SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava već godinama pruža ključnu podršku ženama koje su preživjele nasilje, a u ovom tekstu razgovaramo s Lorenom Zecom i Tinom Kovačić koje vode udrugu. Iako su žene koje čine srž centra svakodnevno suočene s brojnim izazovima, one su prave junakinje koje svojim radom i hrabrošću mijenjaju živote drugih. Ovaj razgovor nudi uvid u životne izazove žena koje traže izlaz iz nasilja, ali i u snagu, upornost i nadu koja im pomaže da ponovno postanu slobodne i izgrade bolji život.
Za početak, možete li ukratko predstaviti vašu udrugu? Koliko dugo djelujete, koliko imate članica?
Udruga postoji od 1991. godine, dakle već dugih 34 godine. Lorena Zec i ja (Tina Kovačić) smo na čelu udruge od 2012., već 13 godina vodimo udrugu. Trenutačno imamo oko 15 članica. U početku je djelovala pod imenom SOS telefon-grad Rijeka, koji se nije mijenjao sve do 2016. Tada je primarno postojala telefonska linija za pomoć žrtvama nasilja i ostalim osobama u kriznim situacijama. Udruga je osnovana tijekom ratnog razdoblja, baš kao i slične udruge u Beogradu, Zagrebu, pa tako i u Rijeci. Tada je u Rijeci bilo mnogo izbjeglica, a upravo to je bila početna nit vodilja. Među osnivačima je bilo mnogo ljudi, uglavnom žena, koje su tada bile aktivne u Crvenom križu. One su prepoznale potrebu za podrškom; psihološkom, ali laičkom. Godine 2016. smo promijenile naziv udruge u sadašnji; SOS Rijeka-centar za nenasilje i ljudska prava, jer smo htjele jasnije u nazivu pokazati da nismo više samo telefonska linija, već da pružamo niz drugih programa, aktivnosti i usluga zajednici. Primarno, ono što nam je najvažnije je savjetovalište za žrtve obiteljskog, partnerskog i seksualnog nasilja. Trenutačno smo jedina udruga u Primorsko-goranskoj županiji koja to ima u službenom nazivu. Ne tvrdimo da se mi jedine time bavimo, ali bilo nam je važno dodati i žrtve seksualnog nasilja. Ako to ne imenujemo, često se događa da se osoba ne prepozna kao netko tko se može obratiti za pomoć. A seksualno nasilje je čest oblik nasilja i treba biti dodatno istaknuti.
Koliko vam se žena godišnje javlja? Kakva je procedura od trenutka kada netko odluči potražiti vašu pomoć?
U našem savjetovalištu pružamo psihološko savjetovanje, besplatnu primarnu pravnu pomoć i podršku te druge usluge poput pratnje prilikom prijave na policiji, pratnje na sud kad osoba ide svjedočiti ili pomoći u komunikaciji s institucijama. U razgovoru sa svakom ženom vidimo na koji način joj možemo pomoći. Sve što radimo je vrlo individualno, ovisi o situaciji svake pojedine žene. Godišnje imamo otprilike 100 žena u psihološkom savjetovanju. Broj varira, ali to su žene koje redovito dolaze. Što se tiče pravnog savjetovanja, brojke su puno veće. Usluge pravnog savjetovanja koristi oko 300 korisnika s time da u tom segmentu ne radimo isključivo sa ženama koje su proživjele nasilje. Često nam se javljaju i žene koje imaju pitanja ili poteškoće u ostvarivanju svojih prava vezana uz rodiljne i roditeljske dopuste ili prava na radnom mjestu i slično. Smatramo da su to također važna pitanja ženskih prava. Što se tiče procedure, kada nam se žena javi, dogovaramo termin ovisno o tome treba li pravno ili psihološko savjetovanje. Prvo slušamo što se događa, što je bio povod da nam se javi, i prema tome planiramo daljnje korake. Neke žene nam se javljaju zbog nasilja koje su doživjele prije 30 godina i žele proraditi svoju traumu, dok su druge trenutačno u nasilnim odnosima i trebaju neku drugu podršku. Imamo i žene koje su već prijavile nasilje policiji, ali se nasilje nastavlja u drugim oblicima. Ima i onih koje se tek pripremaju za izlazak iz nasilne situacije. Zato je teško reći kako točno izgledaju koraci jer su oni različiti za svaku ženu. Naš zadatak je da budemo podrška bez obzira na to što i kada odluče. Nismo institucija niti državna ustanova, imamo privilegiju fleksibilnosti u dogovorima i pristupu.
Sve što žena kaže ostaje povjerljivo i anonimno, zajedno s njom gradimo plan prema njenim željama i mogućnostima. Sve naše usluge su potpuno besplatne.
Kada nas osoba nazove, možda niti ne dobije neku od nas koja direktno radi s korisnicama, imamo uvodni razgovor, zabilježimo broj i potom ih nazove psihologinja ili pravnica kako bi dogovorili termin. Termin je nužno rezervirati jer smo stvarno puni, teško ćemo primiti nekoga „s vrata“. Pravno savjetovanje trenutačno vršimo samo telefonski jer nam pravnica nije u Rijeci, ali se nadamo da će se to uskoro promijeniti. Zaista se trudimo imati jedno sveobuhvatno razumijevanje situacije. Već u prvom, inicijalnom razgovoru nastojimo saznati sve bitne informacije; ima li tko čuvati djecu žena koje žele doći, trebaju li možda doći ovdje diskretno tako da nitko ne zna da su bili tu, kakve su im konkretne potrebe, koje vrijeme im odgovara da se čujemo, kada im najviše odgovara da dođu. Ako im je potrebna psihološka podrška, dolaze ovdje uživo, a onda dalje sve zajedno dogovaramo.
