Srđan Gavrilović (Mostar, 1991.) književnik je te jedan od osnivača i glavnih urednika portala za književnost i kulturu Strane, koji kontinuirano objavljuje i afirmirane i neafirmirane autore s područja bivše Jugoslavije. Studirao je jezike, književnost i marketing, a trenutačno živi u Leipzigu. Dosad je objavio zbirku kratkih priča „Ljetne himne“ (2015.) te „Nemoj ići u Anderlecht“ (2022.), a potonju je predstavio na Vrisku 2022. godine, kada je prvi put gostovao na festivalu i u kratkom razdoblju boravio u Rijeci. Na nedavno završenom Vrisku predstavio je svoj prvi roman „Ovjerena kopija“ koji, iz perspektive migracijskog iskustva, progovara o suvremenom društvu dotičući se izgubljenosti, beznadežnosti, bezdomnosti te radne nesigurnosti poslijeratne generacije.
U vašem predstavljanju knjige naveli ste kako vaše pisanje obilježava poetika odustajanja. Kako se ideja ovjerene kopije – nečega što je zamjensko, ponovljeno i možda lišeno originalne svježine – uklapa u tu poetiku?
– Kada se sve sabere, kada završite prvi nacrt knjige i suočite se sa svim elementima koje ste imali kao motive za početak teksta, pjesme ili zbirke, počinjete sve to preispitivati. Tako i čitava poetika odustajanja, koja je utkana u roman, ponovno biva preispitana: koliko je uspjela, koliko stoji i, kako mi kažemo, koliko zapravo „pije vode“. Primarna ideja bila je ispisati generacijski tekst o migracijskom iskustvu mladih ljudi s područja Balkana i bivše Jugoslavije te približiti novu vrstu gastarbajterskog rada. U današnje vrijeme, kada je kapitalizam sveprisutna pojava, pokušao sam dočarati trenutak u kojem ste u radnom odnosu i u kojem poetika odustajanja više ne „pije vode“. Postoji posao, radno vrijeme, plaća za koju radite i stan koji plaćate. To su tereti preuzimanja odraslog života. Dio želje da odrastete i konačno preuzmete odrasli život pomalo je dosadan. Ako to zaista ne želite raditi, onda će marketing za vas biti beskonačan. Poetika odustajanja jeste primarni nukleus romana, ali mislim da je snažno propitivana kroz težak fizički rad, probleme s migracijom, samoćom na Zapadu i tako dalje.
Ističe se da vaš rad pripada generacijskoj prozi. U romanu je pred nama rasprostrt širok dijapazon teškoća: smrt majke, prekid dugogodišnje veze, ugovori na određeno i velik kapitalistički ego zaposlenih u kuhinji. Postoji li neka nada i alternativa za generaciju milenijalaca, osim bijega u cinizam i filozofiju odustajanja?
– Roman su karakterizirali kao generacijsku prozu, ali teško bih rekao da je to generacijski roman. Mislim da generacijski roman nastaje svakih trideset ili četrdeset godina. Postoji čak i tvrdnja da je posljednji pravi generacijski roman Infinite Jest Davida Fostera Wallacea, ali sada bismo mogli raspravljati o tome je li to zaista tako. Ipak, došli smo do situacije u kojoj, što sam stariji, sve više shvaćam da sam posljednjih deset godina života primarno birao cinizam i nihilizam kao obrambene sustave. To je bio oklop koji skujete kako biste preživjeli svoje podneblje, transgeneracijsku traumu, segregaciju s kojom ste suočeni, nedostatak posla i sve ostalo. Nada se u romanu povremeno pojavljuje, u vidu mogućnosti i želje da možda neće sve završiti tako loše.
Ipak, nad čitavim se romanom i dalje nadvija crni oblak, osobito kada je riječ o političkoj sferi i sveopćem rastu desnice. Sve to ponovno potiče razmišljanje hoće li nam na kraju zaista biti dobro. Pripadam generaciji koja je ipak vidjela neke sretne trenutke. Kada sam odrastao, neposredno nakon rata, iako se živjelo skromno, postojala je određena tranzicijska nada koja je strujala zrakom. Vjerovalo se da će sve biti dobro. Trebalo je deset ili petnaest godina da nam nacionalne vlasti izvuku tepih pod nogama i da se suočimo s realnošću da je čitav moto da „na mladima svijet ostaje“ postao vrlo upitan. Na svoju generaciju gledam kao na nekoga tko je opet vidio nešto iako je bio primoran donositi radikalne odluke poput emigracije. S druge strane, nadam se da će generacija Z stvari vidjeti također nešto drukčije. Mi smo dva potpuno različita svijeta i razumijem zašto je tako. Ne mogu biti potpuno negativan i ponovno ulaziti u cinizam, ali se nadam da će se barem ratišta u svijetu stišati i da će taj prinudni, prisilni mir trajati neko vrijeme.
