U petak 9. veljače, u organizaciji udruge Drugo more, a u sklopu programa „Refleks“, u velikoj dvorani Filodrammatice, Srećko Horvat, suvremeni hrvatski filozof i aktivist, pred brojnom je publikom održao predavanje „Poslije apokalipse: melankolija je luksuz“.
Horvat je izlaganje započeo predstavljanjem nedavno pokrenutog startup-a s Grenlanda Arctic Ice, koji je u maniri „zelene tranzicije“ kulminiranog kapitalizma, odlučio pakirati tamošnji „netaknuti“, nezagađeni led i takvog ga prenositi u Dubai, kako bi se ondje, mogao otopiti u nečijem, pretpostavimo, perverzno skupom koktelu: „Ispijanje koktela na vrhu nebodera u Dubaiju može se činiti dovoljno dekadentnim, ali poduzetnik s Grenlanda želi u čašu dodati drevni led s ledenjaka s fjordova za vrhunsko međunarodno uzbuđenje“ (Arctic Ice). Kako navodi i sam Horvat, čini se kako se „zelena tranzicija“ kao ekološki prihvatljiv oblik poslovanja, danas, pojavljuje u istom diskurzu kao i apokalipsa. Pa što je to, prema Horvatu apokalipsa – zapravo?
Etimološkim raščlanjenjem „apokalipse“ kao „otkrivenja“ (grč. Apokálypsis = otkrivenje ≃ apo- + kalýptein: skrivati), nasuprot uobičajenoj definiciji iste kao „kraja svijeta“, Horvat je iznio tezu da u postapokaliptičnom svijetu, kao onome koji slijedi nakon otkrivenja, čovječanstvo zapravo već živi, te kako navodi, nije riječ o samo jednoj apokalipsi, već o preklapanju njih nekoliko, koje ne samo da prijete čovječanstvu, nego su realne i sveprisutne ili su se već dogodile (ratovi, etnička čišćenja, genocidi, nuklearne katastrofe), tvrdeći da „umjesto da se fokusiramo na ono što dolazi“, trebamo „dešifrirati budućnost – koja je već ovdje!“
Kontraintuitivnu tezu da se apokalipsa već dogodila, Horvat ponajviše gradi na premisama Günthera Andersa, njemačkog filozofa židovskog podrijetla, a prema kojemu je ono što se događa danas „gola apokalipsa“ jer jedino što joj slijedi jest – „puka propast“ bez kraljevstva, što je suprotno ujedno ezekijelskoj eshatologiji, kao i kapitalističkoj vjeri u progres, odnosno napredak.
Druga tezu koju Horvat brani jest da se danas ne događa samo jedna, već višestruke eshatološke prijetnje, pa se tako uz klimatsku krizu, pandemiju i ratove, čovječanstvo suočava i s novom, nuklearnom realnošću, a kao geografsko mjesto preklapanja, navodi i primjer Černobila te njegove okolice, koja od 1984. godine pa do danas, pokazuje kako takvo višestruko preklapanje – uz nuklearnu katastrofu, požare i rat, zaista izgleda.
Ponovno se nadovezujući na Andersa, Horvat ističe pojam „supraliminalnog“ kao pojma suprotnog onome što je subliminalno: za razliku od subliminalnih podražaja koje čovjek procesuira i dohvaća na nesvjesnoj razini, supraliminalnim se postavljaju oni podražaji koji su „onkraj granice razumijevanja“, odnosno koje kao takve, čovjek jednostavno ne može percipirati. Kao primjer tome, Horvat navodi testiranje nuklearnog oružja na Marshallovim otocima, kojeg su Sjedinjene Američke Države provele između 1946. i 1958. godine, a čija je šteta, bila dvostruko veća od one bačenih bombi na Hirošimu i Nagasaki, ali uzastopno, dvanaest godina za redom. Nemogućnost dohvaćanja posljedica nuklearnog testiranja na Marshallovim otocima, Horvat naziva – supraliminalnim.
Horvat se u predavanju dotakao i problematike tzv. tipping points-a, kao pojma koji se odnosi na one točke u ekološkom i gospodarskom sustavu, koje ako se dostignu odnosno prestignu, dovode do novih konfiguracija, s teško predvidljivim posljedicama, a što je u direktnoj vezi s potencijalnim kataklizmičkim posljedicama po istima. Horvatova je teza, da smo taj tipping point, kao trenutak prelaska u nepovratno, vrlo vjerojatno već prešli, što uz same klimatske promjene, prema njemu, uključuje i rat, ali i nuklearnu realnost.
