Sto godina samoće

Mnogo godina kasnije, pred strojem za streljanje, sjetiće se pukovnik Aurelijano Buendija onog davnog popodneva kada ga je otac poveo da prvi put vidi led. Makondo je onda bilo selo sa dvadesetak kuća od blata i trske, sagrađeno na obali reke, čije su se bistre vode valjale koritom punim uglačanih oblutaka, bijelih i velikih kao neka preistorijska jaja. Svijet je bio tako nov, mnoge stvari još nisu imale ime i, da bi se pomenule, trebalo ih je pokazati prstom. Svake godine u martu jedna porodica odrpanih Cigana postavila bi svoju čergu blizu sela i, uz treštanje zurli i bubnjeva, prikazivala nove izume. Prvo su donijeli magnet. Jedan krupan Ciganin, kudrave brade i vrapčijih ruku, koji se predstavio kao Melkijades, priredio je javnu mađioničarsku predstavu, nazivajući je osmim čudom mudrih alhemičara iz Makedonije. Išao je od kuće do kuće, vukući sa sobom dvije metalne poluge, i svi su zapanjeno gledali kako kazani, šerpe, klješta i mangali padaju sa svojih mesta, kako građa očajnički škripi pri pokušaju da se iz nje izvuku ekseri i zavrtnji, kako se ko zna kada izgubIjene stvari pojavljuju tamo gde su bile najviše tražene i u silnom rasulu vuku za Melkijadesovim magičnim gvožđima. „Predmeti imaju svoj osobni život“, izvikivao bi Ciganin grubim glasom, „stvar je u tome da im probudiš dušu“… Ovako je legendarni Gabo, kako su Markeza zvali, započeo svoj znameniti roman „Sto godina samoće“ koji će po svom komercijalnom uspjehu nadmašiti čak i najbolja Servantesova ostvarenja.

GABRIJEL GARSIJA MARKEZ – OD DJETINJSTVA DO VJEČNOSTI

Gabrijel Hose Garsija Markez je rođen 6. marta 1928. godine u Arakataki u Kolumbiji. Bio je najstarije dijete od dvanaestoro dijece, koliko su imali njegovi roditelji. Djetinjstvo je proveo kod bake i djeda sa majčine strane. Bio je izuzetno bistar učenik i upornim radom i talentom je dobio stipendiju za srednju školu u Colegio National (Bogota). Tu je otkrio ljubav prema književnosti i počeo je da se divi grupi kolumbijskih pjesnika koje i danas zovu “piedra y sielo” (“kamen i nebo”), a njihov uticaj je ostavio duboke tragove na Markezovo književno stvaralaštvo. Godine 1946. upisuje pravni fakultet na Nacionalnom Univerzitetu u Bogoti. Ubrzo iz štampe izlazi njegova prva knjiga pripovjedaka, a riječ je o objedinjenim kolumnama koje je objavljivao u lokalnim novinama. Taj početni uspjeh će ubrzo zasjeniti burni politički događaji. Naime, pristalice liberalnog predsjedničkog kandidata 9. aprila su izazvale velike nerede u glavnom gradu Kolumbije. Eto vidite, i oni tamo imaju svoju verziju „bosanskog lonca“ koji pokatkad uzavri do eksplozije. Demostranti su bili ljudi od akcije, te su širom Bogote podmetali požare. Tom prigodom je izgorio i pansion u kojem je živio Markez, a plamen je nažalost progutao sve njegove dotadašnje rukopise. Nad Bogotom su se nadvili tamni i zloslutni oblaci, grad je potonuo u haos i anarhiju. Život je doslovce stao, gdje god da je čovjek krenuo tih dana po avetinjski pustoj Bogoti nabasa na ona „Zaključana vrata“ Željka Ivankovića. Nacionalni Univerzitet takođe prestaje sa radom, tako da je prestrašeni Markez bio prinuđen da pređe na univerzitet u Kartaginu gdje se po dolasku bavio novinarstvom. I onda, iznenada godine 1950. nešto mu je „puklo pred očima“. Prekida studije i počinje kao kolumnista profesionalno raditi u novinama liberalne orjentacije. Ostatak života će provesti kao „srednjoškolac“ poput gradonačelnika Banja Luke Draška Stanivukovića. Uzgred bih rekao da je poštenije ostati „srednjoškolac“ nego kupovati nekakve sumnjive doktorske diplome, o čemu se mnogo pisalo proteklih godina. Uostalom, Draško je već na neki način postao slavan jer je prema pisanju Avazovog novinara Danijala Hadžovića „njegov Tvrtko najveći“. Radi se naravno o jednoj simpatičnoj aluziji na novosagrađeni spomenik kralju Tvrtku u centru Banja Luke.