Naveli ste da je autofikcija najprisutniji žanr u suvremenoj književnosti, što je plod postmodernog kraja metanarativa i velikih paradigmi koje bi objašnjavale svijet. Koliko je pisanje o osobnim iskustvima i ogoljavanje jedino novo i autentično što nam preostaje, a u kojoj je mjeri pisanje o osobnim traumama i iskustvima postalo pomodno?
– Mislim da je svakako pomodno jer se mnogo toga piše samo zato što su umjetnici i filmaši skloni praćenju trendova. Jednostavno vidite kada je nešto „hype“ i kada je nešto „cool“. Uzmimo samo holivudske filmove iz devedesetih i lik bijelca skučenog u uredu, od Matrixa do The Office Spacea. Postojao je čitav val filmova koji su istraživali alijenaciju devedesetih i uzlet kapitalizma. Pisanje je o vlastitim traumama, ako nosi određenu emocionalnu istinu, opravdano i čitatelj ga može prepoznati. S druge strane, postoje ljudi koji mogu pisati samo o tome. Nedavno sam spominjao Bekima Sejranovića, koji je rekao: „Ja mogu samo da pišem o sebi i to je to“. Na kraju krajeva, Bekim je iskreno pisao o sebi i sebe je najmanje štedio. Čini mi se da je danas ta proza otišla prema određenoj samodopadljivosti i pozi. I ja sam u prošloj zbirci priča donekle koketirao s tom pozom, u smislu: „Ja sam luzer, ali sam frajer“. To je odlika takvog pripovjedača. On je ipak obilježen određenom vrstom ega: preživio je poraće i sada dolazi u Belgiju.
Ipak, došli smo do situacije u kojoj, što sam stariji, sve više shvaćam da sam posljednjih deset godina života primarno birao cinizam i nihilizam kao obrambene sustave
Srđan Gavrilović
Ovjerena kopija suočavanje je s traumom, prije svega s gubitkom roditelja. To je jedna od središnjih tema koja je omaž svim tim smrtima roditelja koji su otišli jako rano iz moje generacije i koje sam osobno zadnjih 10-15-20 godina ispraćao. Bilo bi neukusno reći da je pisanje terapijsko, ali mislim da je pisanje i suočavanje s vlastitom traumom u prozi nešto kroz što bi svaki pisac trebao ili morao proći. S druge strane, stil pisanja iznimno je važan. Na kraju nije važno samo što pišemo, nego kako pišemo i na koji smo način nešto uspjeli uobličiti. Forma je, možda je pretenciozno za sebe reći da ste stilist, osobito veliki stilist, ali stil je ono što je meni primarno važno. Kroz stil možemo jako zasrljati, a isto tako možemo dobiti mnogo toga.
U sklopu gostovanja na festivalu Vrisak naveli ste da imate mnogo neobjavljenih pjesama te da biste željeli objaviti pjesničku zbirku. Što za vas predstavlja pisanje poezije u usporedbi s prozom i koliko se razlikuje kreativni proces?
– Poeziju sam počeo pisati 2019. godine, kada mi se majka razboljela i kada mi se život preselio u bolnicu. Poezija je tada bila prvi obrambeni mehanizam i pokušaj da samome sebi objasnim što mi se događa. To se nastavilo tijekom godina, ali vrlo sporadično. Nisam sjeo i odlučio napisati zbirku, nego su mi se pjesme jednostavno događale. Znalo se dogoditi da tijekom pet mjeseci napišem samo dvije ili tri pjesme. Poeziji sam se vraćao kada bih osjetio određeni zamor od proze ili kada bih imao malo praznog hoda pa pomislio da bi bilo bolje napisati pjesmu nego ne napisati ništa. Poezija je za mene jedna od zahtjevnijih formi. Ljudi misle da ako je pjesma kratka, a priča dugačka, da je odnos snaga i zahtjevnosti potpuno drugačiji. Mislim da je upravo obrnuto. Poezija je jedna od najzahtjevnijih formi. Ne može svatko razumjeti svaku poeziju; ona se prije svega mora iznutra, iz stomaka osjetiti.