Među brojnima, kao glavne reakcije na potonja „otkrivenja“ uz supraliminalnost, Horvat još ističe „apokaliptičnu sljepoću“, nadalje „komodifikaciju apokalipse“, „fetišizam apokalipse“, „normalizaciju apokalipse“, otpor i naposljetku – melankoliju, odnosno depresiju. Apokaliptičnom sljepoćom, kako ju definira Andres, Horvat pretpostavlja sve one reakcije koje negiraju apokalipsu, odnosno sve one situacije u kojima društvo ne prepoznaje ili ne shvaća ozbiljnost koja mu prijeti, a za primjer, naveo je situaciju kada je zapadni svijet, u trenutku kulminacije corona virusa u Wuhanu, negirao izvjesnost zajedničke budućnosti. Komodifikacija apokalipse, nadalje, odnosi se na tržišni probitak uslijed kataklizmičkih nedaća, u kojemu se potonje, tretiraju kao tržišna mogućnost za profit, kakvim je npr. bilo i masovno tržište zaštitnih maskica za lice za vrijeme pandemije corona virusa, ili s druge strane, turistički interes za posjetom Černobila nakon izlaska istoimene mini serije u HBO-ovoj produkciji. Fetišizam apokalipse, uznapredovalo je stanje njegove komodifikacije, koje ujedno označava i čovjekovu fascinaciju spram ideje smaka svijeta, a kao primjer potonjeg, Horvat navodi luksuzne bunkere poduzeća Oppidium, koji upravo onima najbogatijima, ujedno i zaslužnima za stanje od kojeg ih se spašava, daje mogućnost bijega uslijed katastrofalnih nedaća apokalipse. Normalizacija apokalipse, nastavlja Horvat, označava stanje psihološke obrane, kao proces prihvaćanja odnosno prilagodbe društva na apokaliptične uvjete kao da su oni posve normalni i/ili očekivani, a što dovodi do smanjena osjetljivosti na štetu koja proizlazi iz katastrofe, što se danas, može ilustrirati društvenom indiferentnošću spram sveprisutnih informacija o ratovima. Nadalje, najpoznatiji primjer otpora, aktivizam je Šveđanke Grete Thunberg koja je 2018. godine ispred švedskog parlamenta započela glasno progovarati o opasnosti klimatskih promjena, a posljednjih godina, popularan je i trend intervencije tekućinama (juha, pirea od rajčica, boja i sl.) na zaštitna stakala remek djela povijesti umjetnosti u svjetskim muzejima i galerijama, kako bi se u datom trenutku pozornost obratila upravo na teme u borbi za suzbijanje prestizanja tih ključnih tipping points-a. Posljednja se takva intervencija, prije nekoliko tjedana dogodila u pariškom Louvreu, prolijevanjem juhe na zaštitno staklo da Vincijeve Mona Lise.
Kao posljednju reakciju na apokalipsu ujedno i sveprisutnu pandemiju, Horvat navodi melankoliju, odnosno depresiju. Vodeći se dihotomijom Sigmunda Freuda, austrijskog neurologa i začetnika psihoanalize, Horvat objašnjava kako je razlika između tugovanja i melankolije u tome što je tugovanje jednokratno, odnosno vezano uz specifični trenutak (objekt žaljenja), dok je melankolija dugotrajni proces, vrsta neuspješnog/patološkog oblika žalovanja i konstantnog vraćanja na sam objekt tugovanja. Preuzimajući premise njemačkog filozofa Waltera Benjamina iznesenih u djelu „Podrijetlo njemačke žalobne igre“ (1928.), Horvat navodi kako melankolija uvijek sadrži mogućnost vlastite subverzije, pretvarajući žalovanje u politički aparat s pomoću kojega se s gubitkom, moguće nositi na konstruktivniji način, sugerirajući kako je potencijalno upravo rehabilitacija melankolije, ono što je prijeko potrebno društvu.
Srećko Horvat, svoje je predavanje zaključio s mišlju kako je s obzirom na svjetsku bol uslijed aktualnih ekoloških i društvenih katastrofa – melankolija zapravo luksuz, te kako je kao takva, ne samo sasvim opravdana, već i nužna za stvaranje života nakon apokalipse.
Fotografije: Borut Brozović; ustupilo Drugo more
#Drugo More #Filodrammatica #predavanje #Refleks #Srećko HORVAT
