Grad kao velika urbana cjelina nije samo područje gdje običan čovjek nalazi mjesto gdje će organizirati svoj život, nije ni samo mjesto gdje organizira svoje vrijeme. On prelazi i šire okvire, on je na neki način čitava kulturna povijest ljudske civilizacije transponirana kroz grad. Od svog je postanka grad bio žarište kulturnih zbivanja i kao magnet privlačio ljude da se u njemu okupljaju, izmjenjuju misli, iskustva, znanja i saznanja, i da ih prenose dalje. Grad se tako i pojavio u povijesti; još prije no što je postojao grad u pravom smislu riječi „grad“ je bio možda samo mjesto, pogodan lokalitet na raskršću prirodnih putova, gdje su se ljudi sastajali, vjerojatno najprije zato da bi vršili svoje kultne obrede, a zatim i zato da bi izmjenjivali svoje kulturne stečevine. Dugačak je put od tog prvog „grada” pa preko utvrđenih citadela i zigurata staroga svijeta, te sredovječnih burgova i gradića, do današnjih velegradova – Megalopolisa. No grad u današnjem smislu života čovjeka nije samo naseobina izgrađena od betona, cementa, čelika, stakla, kamena, cigle i tko zna već od kojih ostalih materijala. Kad bi postojao samo kao takav čovjek bi se u njemu osjećao izobličen od svoje ljudskosti, bio bi kao ti bezdušni materijali. I zato da ga sve to ne proguta čovjek je gradu pridodao i zelenilo: parkove, perivoje, vrtove, jednom riječju pluća. Grad je dakle počeo disati, postao je mjesto u kojem život nije onečovječen, pretvoren u kostur od armiranog betona, čelika i aluminija. Parkovi kao najveće umjetno stvorene zelene oaze igraju veliku ulogu u životu gradova. To urbano zelenilo, ta priroda u gradovima može služiti i kao rashladno sredstvo i kao stanište mnogobrojnim biljnim i životinjskim vrstama. Također pored estetskog doživljaja parkovi su prvenstveno namijenjeni čovjeku za odmor, opuštanje, razonodu i zabavu, jednom riječju terapeutski besplatni centar mentalne higijene.
Grad na Rječini može se pohvaliti da je od samog početka kada se pristupilo modernom promišljanju razvoja unesen u urbanističke zelene planove. Zelenilo je zastupljeno u značajnom postotku na površinama svih namjena. To je značilo da se u svakom planu ili projektu moralo naći unaprijed određen broj zelenih površina. Ove su površine planirane kao drvoredi, travnjaci, parkovi. Ovdje će ukratko biti riječ o nekim od najvećih zelenih jedinica Rijeke, parkovima.
Giardin
Zapadni dio Rijeke ima dosta zelenih površina koje su nažalost slabo iskorištene za posjetu. Jedan od najvećih jest i onaj na Mlaki. Park Mlaka, među autohtonim žiteljima i onima koji su prihvatili ovaj grad kao svoj naziva se kolokvijalno Giardin, odnosno Giardino Pubblico kako on u izvornom imenu glasi. Izgrađen još davne 1874. po projektu dr. Filiberta Bazariga. Giovani Ciotta, sposobni gradonačelnik Rijeke u to vrijeme imao je viziju kako u dobrom svjetlu dočekati pridošlicu i zapadnih predgrađa, ali i onog tko prvi put dolazi u Rijeku. Park je zamišljen kao granica između centra-povijesne jezgre grada i zapada grada. Izgrađen je u tri terase s površinom od nekoliko desetaka tisuća kvadratnih metara. Prosijecaju ga mnogobrojni puteljci te je kao takav zanimljiv za dječje istraživanja. Nekad, još dok je Rijeka bila u sastavu Podunavske monarhije građani su stizali sa svojim obiteljima kočijama, tramvajem ili pješice. Nedjelje su bile rezervirane za takve izlete u Giardin. Park se nalazio u vlasništvu općine. Donji dio parka u jednom svjedočanstvu bio je izveden u engleskom stilu. Krasile su ga mnoge rijetke biljne vrste, a u gornjem dijelu bila je drevna šuma lovora. Danas je od toga malo ostalo.