Kako udruga zapravo osigurava sredstva za svoje djelovanje?
Financiranje naše udruge zahtjeva visoku razinu organiziranosti i posloženosti. To je moj dio posla (Tina Kovačić). Stvari moraju biti postavljene kako treba, jer bez toga sustav ne može funkcionirati. Udruga se financira iz različitih izvora; od početka nas snažno podržavaju jedinice lokalne i regionalne samouprave, prvenstveno Grad i Županija. Uz to, značajan dio sredstava dolazi iz nadležnih ministarstava koji su prepoznali važnost i kvalitetu našeg rada. Dodatno, koristimo sredstva iz europskih fondova te inozemnih zaklada i fondacija. Imamo i manji udio vlastitih prihoda, ponajviše kroz naplatna predavanja i pružanje stručnih usluga. Sve više tvrtki prepoznaje naš rad te nas angažira za edukacije i savjetovanja. Održavanje udruge zahtjeva iznimno puno rada. Trenutno imamo sedam zaposlenih, od čega je šest u aktivnom radnom odnosu. Kontinuirano radimo na osiguravanju financijske stabilnosti, s ciljem da plaće budu zadovoljavajuće i u skladu s rastućim životnim troškovima. No, ono što nam predstavlja ozbiljan izazov jest činjenica da se naša primarna djelatnost, savjetovalište, vrlo rijetko financira izravno. Projekti često traže dodatne, popratne aktivnosti, koje su svakako korisne i dobrodošle, ali osnovna usluga; psihološka i pravna pomoć žrtvama nasilja, ostaje nedovoljno podržana. Snalazimo se tako da kroz druge projektne aktivnosti pokrivamo i taj temelj našeg rada. Dvije psihologinje i dvije pravnice čine srž savjetovališnog tima, a uz njih tu smo i nas tri koje se ne bavimo izravnim radom sa žrtvama, već osiguravamo da sve ostalo funkcionira. Želimo posebno istaknuti kako je naše financijsko poslovanje u potpunosti transparentno. Nažalost, često se suočavamo s predrasudama i komentarima poput: „Vi u udrugama mlatite pare“, „Kradete“, „Financiraju vas neki vanjski agenti“. To jednostavno nije točno. Nijedna od nas ne vozi luksuzne automobile, ne živi u vilama i ne „mlati“ velike novce. Svi naši financijski i narativni izvještaji redovno su dostupni na našim mrežnim stranicama. Sredstva koja dobijemo putem natječaja strogo su namjenska; svaki projekt ima precizno razrađen budžet i zahtjeva detaljno izvještavanje, osobito kad je riječ o sredstvima europskih fondova ili inozemnih zaklada. Takva administracija često je dodatno opterećenje, ali i nužnost. Otvorene smo za dijalog, tko god želi znati kako poslujemo, neka nam se javi, rado ćemo objasniti. Jer štetne predrasude i negativna atmosfera koja se stvara oko rada udruga poput naše, može imati ozbiljne posljedice. Mi ne znamo hoćemo li iduće godine imati financiranje, ni hoćemo li moći pružati osnovne usluge. Država te usluge ne provodi sama, a mi ih preuzimamo i onda se suočavamo s optužbama za netransparentnost ili zloupotrebe sredstava.
Koliko je udruga u Hrvatskoj koje se bave sličnim problematikom?
Teško je reći točnu brojku. Postoji više udruga koje pružaju podršku žrtvama nasilja, posebno obiteljskog. Manji broj tih udruga su autonomna ženska savjetovališta ili feminističke organizacije koje djeluju po feminističkim principima poput nas. Takvih udruga, ženskih organizacija koje rade uglavnom sa ženama koje su proživjele rodno uvjetovano nasilje i vode se feminističkim principima ima svega desetak, maksimalno petnaest. Postoje i druge udruge koje se bave žrtvama nasilja, ali njihov rad je raznolik i uvijek se može propitivati na koji način rade, jesu li standardizirali usluge, za što su točno stručni i slično. To je tema sama za sebe. Često se nas gleda s jedne, a sustav s druge strane, kao da smo jedni protiv drugih, a to ne bi trebalo biti tako. Mi bi trebali raditi zajedno. Nekad smo naravno jako ljute na sustav i nekad budemo tako frustrirane, ali isto tako mi se čini kako smo duže u ovom poslu, da i mi vidimo rupe u tom sustavu i nalazimo razumijevanje. Nedostaje ljudi. Pitanje je za koju plaću rade, koliko imaju slučajeva na godišnjoj razini s kojima se moraju baviti. Prije nego što krenemo po tom sustavu pljuvati, moramo biti svjesni da su to isto ljudi i da oni imaju svoje probleme. Policiji isto tako nedostaje ljudi. Rade vrlo opasan posao za vrlo male plaće. Nemaju vremena za dodatnu edukaciju. Dakle, nisam za to da ih se a priori osuđuje. Problem je patrijarhat, problem je kapitalizam. Pitanje koje mi možemo propitkivati u ovom članku je to da se dogodila određena feminizacija sustava socijalne skrbi, u sustavu većinom rade žene zbog čega se umanjuje ugled struke u društvu kao i plaće, a očekuje se mnogo više.
