U sklopu bogatog dramskog programa 35. Marulićevih dana našla se i jedna predstava neobičnog karaktera. Ujedno i jedina predstava koja je dislocirana s uobičajenih lokacija, a odvila se u glazbenom klubu „Porat“. Pretpostavka da se izvedbena dramska umjetnost može odviti bilo gdje dala je prostora predstavi da kazališne daske zamijeni nekoć industrijskim prostorom koji je sada pretvoren u noćni klub.
Autorski tim predstave čine Edi Ćelić, Jelena Lopatić te Aleksandra Stojaković Olenjuk koja je ujedno i redateljica predstave Umjetničke organizacije Kabinet i Umjetničke organizacije Pierre Vally teatar“. Ono što smo tek s vremenom mogli zaključiti je činjenica da predstava već počinje vani dok čekamo ulazak, a dok glumci usputno razgovaraju s nama.
Pitanje koje se od početka nametalo je i trenutak kada počinje predstava, ujedno i pitanje koje je tijekom odvijanja predstave postalo nevažno jer predstava poprima potpuno drugi kontekst.
Nakon zahvale za dolazak redateljica razlaže što sve može biti popratni dio izvedbene (dramske) kulture. Od stišavanja mobitela do gužvanja papirića, sve je to uvod u predstavu koji može utjecati na izvedbu glumca. Iako su to djelići sekunde, ipak mogu utjecati na izvedbu koja je u drami ključni element.
Da se ne radi o običnoj predstavi naviješta nam i situacija u kojoj Ćelić govori da „troje izvođača stoji na pozornici“, dok „dvoje izvođača… izmjenjuju rečenice“ stavljajući nas u poziciju promatrača jednog procesa u kojem samo znamo da smo mi, publika, važan dio priče.
Ipak, najveći naglasak je na samom izvođaču- umjetniku i što sve on proživljava u svom životu pripremajući se za ulogu što ujedno spada u domenu soft skills potvrđujući još jednom kako je umjetnost jako senzibilna vještina kojoj se treba jako posvetiti. Glumac živi s predstavom cijeli dan, on nema klasično radno vrijeme, osjećaja koje nosi u sebi također mogu utjecati na izvedbu. Ukoliko nije dovoljno (samo)razvijen, koliko se usavršava, koliko je predstava odigrao, sve su elementi koji mogu utjecati na izvedbu. Kako iznose individualno svoje osobne situacije tako ih vidimo i u interakciji gdje se međusobno dotiču zajedničkog procesa stvaranja.
Na taj način shvaćamo da se nalazimo u predstavi unutar predstave kojoj je ujedno srušen i četvrti zid pa tako i mi postajemo dio predstave.
Osim introspekcija glumci se osvrću i na društvene situacije u kojima se i sami glumci često znaju naći. Mediji koji ih prikazuju na pogrešan, površan način čineći od njih površne zvijezde ne dajući im pravi i dovoljan medijski prostor kako bi svoj rad približili gledateljima.
S obzirom da seciraju sebe i svoj život u predstavi ćemo često naći ironičan pristup vlastitom životu iz kojeg iščitavamo dosta i o samom umjetničkom činu. To posebno osjetimo u Ćelićevom monologu za koji nismo sigurni je li naučen iz uzet iz vlastitog života, a najvjerojatnija situacija je da je uzeto i jedno i drugo iz oba svijeta. Svim tim predstavljenim analizama kod gledatelja znaju izazvati i empatiju pa i samo promišljanje o umjetnikovom pristupu, radu i razvoju.
Još jednom zaokruženim glavnim motivom „soft skillsa“ glumci spajaju vlastitu izvedbu s pojmom iz ekonomije koji predstavlja brendiranje, vlastitu promociju koju danas svaki umjetnik mora prolaziti, htio- ne htio, kako bi preživio u svijetu koji to traži. Sve se svelo na ekonomske pojmove ponude i potražnje, što veća potražnja tim veća platežna moć koja nam omogućava dalji rast i bolju životnu situaciju. Jako teška vještina za preživljavanje jednog umjetnika koji ustvari duboko u sebi traži skroz nešto suprotno.
#35. Marulićevi dani #Maruliževi dani #predstava #Soft Skills #Split