U centru grada
Park Nikole Hosta
Park Nikole Hosta mijenjao je kroz razdoblja imena pa je tako bio poznat kao Park Vladimira Nazora, a još prije neslužbeno Nadvojvodin park jer je nastao samostalnom inicijativom nadvojvode Josipa, rođaka cara Franje Josipa. Nastao je u devetnaestom stoljeću uz vili Androch koju je nadvojvoda kupio od baruna Vranyczanyja. Nadvojvoda Josip volio je botaniku i hortikulturu te je prikupljao egzotično bilje od pomoraca koji su stizali u riječku luku. Biljke je sadio i taj prostor na kamenitu tlu na nekoliko razina pretvorio u park. Park je ukrašen fontanama i skulpturama da bi se dobio izgled engleskih vrtova što je danas manje izraženo jer je dosta toga propalo. Nekad je park imao mali zoološki vrt (zatvoren je još daleke 1962.) i jezerca kojima su plivali labudovi. Stariji Riječani sigurno se još toga sjećaju.
Kazališni park
Malen veličinom, posjećen i omiljen jest i park smješten u samom centru grada između kazališta Ivan Zajc i Gradske tržnice. Nastao je zasipavanjem mora 1875. godine, a kasnijom obnovom vraćene su mu njegove povijesne karakteristike u stilu klasicističko-secesijskog razdoblja obogaćene suvremenim elementima. Dio parka pretvoren je u vrt, a dio je šetalište na kojem se nalazi fontana sa skulpturom akademskog kipara Dušana Džamonje.
Na Trsatu i Sušaku
Dva su parka na Trsatu, jedan je park koji okružuje Gradinu, a drugi je Park Heroja. Trsatski park nastao je na inicijativu gradonačelnika Sušaka Jurja Kučića 1926. godine. Arhitektonski projekt na prostoru površine oko 45.000 m2 izradio je ugledni građevinar Zlatko Prikril 1927.a hortikulturalno uređenje bilo je povjereno Josipu Kulfaneku. Kulfanek, Čeh rodom u uređenju parka koristio se svojim prepoznatljivim stilom, a to znači da je koristio domaće bilje i raslinje. Isto tako uredio je i drvorede i ostale manje parkove na Sušaku i Trsatu. Park danas ima dva dijela, čini skladnu cjelinu borova, čempresa i zimzelenog grmlja, okruženog listopadnom šumom. Na najvišem platou parku nalazi se spomen-kosturnica u znak sjećanja na žrtve antifašističke borbe, a u sklopu parka je i dječje igralište.
Park Nike Katunara
Ovaj park na izlazu Rijeke na Pećinama, projektiran je 1951. (Zdenko Kolacio i Zdenko Sila) i zamišljen u suvremenom pejsažnom stilu. Raslinje i bilje kao npr. crni bor,,crnika, brnistra, lovor višnje i druge, koje je u njemu sađeno otporniji je na vjetrovite vremenske uvijete- U parku je postavljena 1980. kamena lanterna, dar japanskog grada Kawasakija. Par nosi ime po antifašističkom borcu Niki Katunaru rodom sa Sušaka.
Rijeka ima i druge veće i manje parkove pa se mogu spomenuti: Park Augusta Cesarca, Bobijev park, Park uz Centralno gradsko groblje Kozala, Park prof. dr. Vinka Frančiškovića, Park u Kontuševoj ulici, Park Plumbum, Vidov park i ostali.
Grad koji teče, no diše li?
Rijeka je grad koji nesumnjivi ima relativno dosta zelenih površina, ali ima li ih u dovoljnom broju, jesu li u dobrom stanju, kakva je briga o njima to je već druga priča. Problematika riječkih parkova i općenito zelenila danas u gradu jest činjenicom kojoj se sve više poklanja pozornost. Sve je više ljudi koji obraćaju javnost na ekološku osviještenost, taj segment koristan po zdravlje i održivi razvoj. Javljaju se razne udruge poput Urbanog separea, Spasimo Ričinu, Škurinjskih susjeda i drugih koji građanskim inicijativama postavljaju zanimljiva kritička pitanja gradskoj upravi. Ukazuje se na nedostatak zelenih površina, manjka sluha za sadnju određenih biljnih vrsta (poput npr. stabala kestena) koje spada u povijesno naslijeđe, dok se ulični drvoredi trebaju održavati sadnjom novih stabala. Spominje se i problem tzv. tree topping orezivanja stabala koje su po riječima udruga loše rješenje. Anketno istraživanje, pokazalo je da građane Rijeke najviše smeta neodržavanost, neuređenost i zapuštenost javnih površina; parkova i perivoja, smeta im premalo zelenih površina kao i premalo zelenila i hlada na trgovima. Gradska uprava sve to negira i navodi da po planu: „grad Rijeka trenutačno provodi projekte sufinancirane sredstvima Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost kroz koje je u tijeku sadnja čak 478 novih stabala i 2617 grmova na raznim lokacijama. Također, velik broj stabala sadi se i kroz redovno održavanje javnih zelenih površina, male komunalne akcije kao i druge projekte odnosno akcije u kojima Grad redovito sudjeluje.