Kako vi vidite stanje ženskih prava danas, u kontekstu sveprisutnog otpora prema temama kao što su feminizam, Istambulska konvencija i prava žena? Osjeća li se napredak ili se i dalje suočavamo s izazovima koji čine da je borba za ženska prava često nevidljiva i marginalizirana?
Što se tiče toga tko nama dolazi, mi možemo pratiti da možda sve više ljudi, odnosno žena, postaje svjesno da neki oblici ponašanja spadaju u nasilje, iako prije možda nisu bili smatrani takvima kao što su, primjerice, prisilna kontrola ili određeni oblici seksualnog nasilja u partnerskom odnosu. To je dobra stvar, znači da su te teme sve prisutnije i da se više educiramo. Ono gdje najviše osjećamo polarizaciju i gdje trošimo najviše svojih resursa jest opći narativ usmjeren protiv organizacija koje se bave ljudskim pravima, posebice feminističkih.
Nema javnog događanja na kojem se ne propitujemo zbog rada s muškarcima, iako smo otvorene i za korisnike muškarce. Konstantno se suočavamo s pitanjima o našim stavovima, primjerice o LGBT pravima, kao da je to legitimacija našeg rada. Ljudi ne shvaćaju da tolikom razinom negativnosti prema nama zapravo smanjuju našu dostupnost upravo onima kojima je ona najpotrebnija; osobama koje su preživjele rodno uvjetovano nasilje. U tom začaranom krugu stalno se borimo s vjetrenjačama.
Polarizacija se osjeti jer su se određene teme na globalnoj razini iskristalizirale kao one koje dijele društvo; ako se nazivaš udrugom za ljudska prava, osjećaš posljedice toga kroz komentare na internetu i u javnom prostoru. Nitko neće otvoreno reći da je protiv udruga koje pomažu ženama žrtvama nasilja, ali će vrlo jasno izraziti stav protiv feminističkih udruga, ne shvaćajući da se radi o istim organizacijama. Neke udruge, uključujući one u Rijeci, danas trpe još žešće napade. Nitko više ne izjavljuje izravno da podržava nasilje, ali su usvojeni načini govora kojima se ono prikriva. Možda je razina takvih komentara blago pala u odnosu na prije deset godina, no poruke poput „zašto nije otišla” i „sama je kriva” još su uvijek prisutne. Iako se donekle počelo razumijevati da žena nije kriva, feminizam je i dalje riječ s iznimno negativnim prizvukom, usporediva s trans pravima.
Toliki otpor prema riječi feminizam koji se ne bori samo za žene, već i za muškarce.
Naravno. Kad se sve to pokušava objasniti, najčešće zvuči banalno. Feminizam nije borba za ženska prava na štetu bilo čijih drugih prava; feminizam je borba za ljudska prava. Jer ženska prava jesu ljudska prava. Ne tražimo ništa više; niti išta manje. Toliko smo to puta ponovile da i vrapci na granama već znaju. Borimo se za ravnopravnost; ona se može manifestirati u raznim oblicima, među spolovima, rodovima, ili bilo kojim drugim skupinama po kojima dijelimo ljude. To je jedna dimenzija. A druga je, koliko god to možda bilo nepopularno, da se moramo pitati koji su muškarci i na koji način naši saveznici u toj borbi za prava svih ljudi. Kako ih potaknuti da se aktivno uključe? Ne znam. Trebaju li ženske feminističke organizacije biti te koje će poticati njihovo uključivanje u izgradnju pravednijeg svijeta? Ne znam. Ali voljela bih da postoji udruga feminističkih muškaraca; iako se neke moje kolegice možda s tim ne bi složile i rekle da muškarci ne mogu biti feministi; no meni je to zanimljivo kao tema za raspravu. Jer želim vidjeti da su i muškarci spremni preuzeti dio te borbe; ne samo za sebe, nego i za svoje partnerice, partnere, djecu, sinove i kćeri; i za cijelo društvo. To je razgovor koji traje i koji će trajati. Mislim da je pritom svima jasno da je moć; pa čak i kad je prividna; nešto čega se teško odričemo. I zato mnogi muškarci oklijevaju pridružiti se našim nastojanjima. Jer kad gledamo uobičajenu dinamiku unutar heteronormativnih odnosa; jasno je da je u tom kontekstu lakše biti muškarac. I zato je teško zasukati rukave i reći: evo ti dio moje moći; evo ti dio moje privilegije.
Gdje se najčešće skrivaju nasilnici? Što utječe na to da nasilje bude prisutno u određenim zajednicama, poput konzervativnih ili religioznih sredina, i kakve uloge imaju društvene norme, obrazovanje i rodni stereotipi u opravdavanju nasilnog ponašanja?