Danas ima sjajne, ima loše poezije, ali nakon dvije zbirke priča i romana, želja mi je objaviti zbirku poezije kao zaokruživanje cjeline koja me pratila kao autora tijekom posljednjih gotovo deset godina. Time bi završio jedan ciklus. Poezija je i suočavanje s traumom. Često se ponavlja ona floskula da poezije nakon Auschwitza više nema, ali, naravno, moguće je pisati poeziju. Koliko god se svijet činio crnim, poezija uvijek može ponuditi — ne bih rekao odgovor, to je pogrešna riječ — ali barem određeno shvaćanje svijeta. Nadam se da bi kroz godinu ili dvije mogla izaći zbirka poezije i da će ona predstavljati zaokruživanje mog stvaralačkog rada tijekom posljednjih desetak godina.
U romanu „Ovjerena kopija“ prisutni su distopijski elementi, sve veća politička radikalizacija društva i zaokret udesno. Kako vidite političku situaciju na takozvanom Zapadu i kako vam iz te perspektive izgleda politička situacija na Balkanu, odnosno stanje postjugoslavenskih društava?
– Rođen sam i odrastao u Mostaru. Bili smo u izbjeglištvu dvije ili tri godine, ali nakon povratka u Mostar 1995. bio sam suočen sa svim mogućim političkim zlima i segregacijom na koju ste se morali naviknuti. Kada dolazite iz takvog okruženja, iz vjetrometine poraća, stvari vam vani djeluju prilično benigno u odnosu na ono što ste proživjeli kao vrlo mlada osoba ili dijete. Ipak, sve ono što sam ostavio u Mostaru dočekalo me i u Belgiji, a sada me dočekuje u Njemačkoj. Stanje generalno nije dobro. Radikalizacija desnice i političke scene nalik je kancerogenoj metastazi koja se proteže čitavom Europskom unijom. Danas postaje očito da ta obećana Europska unija nije samo sjaj i ljepota uređenog života. Postoje mehanizmi koji vas ondje ne žele. Otpor koji postoji zato se mora nastaviti jer, da nema otpora, tko zna što bi bilo. Jedan se moj prijatelj našalio da ćemo ponovno morati „ratovati s Nijemcima“. Naravno, ovo govorim ironično, ali problem nije prisutan samo u Njemačkoj. Mislim da problema ima mnogo više nego što trenutno vidimo.
Poezija je jedna od najzahtjevnijih formi. Ne može svatko razumjeti svaku poeziju; ona se prije svega mora iznutra, iz stomaka osjetiti.
Srđan Gavrilović
Trenutačno ste rezident Književne rezidencije Kamov. Prilikom posljednjeg posjeta Rijeci 2022. godine rekli ste da je Rijeka grad u koji biste se željeli vratiti. Koliko vas Rijeka nadahnjuje za pisanje i na kojem rukopisu trenutačno radite tijekom rezidencije, ako to možete otkriti?
– Vrlo sam počašćen što sam rezident Književne rezidencije Kamov, upravo zato što se radi o samom Kamovu. On je bio figura koja je, kako smo već govorili, nalik „zaustavljenoj kometi“, ali koja je uspjela nadahnuti mnoge generacije poslije sebe, unatoč tragičnom kraju i vrlo kratkom životu. Rijeka je 2022. svakako bila grad u koji sam se želio vratiti jer sam tijekom četiri dana vidio sve ono što sam poslije želio ponovno vidjeti i dodatno istražiti. Rijeka je savršen amalgam gradova kakvi mi se sviđaju: industrije, protoka, sama luka, sama jugoslavenska i talijanska arhitektonska nota. Sve to određuje imaginarij grada koji se desio i prije nego što sam drugi put došao u Rijeku, koji se nastavio razvijati u mojoj glavi kroz razgovore s ljudima iz Rijeke i s književnom zajednicom koju sam ovdje upoznao.
Kada ste počašćeni vremenom koje imate na raspolaganju, korisno ga je provoditi u šetnji i istraživanju. Trenutačno završavam tekst koji sam kao rezident bio obavezan predati. Tiče se mog prvog dolaska na Vrisak 2022. godine, ali i teme smisla, koja je tematski okvir ovogodišnje rezidencije. Zasad radim na tome i zadovoljan sam kako tekst napreduje. Uskoro bih ga trebao završiti. Poslije, možda u nekom drugom proznom djelu, bude prostora za nekoliko odlomaka o Rijeci koji će biti ugrađeni u neku veću cjelinu, bilo romanesknu, bilo proznu. Jako mi je drago što sam u Rijeci, jer što vrijeme više prolazi, uspomene su sve vrjednije, a pogotovo one književne.
Istaknuta fotografija iz privatne arhive
#Književna rezidencija Kamov #Ovjerena Kopija #Srđan Gavrilović #Vrisak