Nastavljamo sa „pretresanjem“ Markezove biografije. Četiri godine kasnije (1954.) veliki se pisac ponovo vraća u Bogotu. Postaje član komunističke partije, a te iste godine (1955) izlazi iz štampe njegov prvi roman „Oharaska“. Nakon toga putuje u Evropu kao dopisnik časopisa Ekspektador. U Parizu ga je zatekla vijest da su novine „ugašene“ i da je ostao bez posla. Ponekad to tako biva u životu, trnovit je put do zvijezda. Godine 1958. iz štampe izlazi njegova knjiga „Pukovniku neme ko da piše“. Markez se osokoljen novim uspjehom vraća u domovinu i ženi svoju ljubav iz mladosti Mercedes Barhu (tvrdio je da ju je zaprosio dok je jos imala dvanaest godina). Tek što je malo utihnuo „vatromet“ iz njegove spavaće sobe ponovo je negdje u daljini „puklo“. Do njega dopiru vijesti da su Fidel i Če Gevara srušili tadašnju vlast na Kubi. Odmah nakon izbijanja revolucije pakuje kofere i seli na Kubu i zapošljava se u tamošnjoj novoformiranoj novinskoj agenciji. Naš Gojko Berić je svojevremeno za svojih Dubrovačkih godina sa Markezom popio kavicu. Na pitanje „koja je tajna tolike popularnosti latino američkih pisaca u Evropi“ Markez odgovara: „Ono što nas je pored ostalog učinilo poznatim i popularnim, to je kubanska revolucija. Dakle, da objasnim, mi smo radili odavno, pisali smo odavno, ali u Evropu nismo prodrli ranije zato što nije postojalo „zvono“ koje bi privuklo pažnju i omogućilo eho te naše književnosti. Bilo je potrebno da se dogodi revolucija na Kubi pa da se Evropa i svijet zainteresuju i za ostale činjenice zelenog kontinenta, koje su Evropljanima do tada bile daleke i nepoznate“. Fidelu Kastru su bili potrebni veliki pisci ali je, kao što vidimo iz pomenute Markezove izjave, Kastrova Kuba bila i njima od koristi.  

Idemo dalje: Markez 1961. dobija književnu nagradu za djelo „Sudnji čas“, čije je izdanje izašlo u Evropi (točnije u Madridu 1962.) pa je potom iz samo Bogu znanih razloga povučeno i 1965 konačno ponovo izlazi iz štampe. Popularni Gabo je u periodu 1961-1965 imao jednu inspirativnu blokadu, te se u tom periodu povukao i posvetio porodici. I onda, ipak: munja sijevnu iz vedra Neba. Na porodičnom putovanju za Akapulko konačno dobija inspiraciju za pisanje. Sav radostan na prvom proširenju okreće auto, te se vrtoglavom brzinom poput Maksa Verstappena (šampion formule 1) vraća u Meksiko, gdje su tada živjeli Markezovi. Zabarikadirao se u sobu i zaplovio svojim svijetom magije i mitova. „Uz cigarete i nešto hrane“, kako je sam poslije kazivao, napisao je za petnaest mjeseci svoje remek djelo „Sto godina samoće“ koje je prema ocjeni brojnih kritičara vrhunsko ostvarenje „magijskog realizma“. Roman je preveden na 37 jezika, a prodat je u preko 30 miliona primjeraka. Slavi ovog romana tu nije kraj, davnih sedamdesetih proglašen i romanom godine u Svijetu.