Žrtva nasilja može biti svatko, bez obzira na obrazovanje ili društveni položaj. Istraživanja pokazuju da se nasilje ne može svesti na razinu geografije ili razine obrazovanja; među našim korisnicama ima i onih koje nisu završile osnovnu školu i onih koje su sveučilišne profesorice, a njihovi partneri, bez obzira na obrazovanje, mogu biti nasilni. Iako je generaliziranje opasno, činjenica je da se mnogi nasilnici oslanjaju na konzervativna uvjerenja i rodne stereotipe, poput toga da žena mora preuzeti sve kućanske i roditeljske obveze. Ta tradicionalna promišljanja o rodnim ulogama često postaju alat za zlostavljanje i iscrpljivanje žena. Stoga se, ako želimo iskreno boriti protiv nasilja, moramo zapitati što znači tradicionalna uloga žene i kakve posljedice ona ima u društvima u kojima je naglašena. Suptilni oblici nasilja često se opravdavaju rodnim razlikama; žena se proziva histeričnom, nestabilnom, emocionalnom, pa čak i biološki „nepouzdanom”. Tako se, osobito u konzervativnim okvirima, opravdavaju i oblici seksualnog nasilja; ideju da žena u braku mora pristati na spolni odnos kad god muškarac to želi, bez prava na prigovor. Danas znamo da je to nasilje. Nužno je otvoriti raspravu o tome jesu li takvi stavovi tradicionalni i konzervativni ili mizogini i patrijarhalni i gdje zapravo leži razlika, ako je uopće ima. To je filozofsko pitanje koje naše društvo mora ozbiljno promisliti.
Iako smo u samom vrhu po broju femicida, iako najnovije statistike pokazuju da je jedna od četiri žene u Hrvatskoj doživjela nasilje, zakoni još uvijek ne sankcioniraju to nasilje kako bi trebali, zar ne? Sankcioniraju se uglavnom ona „teška“ nasilja, dok se ona „lakša“ često i ne smatraju nasiljem.
Da, da, znači, ono što smo mi nekako kao društvo; govorim o Republici Hrvatskoj; shvatili, jest da ako muškarac ženu lupa, udara, tuče ili joj nanosi neku fizičku bol, da je to nasilje. To smo shvatili. Shvatili smo i da takvi postupci ostavljaju posljedice koje su često vidljive, pa nam je jasno što se dogodilo i možemo to dokazati. Ono što nam je puno veći problem jest nasilje koje ne ostavlja vidljive posljedice; a to je psihičko nasilje koje je u našem zakonu dosta šturo opisano. Sve ono što žene doživljavaju u kontekstu psihičkog nasilja teško je pravno obuhvatiti, pa se žene teško odlučuju na prijavu jer smatraju; i ponekad s pravom; da ih se neće shvatiti ozbiljno, da sustav to neće prepoznati kao nasilje. Mi, kroz razgovore koje vodimo sa ženama koje su preživjele partnersko nasilje, često govorimo o prisilnoj kontroli i svemu što ona obuhvaća. To je način kontroliranja i zaustavljanja partnera ili partnerice koji je često vrlo suptilan, manipulativan, i odvija se kroz duži vremenski period; svojevrsno zapetljavanje partnerice u mrežu nasilja, i kad žena postane svjesna što se događa, već je duboko u toj mreži. I zato je važno ono što si rekla; što nam je „blaže“, što nam je „teže“; na koji način promatramo nasilje. Istraživanja i analize slučajeva femicida pokazala su da je veći prediktor femicida upravo prisilna kontrola, a ne fizičko nasilje. Dakle, ako ne prepoznamo prisilnu kontrolu, ne radimo dobru procjenu rizika za tu ženu. Ne možemo reći; on ju tuče, pa je veća šansa da će je i ubiti; jer istraživanja pokazuju upravo suprotno: ako nad njom provodi prisilnu kontrolu, to je signal za uzbunu, i veća je vjerojatnost da će doći do pokušaja ubojstva ili samog ubojstva. Ako prisilnu kontrolu ne prepoznajemo kao nasilje, ne prepoznajemo ni opasnost u kojoj se žena nalazi. Kad govorimo o “blažem” i “težem” nasilju, postoji jedan odličan grafikon; možda ga je Lorena i poslala; koji bi bio zanimljiv za članak: prikazuje kako mizogine šale, kao nešto što se čini bezazlenim, mogu biti početna točka.
Svi ćemo reći da je femicid strašan, da je tučnjava strašna, ali šala? Pa šala je samo šala; što se ona sad buni?; tek neki komentar. Ali upravo od šale dolazimo do femicida. I zato nam se širi spektar onoga što prepoznajemo kao nasilje. Ja više ne vidim razliku između femicida i toga da si bezobrazan prema kolegici na poslu; sve je to dio istog obrasca. Vrlo mi je problematično kad se nešto opravdava kao „samo šala“ ili „rodna uloga“. Očito se spuštamo u nekoj vrsti društvene hijerarhije nasilja. Bilo bi zanimljivo nacrtati piramidu i pitati ljude gdje bi povukli crtu; što je „ok“, što nije.
Mi, zapravo, često stavljamo znak jednakosti. I da, neki komičari u Hrvatskoj imaju šale o silovanju. Nama to nije bilo smiješno; pa smo proglašene feministkinjama koje nemaju smisla za humor. Gdje ste izgubile smisao za humor? Izgubila sam ga slušajući stotine priča žena koje su bile silovane. Nije mi to smiješno, naravno da nije. I kad zbijate šale o silovanju, šaljete poruku ženama koje su to preživjele da je to banalna stvar, a ako žena pomisli da društvo to ne shvaća ozbiljno, zašto bi to prijavljivala? Zašto bi preuzimala teret na sebe ako društvo misli da to „nije ništa“ i da se može s time šaliti u dnevnom boravku? I to je vrlo široko. Kad žena dođe kući i preuzima sav mentalni, emocionalni i kućanski teret; pa i to bih nazvala oblikom nasilja. Ne govorimo samo o fizičkom nasilju. To su stvari o kojima pričamo i o kojima treba pričati. Kroz svoj rad vidim, a i po sebi; kad mi prijateljice koje nisu iz ove sfere pričaju neke stvari, moji senzori odmah reagiraju, jer od toga počinje. Ne počinje od toga da na prvom spoju dobije šamar, nego se sve gradi postupno. Moja poruka ženama bila bi: niste došle na ovaj svijet da biste trpjele takva sranja. Sve u čemu se ne osjećate ugodno; bilo da se radi o neravnomjernoj podjeli kućanskog rada, seksu u kojem ne doživljavate orgazam, ljubomori koja je jako česta; sve su to stvari koje ne treba trpjeti. Ne samo fizičko nasilje, koje je svima jasno.
