Ansambl Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca, u režiji Janusza Kice, otvorio je sezonu 2026./27. premijerom „Idiota“. Adaptaciju romana Fjodora Mihajloviča Dostojevskog potpisuje Ivor Martinić.
Jedan od najljepših romana gimnazijske lektire, možda jedini psihološki roman koji smo čitali u vrijeme odrastanja, našao se tako na sceni riječkog kazališta, u izvedbi mahom mlađeg dijela dramskog ansambla, koji se hrabro uhvatio u koštac s kompleksnim likovima Dostojevskog.
Adaptacija golemog višeslojnog romana zadržala je glavne likove i njihove odnose, koji se – iako smješteni u 19. stoljeće – sasvim uklapaju i u suvremeni kontekst. Knez Miškin, koji je u Švicarskoj godinama bio na liječenju zbog epilepsije, tzv. bolesti živaca, i tamo vodio nadasve miran život, povratkom u Rusiju zapada u žrvanj društva snažnih strasti kojim vladaju ljubomora, manipulacije i jedna jedina želja – bogaćenje.
Dobro odgojen mladi čovjek, nezainteresiran za materijalna dobra, već okrenut idealima dobrote, suosjećanja i razumijevanja, jednako bi bio predmet poruge danas kao što je bio u vremenu radnje romana. Miškin nije idiot, dapače, on je vrlo pronicljiv promatrač unutrašnjih svjetova osoba kojima je okružen, ali baš takav i zato – njima izgleda kao idiot! Ni tada, kao ni danas, drugačijost nije dobrodošla i zaslužuje porugu…
Ta ljudska paralela s vječnom željom za bogaćenjem i društvenim prestižom nit je vodilja autorima predstave – redatelju Januszu Kici i dramaturgu Ivoru Martiniću, a mladi ansambl riječke Hrvatske drame vidjeli su kao potencijal za njezinu realizaciju.
Publika
Predstava je vizualno atraktivna i svevremenska pa je sasvim nepotrebna „aktualizacija“ (na početku i kraju komada) kad glumac Mario Jovev izlazi na otvorenu scenu, pozdravlja gledatelje i objašnjava zašto njegova Ipolita nećemo vidjeti u prvom činu, kao i to da će u drugom dijelu predstave Ipolit umrijeti. Ta „dosjetka“ ne pridonosi atmosferi devetnaestog stoljeća u Rusiji koja već sljedeći trenutak igra pred našim očima i u koju se publika treba izmjestiti nakon dvije rečenice izvan konteksta. Ali to je ujedno jedino što je bilo višak u ovoj predstavi. Sve drugo je u funkciji dramskog predloška, s tim da je dvosatna predstava zaokružila radnju po romanu Dostojevskog, više brinući o sudbini likova nego baveći se unutarnjim monolozima kneza Miškina.
Što je razumljivo i očekivano s obzirom na današnju publiku i one kojima je predstava namijenjena u budućnosti, a to su srednjoškolci.
Naime, dio publike teško je pratio tekst. Kao da su pojedini gledatelji došli na premijeru prehlađeni pa je kašljanje bilo učestalo, a neki su se – iz same sredine gledališta – usred predstave, koja se igra bez pauze, ustajali, pa onda opet vraćali na svoje mjesto… Njima je možda ono objašnjenje s početka i na kraju bilo zaista potrebno kao svijetla točka u mraku interesnih spletki i laži kojima se kiti društvo na sceni.
Ali ako premijerna publika nema strpljenja ili ne zna što dolazi gledati, što očekivati od srednjoškolske populacije koja ovo djelo ima za „omraženu“ lektiru?
Glumci
Riječka izvedba „Idiota“ na velikoj sceni izgleda onako kako prave klasične drame trebaju izgledati (scenograf Branimir Hojnik) – funkcionalno, monumentalno u formi i ujednačeno u boji. Na toj podlozi dobro izgledaju kostimi Manuele Paladin Šabanović, s tim da kostim Jepačine pripada, recimo, kraju dvadesetog stoljeća.
Songove je za predstavu napisala Tamara Obrovac, koja je izabrala i glazbu u predstavi, oblikovanje svjetla potpisuje Dalibor Fugošić, a realizaciju scenografije Ivan Botički.
Glumački ansambl predvođen je Denijem Sankovićem u ulozi osjetljivog, emocionalnog Miškina i Aleksandrom Stojaković Olenjuk, koja igra Nastasju Filipovnu i koja je ujedno najviše razvila svoj lik u dinamici glumačkog iskaza. Njezina nestalnost karaktera ili neodlučnost u donošenju ključnih odluka, promjene raspoloženja i bjegovi od same sebe najbolje su ilustrirali vrijeme i društvo koje je Dostojevski želio predstaviti ovim romanom. Društvo koje sebično gleda samo sebe u svakom pojedincu ponaosob, društvo kojem smetaju drugačiji (a to su Nastasja i Miškin) i koje će nijemo zbiti svoje redove da sakrije čak i ubojstvo…
Scensko formiranje grupa likova koji pripadaju istom klanu vrlo je impresivno i na neki način kao da označava izvorno vrijeme događanja radnje, a naprosto imponira način na koji sjede, ravnih leđa i ponosno uzdignutih glava, mlade žene – tri neudane, pa konačno i dobro udane kćeri Lizavete Prokofjevne Jepačine (Jelena Lopatić) i Ivana Fjodoroviča Jepačina (Damir Orlić), a igraju ih Nika Grbelja, Romina Tonković i Ana Marija Brđanović. Važnu ulogu nemirnog i ljubomornog Rogožina ponio je Petar Baljak, Gavrila je igrao Tarik Žižak, a Pticina Edi Ćelić.
Kad kažem da se mladi ansambl hrabro upustio u Dostojevskog, mislim da je predstava na korektan način dovedena do kraja. Ali to ne znači da je premijera ujedno završetak rada na likovima. Dapače, to je tek upoznavanje karaktera iz romana Dostojevskog, za koje uzore možemo naći i u svojoj okolini! Treba samo opetovano čitati Dostojevskog i pozorno promatrati ljude oko nas…
Istaknutu fotografiju snimio Dražen Šokčević
#Aleksandra Stojaković Olenjuk #Deni Sanković #Dostojevski #HNK Ivana pl. Zajca #Idiot #Miškin
