Gradove oduvijek uvjetuje reljef. Nije isto ako grad nastaje u ravnici, uzduž rijeke, uz obalu ili na brdovitu terenu. Ako recimo grad započinje svoj život u ravnici ne treba mu toliko koliko treba gradu koji je nastao na nekom manje povoljnom terenu. Takav primjer mjesta gdje je teško graditi i razvijati se jest i naš grad Rijeka. Relativno malog opsega od jedva nekih šezdesetak kvadratnih kilometara razvijao se uz Kvarnerski zaljev na potezu zapad-istok, od uvale Preluk do uvale Martinšćica na istoku. Izgledom poput olovke na zemljopisnoj karti, on stiješnjen između mora i brda jedva da se mogao malo širiti po dubini. Već tim svojim nepovoljnim reljefom njegova sudbina prostornog razvoja bila je znatno narušena. Pa ipak u grad je dovedena u devetnaestom stoljeću željeznica, razvila se brodogradnja, luka i sve ono što neki primorski grad može imati. Ne treba spominjati da je to bio i ostao građevinski pothvat koji nije lak. Ali grad na brdovitom tlu ne čini samo gospodarska infrastruktura, zgrade za stanovanje ili glavne i pobočne ceste. Čine ga i one sitne prometne niti kojima se služimo svakodnevno, kojima se penjemo ili spuštamo, a da nismo ni svjesni koliko nam olakšavaju ili otežavaju (ovisi u kojem se životnom vijeku nalazimo) situaciju da nešto uradimo dovoljno brzo da bi imali vremena za još nešto drugo učiniti. Te su sitne prometne infrastrukturne jedinice u Rijeci stube, škale, škaline, prolazi ili kako ih sve ne građani Rijeke nazivaju.
Dvadeseto stoljeće donosi Rijeci novu urbanističku koncepciju.
Za grad u punom zamahu industrijalizacije i trgovine potrebno je koristiti sve terene u ravnici gdje je saobraćaj lak, koji se nalaze blizu mora i željeznice, preciznije zapadni dio od Mlake pa do Rječine (nekadašnje granice između Italije i nekadašnje Kraljevine Jugoslavije), dok na istoku treba iskorištavati zemljišta uz Rječinu. Urbanistički plan imao je rješenja i za padine Belvedera, Kozale i Plasa. Ondje su se trebali graditi stambeni objekti. Urbanistički razvoj trebao je biti prilagođen obliku terena pa se pristupilo gradnji mreže strmih ulica i stubišta po cijelom gradu.
Pri tomu se manje pazilo na estetiku, a više na funkcionalnost. Često su te škale. Škaline strme, uske i dugačke ili naprosto usječene među kućama kombinacija strmih uspona i stubišta. Predstavljaju najkraću i najbržu vezu pješaka između mjesta gdje stanuje i rada. One su i prečica kako u što kraćem vremenu doći do centra grada.
Rijeka-zapad
Grad Rijeka sa svojim brdima Kozala, Belveder i Plase gdje su danas mnogobrojne stambene jedinice činio je nekad dobar kondicijski trening za svakog onoga koji se zaputio nekomu ili je sam stanovao u tim dijelovima grada. Danas svi koriste autobuse ili automobile pa se pješačka energija manje troši, no svejedno brojne stube u ovom dijelu grada se i danas relativno dosta koriste. Tako naprimjer od stuba tu su Stube Stari Voljak čiji se naziv Voljak koristi za strmi brijeg (ondje je 1676. podignuta Kalvarija), a spajaju Ulicu Vjenceslava Novaka sa Šetalištem Vladimira Nazora, podignute početkom dvadesetog stoljeća. S obje strane stuba cijelom dužinom podignut je zid koji odvaja stube od stambenih jedinica. Same stube danas i nisu baš u najboljem izdanju. Brijeg Kalvarija koji povezuje Stari grad s brdovitim zaleđem također ima svoje škale. Njih su gradili Isusovci 1676. Na vrhu Kalvarije, koji se nekad nazivao Goljak podignuta su tri križa do njih se stiže kako je rečeno Kalvarijskim škalama. Duž stuba u razmacima bilo je podignuto sedam kapelica Križnog puta. Također na toj istoj strmoj padini brijega Kalvarija izgrađene su stube Klanac. Godina gradnje nije poznata, no postoje još od devetnaestog stoljeća. Uzdižu se od Vodovodne ulice, a drugi dio stuba završava na Šetalištu Vladimira Nazora. Izgrađene su od granitnog kamena, strme su i uske i s obje strane prati ih zid u visini od dva metra tako da pješak dok se uspinje njima dobiva utisak kako prolazi kroz klanac. Ova pješačka infrastrukturna jedinica izgrađena je da bi se brže stizalo na posao u industrijske pogone u Vodovodnoj ulici kojih je nekad dosta bilo. Lijep primjer stuba su i Stube Alberta Angelovića, izgrađene od granita oko 1907. prema projektu Emilija Ambrosinija i spajaju Hauszmanov trg s Trinajstićevom ulicom, potom Stube Vlade Četkovića iz 1913. istog arhitekte. Sastoje se od dva dijela; donji dio ide od Pomerija do Ulice Ive Marinkovića, a u gornjem dijelu jest maleni park s nasadima borova. Stube idu uz pročelja zgrada s obje strane da bi se ponovo spojile i penjale se do Laginjine ulice. Poznate su i škale Beli kamik i Stube Marka Remsa (spajaju Ulicu 1. maja i Tizianovu) te škale u Ulici Blaža Polića iz 1913. također djelo Emilija Ambrosinija koji je škalama naglasio simetriju dajući im monumentalan izgled.