Što je s odnosom pravosuđa prema seksualnom nasilju?
Hrvatski pravosudni sustav je više puta prozvan s različitih strana, od pravobraniteljice za ravnopravnost spolova do GREVIO-a, ljudi iz nevladinog sektora koji prate provedbu Istanbulske konvencije glede načina na koji se sankcionira nasilje i zbog kazni koje se daju počiniteljima. Postavlja se pitanje zašto su te kazne većinom u donjem dijelu zakonom predviđenog raspona, umjesto u višem. Kazneni zakon se prošle godine promijenio i neke kazne jesu pooštrene, ali ono što se nama čini jest da ozbiljnije kazne dobivaju samo oni slučajevi koji su ili najteži ili su medijski popraćeni, gdje se stvori određeni medijski pritisak što također nije dobro. Medijski pritisak ne smije određivati pravosudnu politiku u Republici Hrvatskoj. Naša su iskustva različita, ali često vrlo porazna. Imamo situacije gdje su žene prijavljivale različite oblike seksualnog nasilja, prolazile kroz hrvatsku „torturu suđenja“, što je samo po sebi traumatizirajuće; cijeli proces traje dugo, od žrtava se traži svašta, a na kraju počinitelj dobije, primjerice, uvjetnu kaznu. I što smo onda postigli? Znači, njemu ni u džep, ni iz džepa, žrtva to ne doživljava kao pravdu i onda se pitaju zašto su uopće išta prijavljivale. To je povezano s onim što si spomenula; građani i građanke Republike Hrvatske općenito imaju vrlo malo povjerenja u pravosuđe, a ono što čitamo u medijima samo dodatno umanjuje vjeru u sustav. Vidimo ljude kojima se gleda kroz prste, ljude koji vode određene dijelove pravosuđa, gledamo njihove osobne vrijednosti i jasno nam je da se to prelijeva i na niže razine. Imamo pravosudni problem u Hrvatskoj, ne samo u vezi nasilja prema ženama, ali se tu posebno jasno vidi. Kazne znaju biti toliko niske da se ljudi šokiraju. Procesi traju predugo, a onda kazne budu gotovo simbolične. Sada se sve sudske presude anonimizirane objavljuju na internetu pa je moj hobi (Lorena Zec) da ih čitam i onda se samo dodatno živciram. Stvarno zna biti nevjerojatnih presuda. Na primjer, nedavno sam čitala pravomoćnu presudu za zlouporabu seksualnog sadržaja koji uključuje djecu i ta osoba ne samo da je dobila uvjetnu kaznu, nego je na kraju kažnjena radom za opće dobro. Imamo osobu koja je gledala takav sadržaj, raspolagala njime, imala velike količine, znači sve je jasno, nema sumnje što se dogodilo i dobije rad za opće dobro.
Zamolila bih vas da prokomentiramo Istanbulsku konvenciju. Vjerujem da mnogi još uvijek ne znaju dovoljno o njenom sadržaju i značenju. Također, svjesna sam da će ovaj razgovor čitati i oni koji se toj Konvenciji žestoko protive, baš zato smatram važnim da se o njoj govori konkretno, bez predrasuda i straha. Možete li nam ukratko objasniti što zapravo jest Istanbulska konvencija, čemu služi i zašto je njezina primjena važna?
Istanbulska konvencija se zove „Istanbulska konvencija“ samo zato što je potpisana u Istanbulu. Nema nikakve veze s Istanbulom ni s Turskom, ali često ljudi koji ne čitaju dovoljno misle da se njome uvode neki „istočnjački“ utjecaji, što nije istina. Ona se zapravo službeno zove Konvencija Vijeća Europe o borbi protiv nasilja prema ženama i nasilja u obitelji. Hrvatska ju je potpisala i ratificirala, što znači da je ona na neki način obvezujuća, odnosno, moramo stvari koje su u sadržane u Konvenciji pretočiti u naše zakone, pravilnike, politike, postupke i sve ostalo. Istanbulska konvencija ima nekoliko dijelova, od toga kako pružamo podršku žrtvama, kako kažnjavamo nasilnike, kako se društvo nosi s pitanjem rodno uvjetovanog nasilja, pa do načina na koji se sve to provodi, koordinira, financira i slično. Često nas pitaju: „borili ste se za tu Konvenciju, ratificirali smo je, a još uvijek ima nasilja“. Nitko nikada nije tvrdio da će nasilje nestati samim potpisivanjem Konvencije, ono što Konvencija propisuje jest što raditi kad se nasilje dogodi, što sa žrtvom, što s počiniteljem, iako se dio odnosi i na prevenciju. Ona sadrži standarde pružanja podrške žrtvama nasilja, načine kako zakonima propisivati različite oblike rodno uvjetovanog nasilja. Sve to jasno piše i zaista nije nikakva filozofija, niti išta skriveno, niti ima veze s teorijama zavjere o rodnim identitetima. Taj dio koji objašnjava pojam roda zaista je minoran u cijelom dokumentu. Konvencija brani ravnopravnost u svim mogućim oblicima i, ako je netko pročita, vidjet će da se bavi isključivo vrlo konkretnim i praktičnim pitanjima; pružanjem podrške žrtvama, prevencijom rodno uvjetovanog nasilja, kažnjavanjem počinitelja i organizacijom sustava. Nije nikakav bauk i stvarno nije teška za čitanje. Voljela bih da svi koji je kritiziraju pročitaju barem skraćene verzije ili brošure dostupne na internetu, jer reći da si protiv Istanbulske konvencije, u mojim očima (Lorena Zec), znači reći da si protiv sustava pružanja podrške žrtvama nasilja.