Roman „Sto godina samoće” bio je najvažniji razlog zašto je Márquez dobio Nobelovu nagradu za književnost 1982. godine, a ovo Gabino ostvarenje se smatra jednom od knjiga koja je oblikovala svjetsku literaturu. Na samoj dodjeli Nobelove nagrade Markez, pored ostalog, kaže: „Usuđujem se misliti da je ova izvanredna stvarnost, a ne samo njezin književni izraz, ove godine zaslužila pažnju Švedske Akademije za Književnost. To nije papirnata stvarnost, već stvarnost koja živi s nama i u svakom času određuje neizbrojivu cifru naših svakidašnjih pogibija te uprvo ona održava živim nepresušan izvor naše kreativnosti, pune nesreće i ljepote, zbog kojeg jedan lutajući Kolumbijac, obuzet nostalgijom, samo jedan između tolikih drugih, ima sreću da ga opaze i razlikuju između tolikih, čija je sudbina sasvim ista. Pjesnici i prosjaci, muzičari i proroci, ratnici i protuve, sve su to kreature te neubuzdane stvarnosti te je jako malo trebalo zahtijevati od mašte, jer je za nas bio najveći izazov upravo nedostak konvencionalnih sredstava, kako bi naš život izgledao vjerodostojan. To je, prijatelji, čvorište naše samoće“…

Roman je uvršten među pet najvažnijih djela hispaničke književnosti. Markezov čudesni grad Macondo koji se pominje gore u uvodu ovog teksta je grad ogledala koje je José Arcadio Buendía usnuo na obali rijeke, a u tim se ogledalima ogledao svijet spolja i iznutra. Utemeljitelj grada (José Arcadio) je smatrao da Macondo mora biti okružen vodom kako bi s tog otoka krenuo u realizaciju vizije svijeta po svojim mjerilima. Na koncu se ispostavlja „da je đaba krečio“ jer su svi njegovi junaci zapravo zarobljenici povijesti koja se ponavlja. Ponešto od čudesa ovog romana prepoznajemo i u Kustinom filmu „Dom za vješanje“. Emir Kusturica se svojevremeno za jedne posjete Kubi i osobno sastao sa ovim velikim piscem. Baš sam prije par dana u (ranije snimljenoj) tv emisiji „Oko“ gledao njegov intervju u kome je, pored ostalog, kazao: Ono što je Markez stvarao u knjigama, ja sam pokušavao stvoriti na filmu. „Lijepi šareni Svijet“ nije tako veliki kako se misli pa ga je Kusta stigao prošpartati uzduž i poprijeko, i to nekoliko puta. Usamljeni i pospani kontinent Latino Amerike postaje preko noći magično realan, a Salman Ruždi prepoznaje u Markezovom Makondu svoju Indiju. Ruždi zapisuje: „Negovi biskupi su moje mule, njegove ulične pijace su moji bazari. Njegov svijet je moj svijet preveden na španski. Čudo je što sam se u to djelo zaljubio, ne zbog njegove magije već zbog njegova realizma“.