Preko Rječine
Neumoljivi reljef diktirao je izgled Rijeke i s druge strane Rječine. Na padinama brda razvilo se naselje Trsat poznato još u staro doba. Sušak, još jedno naselje u istočnom dijelu donekle je zadržao razvojnu strukturu kakvu je imala Rijeka još u vrijeme svog intenzivnog razvoja kao izvozna luka Mađarske. I tu se kad se pristupilo u gradnji prometnica nije moglo bez stuba i škala. Strm i težak teren i ovdje određuju promet. Najstarije stube su one nadaleko poznate Trsatske stube. Izgrađene u prvom dijelu još daleke 1531. zvane još i stubama Petra Kružića koji ih je dao izgraditi imale su ulogu religioznog karaktera, naime njima se olakšavao uspon hodočasnika na Trsat svetištu. Kretale su u podnožju Trsatskog brijega, a barokni portal iz 1745. sazidan i postavljen je na početku Trsatskih stuba. Broj je stuba varirao; od 411 pa do 425, no kako su one bile naporne za penjanje 1930. godine došlo je do rekonstrukcije pa se broj stuba ustalio na brojku 561. I ove stube krase legende o njenoj izgradnji pa je bujna pučka mašta uplela u nju i nadnaravne sile koje su pomiješale njen broj tako da imamo različite brojeve koliko stuba točno ima.
Područje oko Trsatskog brijega pod Kaštelom i Trsatskom čitaonicom u davnini je bio obrastao šumom pa se stao nazivati Bošket (tal bosco-šuma). Ovdje su da bi se lakše stiglo do Lujzijanske ceste podignute početkom dvadesetog stoljeća stube. Treba se uložiti priličan napor da se osoba njima popne jer su dosta strme. Još jedne koje su izgrađene u drugoj polovici devetnaestog vijeka za brži pristup radnim mjestima u tom dijelu su i Harterske stube. Vode iz ulice Račkog pa do ulaza u nekadašnju Tvornicu papira. (Hartera). Njima su radnici s Grobnika najbrže stizali na posao. Na Sušaku treba spomenuti i Kranjčićev prolaz na Bulevaru kao prečicu od Trga braće Mažuranić i izlazi na Bulevar oslobođenja između HZZ i željezničkog nadvožnjaka. Prolaz je izgrađen 1929. od primorskog kamena. Još jedne poznate stube su i Gimnazijske stube iz 1925., a izgradio ih je sušački poduzetnik Antonio Pavletić. Stube su zamišljene u širini od tri metra, dok je brojka stuba iznosila 134. Stube sijeku željezničku prugu, zatim Gundulićevu, Derenčinovu i Gajevu ulicu te prolaze pored Sušačke gimnazije. Otud im i ime.
Na kraju spomenimo još i stube Braće Pavlinić, Stube trinaestorice strijeljanih, Morettijev prolaz na Bulevaru, Stube Branka Žakule na Krimeji, Stube Rudolfa Đodana na Vojaku, Kapucinske stube te mnoge ostale bez kojih bi čovjeku koji se kreće ovim infrastrukturnim jedinicama bilo sporiji dolazak do njihova odredišta.
Izvori: 1. Grgurić Mladen, Riječke škale (Muzej grada Rijeke, Rijeka,1999.)
2. Matejčić Radmila, Kako čitati grad (Adamić, Rijeka, 2007.)
Istaknuta fotografija: Kalvarija; izvor: Penzići Rijeka
#povijest #reljef #Rijeka #škaline #stepenice #stube
