zaključilo se kako bi se trebalo raditi na tome da se u škole uvedu predmeti poput građanskog odgoja te educirati nastavno osoblje o queer identitetima i problemima s kojima se LGBTIQ+ zajednica susreće.
„Da bi se u obrazovnom sustavu doista dogodilo queer oslobođenje, trebalo bi promijeniti odgojni dio škole, koje ona vrijednosti prenosi i na koji način radi s mladima. Imamo obrazovni sustav koji je vrlo krut, jako centriran na ishode u obliku ocjena, djeca moraju pitati profesora smiju li ići na WC – to su te male stvari koje uzimamo zdravo za gotovo, ali koje troše energiju djeci i mladima, ako moraš pitati nekoga kada smiješ popiti vode, teško da ćeš se moći zauzimati za sebe, bilo među kolegama, bilo među profesorima. Obrazovni sustav generalno treba osloboditi od takvih krutih formalnosti“, govori Michaela Gojevic, studentica i aktivistica (Inicijativa AUT).
„Štrebačina od jutra do mraka potpuni je besmisao – zašto se moraju znati točne definicije od početka do kraja, zašto se ne bi mogle prepričati svojim riječima? Ma koji je to sustav obrazovanja, pa to je budalaština! Gdje je tu kritičko mišljenje, samostalno rješavanje problema? Da bi djeca bila sretna treba razdrmati cijeli sustav.“, zaključuje Gordana Rešicki Degoricija, knjižničarka u Tehničkoj školi Kutina.
Iako je bilo pokušaja liberalizacije obrazovnog sustava, poput projekta „Škola i zajednica“, kroz koji su učenici samostalno birali teme kojima se žele baviti, velik je problem što se obrazovni sustav, i edukacija nastavnika i stručnih službi, uvelike oslanja na nevladin sektor koji nikada neće biti dovoljno kapacitiran da educira baš sve prosvjetne djelatnike. Tri stvari bez kojih ne možemo ništa riješiti su, prema riječima pravobraniteljice Višnje Ljubičić, „obrazovanje, obrazovanje i obrazovanje“. Znanje je moć, a bez njega nikakvu promjenu, kako u odgojno-obrazovnom sustavu, a tako i u drugim sektorima, ne možemo očekivati. Edukacija stručnih djelatnika ključna je za adekvatnu podršku mladima, osobito LGBTIQ+ populaciji, jer se bez nje možemo samo beskrajno vrtjeti u krug nadajući se da će nam promjena jednostavno pasti s neba.
Nakon panela je putem Zooma održano predavanje Petera Dankmeijera, direktora nizozemske organizacije GALE (Global Alliance for LGBT Education), koji se bavi educiranjem stručnih djelatnika o LGBTIQ+ populaciji, naročito djeci i mladima, te im pomaže u razvijanju strategija za kreiranje sigurnog okruženja. Dankmeijer je istaknuo kako je queer mladež često marginalizirana i izostavljana iz druženja vršnjaka, što nerijetko dovodi do suicidalnih misli, koje su kod LGBTIQ+ mladih, kako navodi, češće do li kod straight mladih. Naglasio je i važnost međusobne podrške koju bi si vršnjaci trebali pružati, nekolicinu načina na koje obrazovne ustanove mogu biti inkluzivnije, koji bi protokoli trebali postojati te kako je najvažnije da stručni djelatnici budu educirani kako bi mogli pružati adekvatnu podršku mladima.
Fotografije snimila Klara Stilinović
