Iza poznatog riječkog glazbenog projekta The Siids stoje dvojica iskusnih, naslušanih, raznovrsnih i karizmatičnih glazbenika – suradnika i prijatelja – Stanislav Grdaković i Darko Terlević.
Iako su samo dvojica, na koncertima zvuče barem kao petorica, premda će im se u nadolezećem periodu pridružiti i bubnjar, ali im energije i entuzijazma definitivno nikada nije nedostajalo. Sve to proizlazi iz ljubavi prema glazbi koja ih je oblikovala i koju stvaraju, kao i sigurnosti koju u tom procesu stvaranja osjećaju. Kick samopouzdanja im je dao i Porin – ove je godine njihov album “II” , drugi album nakon prvijenca “Brutalist” iz 2019., proglašen najboljim elektroničkim albumom, a trenutačno rade i na novom materijalu…
Vrlo ste rano nakon izbacivanja debitantskog albuma dobili afirmaciju u obliku Rock&Off nagrade, a sada ste došli i do Porina – koliko vam nagrade općenito igraju, imaju li kod nas nagrade težinu?
Stane: Ma imaju, lijepo je kad te netko pohvali. U slučaju Rock&Offa su to novinari, a u slučaju Porina struka. To je nekakav vjetar u leđa jer je potvrda da je to što radiš u neku ruku dobro. Nije da će se to odraziti na naš rad, ali je lijepo čuti.
Darko: Nismo očekivali puno, radili smo to sve skupa za svoj gušt, i onda kad nakon toga dobiješ feedback da se ljudima to stvarno sviđa, onda je to baš super.
Koji vam je najpouzdaniji način dobivanja tog feedbacka, provjere da je muzika koju ste zamislili i kreirali naišla na plodno tlo? Tko vam je tu referentan?
Stane: Meni su ovdje tri strane referentne. Prva je da je nama dobro, to je najbitnije. Tu mi moramo biti 100% zadovoljni. Drugo je publika koja dođe na svirke, ljudi koji možda to nisu nikada prije ni čuli i koji se tamo nađu. Treće su ljudi za koje znam da slušaju mjuzu i to studiozno prouče i budu iskreni, pa ako oni kažu da je loše ili dobro, mogu se toga držati kao nekakve istine.
Darko: Sve je to dosta subjektivno, pitanje toga jesi li pogodio određenu emociju. Svakome će se svidjeti nešto drugo. I zato je važno što je nama dobro, jer onda to i izlazi van, energija se širi, i to se vidi. Međutim, super je ako uspiješ pogoditi druge. Mada nisu ni snimka i ploča ponekad referentne, ljudi nas dođu poslušati uživo i tek im se onda svidi.
Razmišljate li o live nastupima dok radite nove stvari? Koliko vam je to važno?
Darko: Važno nam je, iako djelomično radimo pjesme kakve se dogode, a ponekad kod aranžiranja vidimo koja bi i kako bolje funkcionirala uživo.
Stane: Uvijek je kombinacija. Autorski – tema i glavne melodije – tamo ne razmišljaš da ćeš nešto izvoditi uživo, ali u aranžmanu da. I svaka naša stvar ima svoju priču. Pojedine pjesme uopće ne izvodimo uživo, samo su albumske.
Matej Zec mi je nedavno na pitanje o tome koga vidi kao zdravu producentsku konkurenciju, odgovorio Darko iz Siidsa. Koliko ti producentski posao pomaže u stvaranju muzike, odvajaš li uopće ta dva procesa u kreativnom smislu?
Darko: Produciranje je sigurno alat koji mi pomaže. Pjesmu možeš raditi tako da je radiš uz klavir ili gitaru, na klasični način, pa se nas dvojica nađemo i zajedno se upotpunjujemo s harmama i melodijama. Ali kod Siidsa često krene od riffa ili melodije na kompjuteru, nešto što napravi atmosferu. To je samo početak, ali dogodi se da od jednog beata ispadne pjesma.
Stane: Za Siidse nam to već ide instinktivno, znamo što je glazba kad radimo zajedno. Zavisi i od albuma do albuma, sada na trećem želimo uvesti nešto svježe.
Dakle te svježe note ubacujete intuitivno, ili se ipak u jednom trenutku odlučite izazvati i izaći iz okvira?
Darko: To se obično dogodi kasnije. Neka pjesma ima potencijal u startu, i znamo kuda će nas odvesti pa ganjamo tu vibru, ali važno nam je ne ponavljati se. Pokušavamo raditi nešto što dosad nismo.
Depeche Mode vam je jedna od najčešćih usporedbi – koliko oni zaista imaju utjecaja, u smislu inspiracije i glazbenog ukusa koji spaja vas dvojicu, a koliko su kod nas bendovi (osobito ako pjevaju na engleski) u tom žanru automatski uspoređivani s predstavnikom žanra ili nekim popularnim svjetskim izvođačem?