Održani su masovni prosvjedi protiv ratifikacije, protivnici su tvrdili da konvencija uvodi „rodnu ideologiju” i prijeti tradicionalnim vrijednostima. Je li vas ta reakcija iznenadila? Ili kao mene šokirala?
Kod nas se gotovo svake godine barem jednom ili dvaput pojavi neka konzervativna inicijativa koja želi ukinuti ili izbaciti Istanbulsku konvenciju, zasad im to nije prošlo, ali s obzirom na to da se ti procesi odvijaju i na europskoj i na globalnoj razini, Europska unija je donijela novu direktivu europskog parlamenta i vijeća o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, snažniji dokument od konvencije, što znači da Hrvatska do lipnja 2027. mora sve što u njoj piše unijeti u svoje zakone. Tu više nema „hoću-neću”; ulaskom u Europsku uniju prihvatili smo pravila igre, a ova direktiva obvezuje nas i na dodatne korake u prevenciji rodno uvjetovanog nasilja i zaštiti žrtava. Dakle, nema tu nikakvih skrivenih elemenata. Meni se, koliko god bila skeptična i ponekad pesimistična, čini da u Hrvatskoj ipak postoji dovoljno zdravog razuma da Istanbulska konvencija ostane na snazi; možemo razgovarati o tome koliko se i kako provodi, ali ona postoji i vrijedi. Još se nije stvorila ta neka kritična masa koja bi ju uspjela izbrisati, kao što se dogodilo u Turskoj ili još nekim zemljama; ali, svakako, te hajke koje se povremeno pojavljuju su ciljane, dolaze iz određenih krugova, orkestrirane su i dobro promišljene, a ljudi, najčešće, to uopće nisu pročitali. Mene reakcije nisu iznenadile. Jer Istanbulska konvencija i općenito sve te stvari o kojima pričamo, kod nas se tretiraju kao da su to neki banalni problemi.
Ja sam godinama bila uvjerena da su financije najvažnija stvar na svijetu, da žena mora imati vlastita sredstva, vlastitu sigurnost, ali danas bih rekla da je ključ svega obrazovanje. I kad pogledamo stanje našeg obrazovnog sustava, vidimo koliko je toga proizašlo baš iz njegovih manjkavosti; i raspad zdravstvenog sustava i brojni drugi problemi koje danas živimo. Sve se to može povezati s nedostatkom obrazovanja, odnosno sa slabom razvijenošću kritičkog mišljenja. I zbog toga ljudi često ni nemaju alate za razumijevanje ovakvih tema.
Mediji su tu jako važni; način na koji se nešto prenosi oblikuje javno mnijenje. Zato je važno što ArtKvart otvara prostor za ovu vrstu razgovora. I društvene mreže, naravno, one također oblikuju svijest. Mi koji se ovim temama bavimo, koji smo uronjeni u njih svakodnevno, zaboravljamo da postoji čitav svijet ljudi koji to nisu. Imala sam kolegu koji je deset godina radio u udruzi, bavio se važnim temama, ali kad se udruga raspala, morao se zaposliti u trgovini. I rekao mi je: „Tek sad shvaćam. Toliko sam iscrpljen da ne mogu ni razmišljati o tome što se događa u svijetu; samo želim doći doma i isključiti mozak.” I mogu ga razumjeti. Kad radiš deset sati dnevno, kad si stalno u žrvnju, kad te sustav melje, naravno da više nemaš snage za išta osim preživljavanja; a onda pročitaš neki naslov, uhvatiš površnu informaciju i hop, gotovo. Kapitalizam te zarobi; zadrži te u tvojoj ulozi; žene, muškarca, radnice, radnika i onda se zamrzneš u tome; vratiš vrat na početnu poziciju i to je to. I to je u redu, ali sad se događa da ti isti ljudi koji, recimo, kažu “nasilje prema ženama nije u redu, Istanbulska je ok” istovremeno misle da je pravo na pobačaj zlo. To jednostavno ne ide zajedno. Ne možemo govoriti o ravnopravnosti, a onda nekome oduzimati pravo na izbor. Meni te dvije stvari ne mogu koegzistirati. I jasno je da religija tu igra veliku ulogu jer ljudi traže zajednicu, žele pripadati nečemu, nešto što imaju nedjeljom, nešto što ih okuplja. I kroz godine slušaju jednu te istu poruku, koja se onda ukorijeni. Ja inače smatram da je duhovnost važna i u radu sa ženama koje su prošle kroz nasilje vidim koliko im različiti oblici duhovnosti pomažu; zajednica im pomaže. Zajedništvo liječi. Ali problem nastaje kad te zajednice, pogotovo neke religijske ne promiču jednakost. Ili čak izravno podržavaju obrasce koji nas kao društvo vuku unatrag. Upravo u tom kontekstu bih još malo istaknula ulogu nas kao udruge, jer osim savjetovališta, imamo i druge programe koji se dotiču svega o čemu danas govorimo. Tu su prevencija i edukacija, kroz koje radimo s odgojno-obrazovnim ustanovama i mladima u najvećoj mogućoj mjeri, ali i sa svim stručnjacima i stručnjakinjama koji dolaze u kontakt sa žrtvama; bilo da se radi o zavodima za socijalni rad, policiji, sudstvu, pa i medijima.
