Stranac

Redateljima je književno stvaralaštvo oduvijek bilo inspiracija, radilo se o trivijalnoj ili „visokoj“ literaturi, pa su tako mnoga književna ostvarenja manje ili više uspješno ekranizirana, bile to ljubavne, ratne, pustolovne i krimi-priče ili pak ZF.

Margaret Mitchell ili Mario Puzo, Frank Herbert, Shakespeare, Tolstoj ili Tennessee Williams – najrazličitije teme i najrazličitiji pisci od nastanka filma bili su nadahnuće i poticaj za ekranizaciju, a čak su i virtuoznog Saramaga Villeneuve i Meirelles uspjeli dovesti na veliko platno.

Neki su filmovi nadmašili svoj predložak, neki su se izgubili u uzaludnom pokušaju, dok je većina zapela u osrednjosti.

Osim Orkanskih visova, u našim se kinima ovih dana počeo prikazivati Stranac, prema romanu Alberta Camusa (Art-kino Croatia počastilo nas je pretpremijerom još u predbožićno vrijeme, a tko smisao vidi u Meursaultovu besmislu, rado će se pojaviti i na nekoj novoj projekciji).

Doprijeti do Meursaulta i dubinâ Camusove misli može se pokušati. Čitajući. Je li moguće u ekranizaciji nazrijeti piščeve dubine, treba pitati onoga tko roman prije filma nije čitao.

Škrta, a duboka Camusova rečenica govori upravo koliko je potrebno, a svaka intervencija u nju bila bi grijeh – kad bi joj se bilo što dodalo ili oduzelo, to bi značilo remećenje stilske ravnoteže.

I mada pisana riječ nikad nije u potpunosti prenosiva, trojstvo Stranca – redatelj, glavni glumac i snimatelj – ovom su filmskom adaptacijom, unatoč ambicioznom i zahtjevnom predlošku, napravili veliko djelo. Ostaje dojam da je François Ozon, inače već etabliran redatelj, ovim filmom dao pečat svome radu te je potpunim poniranjem u apsurdnost čitavog jednog doba i u nutrinu protagonista uspio prenijeti atmosferu romana na gledatelja. Otuđenost ljudskog bića i apsurdnost egzistencije itekako se osjete, a atmosfera romana, očito duboko proživljena, gotovo da je preslikana. Crno-bijela tehnika i igre sjena pritom imaju posebnu snagu, no svjetlost i sunce Mediterana, unatoč izostanku boje, itekako se osjete.

Ekranizirati jednako zahtjevan i mračan roman uspjelo je i puno ranije Orsonu Wellesu s Procesom. Turobna i mučna atmosfera međuraća teško da je mogla biti prikazana bolje, baš kao što za Kafku nije bilo ni bolje kulise od Zagreba i tadašnje Ulice proleterskih brigada. A i Ozon u tjeskobnim i beznadnim trenutcima Meursaultove more koja najavljuje približavanje giljotini kreira scenu nalik završnoj sceni Procesa – je li to bila posveta Wellesu?

Stranac nije samo roman nobelovca, nego je i roman filozofa, što predstavlja moćan zalogaj i za čitanje, a filmska adaptacija zahtijeva znanje, razumijevanje, talent i hrabrost da se uhvati ukoštac s preprekama.

Radnja romana nije preslikana; Ozon je ne prati kako bismo možda očekivali, već ju oblikuje svojim ritmom, svojim odabirom i događaje ispisuje svojim rukopisom, izvanredno jasno, zavidnom usredotočenošću na srž romana i ono što je iole prenosivo na filmski jezik.

Ozon priču o protagonistu, Meursaultu, započinje njegovim dolaskom u pretrpanu zatvorsku ćeliju, u kojoj je on jedini bijelac. Na pitanje što je učinio ravnodušno odgovara: „Ubio sam Arapina.“

Nadasve smion je zahvat kojim je prvu rečenicu romana, a u književnosti jednu od najslavnijih – Danas je umrla mama. (Ili možda jučer, ne znam.) – uspješno izbacio sa samog početka i pustio je da se pojavi kad on to želi i na način na koji on to želi.

Ne zaobilazeći alžirsku traumu, počinje nekom vrstom žurnala koji slavi „uspjehe“ francuskog kolonijalizma (izgradnju prije toga nerazvijene zemlje), no kroz film se jasno vidi i tko žanje plodove, a tko ostaje na margini. Već od tih prvih scena François Ozon nagovještava politički kontekst kolonijalne vladavine. „Algérie Front de la Liberté“ (Alžirska oslobodilačka fronta) ispisano je velikim slovima na starom kamenom zidu – grafiti koji zahtijevaju alžirsku neovisnost 1930-ih.

Kroz film i alžirski likovi dobivaju glas. Tako je sestra ubijenog Arapina zapanjena što se sud bavi protagonistom i njegovom majkom, dok njezin brat zapravo nikoga ne zanima. Ipak, žrtva prestaje biti anonimna – na nadgrobnom spomeniku pojavljuje se ime Moussa Hamdani.

Bilo bi nakon ovoga zanimljivo vidjeti i ekranizaciju romana „Meursault – protuistraga“ Kamela Daouda.

Široj publici možda nešto manje poznat glumac Benjamin Voisin duboko je proniknuo u lik Meursaulta i uvjerljivo, lišen ikakve patetike, prikazao njegove šutnje i rezignaciju, tjeskobu i strah te, vodeći nas kroz Camusov svijet apsurda, odradio ulogu za pamćenje.

I ostali pomno odabrani glumci – uvjerljivi Pierre Lottin kao Raymond, Rebecca Marder kao Meursaultova senzualna čežnja te Swann Arlaud kao svećenik – a uostalom i cijela glumačka ekipa, svojim su ulogama dali maksimalan doprinos kvaliteti filma, odradivši odličan posao.

Ovaj estetski impresivan crno-bijeli film moćne vizualne atmosfere obavezna je filmska lektira za sve koji žele odmak od danas uobičajene ponude. Radi se nedvojbeno o dva snažna umjetnička djela – o velikom filmu, baš kao i o velikom romanu.

Istaknuta fotografija Art kino Croatia