Iako stenje pod teretom goleme slave, Markes nastavlja pisati. Trajno je zaokupljen temama samoće, sudbine, nostalgije, ljubavi, moći i nasilja. Godine 1973. se politički aktivira, bio je član opozicije, a kao pisac i javna ličnost ukazuje na kršenje ljudskih prava u Južnoj Americi. Godine 1981. desila su mu se tri važna događaja: od Francuske je dobio Legiju časti; bio je optužen da je sarađivao sa gerilcima pa je bio prinuđen da napusti Bogotu: i te godine izlazi mu djelo “Hronika jedne nenagovještene ljubavi”. U periodu 1980-1990. živio je u Meksiku i Kolumbiji. Nastavio je političku aktivnost, pisao je scenarije, drame, i dva romana “Ljubav u vrijeme kolere” i “General u lavirintu”. Uz Isabel Allende i Jorgea Luisa Borgesa, Carlosa Ruiza Zafóna i Roberta Bolaña bio u svijetu najprevođeniji pisac koji je pisao na španjolskom. Četvrti je bio njegov stari rival Mario Vargas Llosa s kojim se potukao u birtiji. A onda je 2023. Márquez “pretekao” Miguela de Cervantesa kao najprevođeniji pisac na španjolskom jeziku prema Svjetskoj karti prevođenja. Zbog kritičkih stavova o američkom imperijalizmu, Márques je bio označen kao subverzivac, odbijane su mu vize za SAD, a zabranu je ukinuo Bill Clinton nakon što je postao predsjednik SAD-a.

 „En Agosto Nos Vemos“, preveden kao „Vidimo se u kolovozu“, je posljednji roman koji je napisao Gabo, kako su familija i prijatelji zvali Markesa. „Čitajući ga još jednom, gotovo deset godina nakon njegove smrti, otkrili smo da roman ima mnogo vrlo ugodnih prednosti, a ničega što bi nas spriječilo da uživamo u najistaknutijim aspektima Gabina djela: njegovoj sposobnosti invencije, poeziji jezika, zadivljujućem pripovijedanju, njegovom razumijevanjem ljudskog bića i njegovoj naklonosti prema iskustvima i nesrećama, osobito u ljubavi, što je, vjerojatno, glavna tema svih njegovih djela,“ izjavili su njegovi sinovi. U svojoj knjizi „O ljubavi i drugim demonima“ popularni Gabo zapisuje: „Nijedan lijek ne liječi ono što radost ne može izliječiti“. Gabrijel Garsija Markes je preminuo u Meksiko Sitiju 17. travnja 2014. godine.

TIN UJEVIĆ I STRAST MISTIKE

Strast mistike je pored poezije drugi Tinov izlaz iz beznađa. Ona nije bila toliko strašna i patnička kao njegova „ mistika strasti“, ali je bila trajnija i dopratila ga je, uglavnom vjerno, do groba. Dok su ostali mistici govorili o ekstazi, slasti i blaženstvu spajanja s Bogom, Tin pripovjeda o duhu duše, o najdubljoj unutrašnjosti duše i praizvoru u kome se ona ogleda i zrcali. Bog nije biće, u nama je, i milost čovjeka je da se vrati toj svojoj najdubljoj unutrašnjosti, svome prapočetku i postane time natprirodno biće, novo. A staro biće mora umrijeti: stari Tin je mrtav.

Njegovo prvotno indijsko iskustvo se osnažuje kroz godine novim spoznajama. Primjer Budhine blagosti i prijatnosti spojene s otmjenošću, odricanja od udobna i raskošna života u korist života stradanja i oskudice, napuštanja porodice i zavičaja da pođe u bezavičajnost. „ Sveti“ nema porodice ni zavičaja ni roda, jer nije rođen nego svoren od nepoznatih sila ili se sam izgradio. Uskoro će i Tinova porodica iskusiti taj njegov stav, jer što Tin srasno misli, to i uporno provodi.

S budizmom se Tin upoznao već u gimnazijskim klupama – preko Kranjčevića, Schopenhauera, Hartmanna. O Kranjčeviću je nemjeravao pisati duži ogled „ s obzirom na Budu, budizam, budisstičke škole, Schopenhauera,Hartmanna itd.“ Preko Schopenhauera najjače su na njega utjecale indijske i kineske ideje. U njima je našao ispunjenu svoju žudnju za spojem umjetnosti, relegije, filozofije, tajanstva, misterija i mistike. Zatim su došli i dalji primjeri i utjecaji: Muhamedova priviđenja, Descartesova razmišljanja, ludilo Paskala, Niezscheov zanos, noć na Maslinskoj gori, Sokratovi posljednji razgovori. „Evo, ja sam sva to osjetio krvavo, tragično, zaboravljajući sebe, uništavajući se u nedostiživim stanjima izvan riječi i opisa“ ( Ispit savjesti).