Sve je to dio prevencije i edukacije. U posljednjih nekoliko godina značajno smo se podigle i u području lobiranja i zagovaranja za društvene promjene, sudjelovale smo u više radnih skupina pri različitim ministarstvima i doprinijele konkretnim zakonskim promjenama. Kad se provodi evaluacija Istanbulske konvencije putem GREVIO odbora, država je dužna poslati izvještaj koji je često uljepšan i ne u potpunosti točan, pa se piše tzv. shadow report, a mi smo prije dvije godine koordinirale pisanje tog izvještaja na razini cijele Hrvatske. Time smo iznijele realnije stanje stvari s terena, jer GREVIO pita i organizacije civilnog društva za mišljenje. Prepoznate smo kao relevantne dionice tog dijela procesa i često smo prisutne u Saboru, na sjednicama, u radnim skupinama, srećom, imamo pravnice i psihologinju koje to vole raditi. Kada god naiđemo na nepravdu, od neprimjerenog postupanja policije do zakonskih nedostataka, sjedamo i pišemo. Još 2016. godine Lorena je rekla: „Ovo nije dovoljno, moramo imati i pravnu podršku za žrtve”, pa smo krenule i u tom smjeru. Ni to nije bilo dovoljno, pa smo se okrenule zakonskim izmjenama. Danas smo jedna od rijetkih udruga u Hrvatskoj koja se bavi pitanjem stambenog zbrinjavanja žrtava nasilja.
Lorena često kaže da nema koristi od rada na otpornosti žene ako ona nema gdje živjeti, ako nema posao, ako su joj djeca gladna. Ne možemo pričati o traumi ako to nije primjenjivo na njezin život, moraju se rješavati konkretne situacije. Svakoj se ženi pristupa individualno, prema njezinim potrebama. Ako bismo trebale poslati neku zaključnu poruku, bila bi to: nikada nije dovoljno. Puno smo napravile, ali mislimo da ćemo do mirovine biti nezadovoljne, a to nas i gura dalje.
Nadamo se da nam ovo nije zadnji put i uvijek vidimo još nešto što treba napraviti. Sada se bavimo stambenim zbrinjavanjem; postoji zakon koji to omogućuje, ali važno je naglasiti da ne osiguravamo stanove, nego pomažemo ženama ostvariti to pravo. Postoje određeni uvjeti, a stanove odobrava ministarstvo i dodjeljuje županija. Ako postoji pravomoćna presuda o nasilju i ako su ispunjeni uvjeti, žrtva može ostvariti pravo na stan u kojem država plaća stanarinu i režije dvije godine, uz mogućnost produljenja. To nisu posebne ustanove, nego stanovi kao bilo koji drugi. Potaknute iskustvom sa ženama, otkrile smo da iako pravo postoji, gotovo nitko ga ne koristi. Broj korisnica bio je svega nekoliko desetaka na razini cijele države. Pokazalo se da ni zavodi za socijalni rad, ni same žrtve, ni županije koje bi trebale provoditi zakon ne znaju da to pravo postoji. To nas je dodatno potaknulo da djelujemo i da ne odustanemo dok se stvari ne promijene.
Što se događa kad podignete slušalicu i prijavite svog partnera? Koje su posljedice za vas, kako izgleda taj proces i što možete očekivati?
Teško je dati univerzalni odgovor u ovom kontekstu. Također, to ovisi o tome kako se nasilje klasificira, kao prekršaj ili kao kazneno djelo jer žrtve imaju različita prava. Primjerice, može se tražiti zabrana približavanja nasilnika. Postoje i mjere koje se odnose na udaljenje nasilnika iz kućanstva, kao i druge mjere zaštite koje ovise o konkretnom slučaju. U cijelom tom procesu postoje načini da se žrtva donekle zaštiti, ali pozivamo sve žene koje se pitaju trebaju li prijaviti nasilje ili ne, da nam se obrate, kako bismo im mogli reći koja su njihova prava i što mogu očekivati. Kada je nasilje prekršaj, proces je obično brži, i što se tiče policijskog rada i što se tiče suda. S druge strane, kazneno djelo može potrajati, jer proces može biti složeniji.
Ponekad se, zbog raznih propusta, nasilje u partnerskim odnosima i obiteljskom nasilju svrstava u prekršaj, dok bi prema našim stajalištima, svako nasilje u obitelji trebalo biti smatrano kaznenim djelom. Nasilje prema partnerici, primjerice, ne može biti svrstano u istu kategoriju kao prekršaji poput nepropisnog parkiranja ili sličnih stvari. Policija bi uvijek trebala reagirati na svaku prijavu nasilja, uključujući i anonimne prijave. Nažalost, postoje različiti pristupi među policajcima, što može rezultirati različitim načinima postupanja.