Stane: Da, odmah moraš zvučati kao netko drugi. Ali mislim da se to etiketiranje događa i vani, jer je prevelika masa mjuze, pa ako napišeš pop/rock, što si napisao? Tako da razumijem da je nužno, ali je i glupo, nismo Depeche Mode.
Darko: I prije Depeche Modea je bio nekakav Iggy Pop ili Bowie, uvijek je nešto slično bilo. Ali svi ti bendovi na kraju imaju svoj potpis – pa je pitanje što si ti osobno dao. Osim toga, mi volimo tu muziku, ali svako uspoređivanje je zapravo proizašlo iz površnog slušanja.
Unatoč tome što je žanr o kojemu pričamo jako velik u svijetu, kod nas mi se čini da nema takvih bendova na bacanje, pogotovo ne mladih. U jednom trenutku kao da je bio val riječkih rock bendova koji su se fino nadopunjavali, od Jonathana, vas, Black Rooma… I onda je nekako sve utihnulo, ili je to moj generacijski subjektivni dojam.
Stane: To tako bude u glazbi. Sad je možda bio period da je glazba bila manje cool. Mi smo odgajani na glazbi, to nas je definiralo, gdje idemo, kako se oblačimo, kako o nečemu razmišljamo… Sada su klinci raštrkani na sto strana. Iako vidim da sad opet sviraju, imam osjećaj da puno njih želi što zeznutije svirati, prog rock je postao popularan… I više se ne ograničavaju žanrovski, to jest ne moraš nužno slušati samo jedan žanr.
Darko: A to je i problematično i genijalno. I to što muziku možeš raditi kući je pak treći problem. Prije si morao uvijek naći nekoga, nisi imao tehnike i opreme, ali si se zato i više družio i radio. Meni je super da sad doma imam digitalnu paletu orkestra i da to možemo slagati zajedno, ali i dalje imamo ono iz stare škole: ej, idemo svirati uživo! Danas će netko tko je talentiran sve to možda raditi kod kuće, ali kod izvedbe će priča stati. Puno ih danas nastupa i samo s matricom i mikrofonom. Svako vrijeme nosi svoje, vjerojatno će ljudima doći potreba za pravom svirkom.
Spomenuli smo Depeche Mode, a sad me zanima tko vam je glazbena inspiracija ili utjecaj kojeg ne bismo očekivali?
Darko: Počeli smo s rockom i metalom, kasnije kroz elektro i indie… U tinejdžerskim sam danima i jazz počeo slušati, sestra je pak svirala klasiku… Volimo i groovy muzike, folk izvođače, a na KEXP-u znamo pratiti raznorazne izvođače i čuditi im se, neovisno o žanru.
Stane: Od metala do elektra i funka, Songkillersi su mi bili top, imali smo fazu kad bismo kupili bocu konjaka i slušali Arsena Dedića, pa je tu bila faza danskih bendova… Stvarno svašta slušamo i pratimo.
I novoga također? Koliko toga pratite jer vas glazba općenito zanima, pa se volite informirati, a za koliko se toga stvarno zakačite?
Darko: Uvijek je bila tendencija dati šansu svemu što je zanimljivo, a kod novog zaista ima zanimljivih stvari. Ovisi što gledamo kao novo, recimo The War on Drugs su se pojavili u prošlom desetljeću, a zapravo su old school ubačeni u novo vrijeme. Određene nove stvari podsjećaju na prijašnje, pogotovo kad na primjer pričamo o britanskoj sceni. I za prijašnje se mogu zakačiti naknadno, to mi se dogodilo s Joy Divisionom, počeo sam ih slušati tek kad je došao Interpol. Nije bitno kad te nešto zakači.
Stane: Ja se za novo možda uspijem više zakačiti nego on, ali istina je i to da možeš ići istraživati korijene nekog benda na kojeg si naletio i otkriti da ti je i to odlično.
I za kraj, u kojoj se sad fazi s bendom, kako će vam izgledati ova godina?
Stane: Završavamo priču oko ovog albuma. Još nekoliko videa moramo napraviti, a spremamo i nastupe, bit će tu sigurno Zagreb i Rijeka, možda i Šibenik, još planiramo. Sad imamo i bubnjara, pa moramo vidjeti kako će neke pjesme zvučati. A počeli smo raditi i novi materijal.
Darko: Osim svirki i nove muzike, vrlo moguće i novih singlova za jesen, fokusirat ćemo se i na to da probamo više svirati izvan granica Hrvatske sljedeće godine, to bismo jako voljeli. A sad odmah nakon ovog razgovora idemo snimati noćne kadrove za novi video, s Kristinom Barišić, koji bi trebao izaći krajem svibnja.
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović Tušek
#intervju #Porin #Siids #The Siids