U zelenilo se ulaže, održava ga se, prati, zelene površine grada neprestano se povećavaju“, no može se postaviti pitanje je li sve to dovoljno i je li kvalitetno izvedeno? U tome su Udruge i Grad u raskoraku. Spominje se nedostatak drvoreda s kvalitetnim stablima kestena koji ljeti pružaju dovoljno hlada, a zimi dosta sunca. Njih se zamjenjuje crnikom što udruge smatraju lošim rješenjem jer ne pružaju adekvatan hlad.
Građani spominju i primjere dobrih rješenja u drugim gradovima u nas i u Europi. Pa tako u Zagrebu postoje pješačke zone, a njima prometuju električni automobili te besplatno voze građane. U Nizozemskoj osmišljen je projekt gdje su volonteri micali stabla, pa se i kod nas javila ideja osmišljavanja odnosno neka vrsta mobilnog parka nazvanog Šumarak. Inicijalna ideja je bila osmisliti putujući park i tako navesti na promišljanje o javnim prostorima gradskog centra, o načinima na koje se ti prostori trenutačno koriste (trgovi preko kojih se jedva prolazi od terasa ili pak prazni gatovi) te kako bi mogla i trebala izgledati njihova zelena budućnost. Šumarak je bio praćen i zvučnom instalacijom. U Gradskoj knjižnici Rijeka predstavljena je tzv. Knjižnica sjemenja u kojoj korisnici mogu posuditi sjemenje za sadnju povrtnih kultura, cvijeća i ljekovitih začinskih biljaka. Korisnici mogu koristiti to sjemenje od početka veljače do kraja rujna. Ako se neko sjemenje ne iskoristi građani ga mogu vratiti u Knjižnicu sjemenja. Sve su to dakle primjeri dobrih inicijativa gdje se sami građani uključuju kako bi doprinijeli što zelenijem gradu.
Uz sudjelovanje Grada i stanovnika Rijeke provedba aktivnosti ozelenjivanja jest mjera ublažavanja i prilagodbe klimatskim promjenama. Namjera je očuvati i proširiti “zelenu infrastrukturu” čije se višestruke koristi očituju se u poboljšanju kvalitete zraka, smanjenju toplinskog opterećenja u gradu i ublažavanju klimatskih promjena te smanjenju rizika koje iste mogu uzrokovati. Ulaganje u zelenu infrastrukturu postaje estetska, društvena i ekonomski korisna značajka, jačajući otpornost lokalne zajednice odnosno smanjujući ranjivost prirodnih sustava i društva na negativne utjecaje klimatskih promjena. Ipak treba spomenuti da su sve velike zelene površine grada nastale još u društvenim sustavima i državnim jedinicama koje su prethodile Republici Hrvatskoj pa time još više dolazimo do konstatacije kako su bivša vremena imala jača razumijevanja o zelenoj prirodi grada. Kad se tome pribroji kako dosta građana i nema visoku kulturu odlaženja u parkove onda ocjena zelenog grada jest dvojbena. Bez sumnje treba se poraditi na kulturi zelene agende grada te brže prijeći na realizaciju planova Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske i prije navedenog roka (2030. godine) koji zagovara razvoj zelene infrastrukture u urbanim područjima kroz planski osmišljene zelene i vodene površine, u protivnom slijedi sumorna slika grada čija će zelena pluća biti puna kaverna baš kao u nekog čovjeka s tuberkulozom.
Istaknuta fotografija: Marta Ožanić
#Grad #parkovi #Rijeka #urbano zelenilo #Zelenilo