Često se dogodilo da, kada je žena prijavila nasilje, policija nije uzimala u obzir povijest nasilja, već samo trenutni događaj. To je problem jer u stvarnosti najčešće nije prvi put da se nešto dogodilo. U takvim situacijama, važno je da policija i svi drugi koji su uključeni u proces, uključujući sustav socijalne skrbi i pravosuđa , razgovaraju sa žrtvom i pitaju je što se događalo prije. Na temelju tih informacija, jasno je da nasilje nije nešto što se dogodilo samo taj put, već da postoji povijest nasilja. Žrtve često trpe nasilje mjesecima ili godinama prije nego što odluče prijaviti, a svi u sustavu trebaju uzeti u obzir cijelu povijest nasilja. Često se, međutim, događa da ljudi u sustavu ne prepoznaju sve oblike nasilja, pa se fokusiraju samo na fizičko nasilje, dok zanemaruju psihičko, ekonomsko nasilje i kontrolu koju nasilnik vrši. Nasilje je, nažalost, kompleksan fenomen koji ne uključuje samo fizičko nasilje, već i mnoge druge oblike. Podaci u Hrvatskoj pokazuju da broj prijava za kaznena djela vezana uz obiteljsko i partnersko nasilje raste, što znači da žrtve, uglavnom žene, prijavljuju nasilje tek kada su već u vrlo opasnoj situaciji ili kada im je doista prekipjelo. Mnoge žene su nažalost trpjele nasilje i prije, ali nisu prijavljivale. Ovdje je, kao i u mnogim drugim temama, sve povezano i bez obzira na sve, moramo nastaviti raditi na podizanju svijesti i poboljšanju sustava kako bi žrtve bile bolje zaštićene.
Postoji li neka konkretna pravna ili institucionalna promjena koju zagovarate?
Da, postoji ih nekoliko. Jedna od važnijih je premještanje rodno uvjetovanog nasilja iz prekršajne u kaznenu sferu, posebno kad je riječ o obiteljskom i partnerskom nasilju. Zagovaramo i dosljednu provedbu Istanbulske konvencije i Direktive o pravima žrtava, sa svime što iz toga proizlazi. U idealnim okolnostima, zalagale bismo se i za restrukturiranje sustava socijalne skrbi, a potom i pravosudnog sustava kroz jačanje ljudskih resursa, edukaciju i senzibilizaciju svih onih koji rade sa žrtvama nasilja, kako bi svoj posao mogli obavljati bolje i kvalitetnije.
Kako mi možemo pomoći u ovoj borbi?
Tako da budemo dobri građani i građanke koji u svojim zajednicama grade tolerantna i ravnopravna društva i odnose. To uključuje javne i otvorene govore protiv nasilja, pružanje podrške žrtvama i društvo koje će stati u njihovu obranu. Ako je tvoja prijateljica, sestra ili kolegica žrtva nasilja, ne očekuje se da ti riješiš situaciju, ali možeš biti podrška. Možeš je saslušati, reći joj da nije kriva, da to ne mora trpjeti i da ono što joj se događa nije u redu. Postoje mjesta gdje može potražiti pomoć i ti možeš biti uz nju na tom putu. To je način na koji kao građani možemo napraviti najveću promjenu. Mi sad razvijamo naš volonterski program koji je lijepo zaživio ove godine. Snaga je u zajednici. Zajednica najbolje liječi.
Koja bi bila vaša poruka ženama?
Lorena: Kada govorimo o ženama koje su proživjele nasilje, najčešće se u medijima piše o svim problemima na koje nailaze; teškoćama na policiji, socijalnoj službi, pravosuđu, i kako društvo to vidi. Pišemo o negativnim stvarima, što je dobro jer pozivamo na pažnju i upozoravamo javnost. No, ono što često zaboravljamo je da u našem savjetovalištu većina žena ipak uspije izaći iz tih situacija, preživjeti, izboriti se i kasnije živjeti normalan život. Iako je taj put ponekad dug i težak, u konačnici većina njih izađe na svjetlo. I nakon nekoliko godina, kada se osvrnu, većina njih kaže da se isplatilo.
Haiku by Tina: Život je dug, a ljubav kratka.
Žene često misle da moraju preuzeti sve u životu, kao što je uzeti prezime, dok muž preuzima kuću, auto, firmu, sve se vodi na njega. Mislim da to nije ispravno. Ako je moguće, imajte svoja četiri zida, vlastiti bankovni račun i nemojte sve prepisivati na njega. Razvod, čak i u nenasilnim slučajevima, često je kompleksan i traumatičan, pa je bolje imati nešto za sebe, nešto za svoju djecu. Svi se zaljubljujemo i nadamo se da će to trajati zauvijek, ali moramo razmišljati i o drugim mogućnostima, jer one zaista postoje. Ovo što sada živimo u Hrvatskoj nije jedina stvarna realnost. Povijest pokazuje da se stvari mijenjaju, i bit će promjena u budućnosti. No, promjena je prirodni dio života , od samog početka svijeta do danas mi smo u stalnoj promjeni. Naravno, promjene nas često plaše, ali to je nešto s čim moramo živjeti. U tom kontekstu, mislim da je važno da žene shvate kako je život dug, ljubav kratka, a financije bitne.
Istaknuta i ostale fotografije: SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava
#Centar za nenasilje Rijeka #Lorena Zec #sos rijeka #Tina Kovačić #Udruga SOS