Budino i budističko učenje o bestrasnosti znači oslobođenje. Pridjev „ moj, moje“ kao da je htio da zabrani. Pojedinac ne znači ništa: sebe treba stalno međusobno zamjenjivati sa drugima. „ Pripadam drugome! Takvo treba da bude tvoje uvjerenje, moje srce! Korist svih bića mora da od sada bude jedina tvoja misao“ (Moral Budine legende). Tu je i osnova Tinova etičkog shvaćanja „ tuizma“. „ Ja mislim da je , barem kod mene proces utapanja lične svijesti u neku širu ljudsku savjest već dosta odavna dovršen. Tuizam je moja Muza. To znači; ja sam skinuo sa sebe sve maske, uletio sam u čistu dušu, utopio sam se beznadno u svjetlosnu i duboko ljudsku jednodušnost i bezimenost… No tako sam srećan što sam prestao postojati, što sam umro. Ja nemam više imena“ ( Mrsko ja ). Ličnost se mijenja, pojedinac se disocira, žrtva je neprestane amnezije, gubljenja samoga sebe. Moderna i Tinova psihologija o gubljenju memorije, veze, o pomičnim poljima svijesti potječe od Budhe i budizma.

Ta negacija individualnosti dovodi ga do žudnje za nirvanom i za beskonačnim kosmosom. To je u njemu prisutno „ od prapočetka mojeg duhovnog bića“ – kako sam kaže. Dakle nasljedno. Mit o  Thanatosu. Doživio je smrt prije smrti – ali s vjerom u reinkarnaciju. U pjesmi „VJEČNI PRSTEN“ govori o svim tim ukletim repriziranjima i „začaranom krugu“, odnosno o vječnom „vračanju stvari i života“. Istina, kasnije ne govori o reinkarnaciji u neko više duhovno biće, poput antropozofskih anđela i arhanđela, već u rascvjetalu granu ili u ružu, kojoj bi htio dati svoje ime ( a ne nekoj ulici). Htio bi biti učitelj ljepote, dobrote i mudrosti, a ne uspjeti koristeći se žrtvama drugih. Život je ništavan i prolazan, uspjeh površan, zlo je u osnovi životnog poretka.

Ali ta svjetlost, neobjavljena, pojavila se već odavna u mojoj glavi…. Ako se nađem na bregovima Manzanaresa ili na svetim žalovima Ceylona, ja sam uvjeren da ću bistrijim i radosnijim očima da pogledam u šareni sag zbiljskoga života“  (Mrsko ja). Ploveći tako kroz mističnu noć, gubi granice života i smrti, spaja se s jezgrom bića, s pratvari, i gleda vizije budučnosti – nirvanske, pitijske, danteovske, tagorinske, u kojima lijepo miješa sa dobrim, estetsko sa etičkim.

Tin o sebi: „Samo jedan bolesnik, jedan patnik grudi i nerava  može imati ovako birane impresije i emocije. Kult lijepih osjećaja nije kod mene knjiška pozajmica; njega mi je dala Mjesečina obasjavši u kuli moju kolijevku.“

Tin dalje tada priča da je zavolio „ bajku prirode i muziku riječi, samoću, tišinu, diskretne i mekane note, meka raspoloženja sutona, krv neba i bljesak jadranskih sutona“.

U rujnu 1957. godine u Vrgorcu na Dizdara kuli otkrivena je spomen ploča s pjesnikovim likom, rad kiparice Marije Ujević, sa natpisom:

 U ovoj kuli se rodio 5. 7. 1891. hrvatski pjesnik Tin Ujević – „Ja sam prah i život, i cijelost svjetlosti, i ništa više“.

#Gabriel García Márquez #Marko Raguž #Osvrt #Sarajevo #Sto godina samoće