STVARNO I TOBOŽNJE!

CRTICA O AUSTRO-UGARSKOM DRŽAVNOM PRAVU l RIJECI

Bilo je to u ona vremena, kada je blažena Moharhija još postojala. Baš u to doba, na Rijeci su bili neki neredi. Dnevni tisak u prijestolnici svašta je o tome pisao. Svašta je novinarima padalo na pamet od ponedjeljka do petka. (Jedan bečki antisemitski vic veli da u subotu bečki novinari ne smiju pisati iz vjerskih razloga). Raspisali se o oni o riječkim autonomistima, protalijanskim Mađarima i protalijanskim Hrvatima zatim o prougarski nastrojenim Talijanima, caru odanim Hrvatima i o onima koje danas poznajemo kao Mađarone i Talijanaše, a napose o onim Riječanima čija grud je bila ispunjena najvišim čuvstvima odanosti kruni kuće Habsburg. (Prisjetimo se, Rijeci je još 1515. godine car Maximilian I. (1493.-1519.) dodijelio naslov, danas bi rekli titulu, vazda vjernog grada-Fidelissimum oppidum Terrae Fluminis Sancti Viti, kasnije izraženom u geslu INDEFICIENTER, što ponosno do dana današnjeg stoji na povijesnom grbu naše Rijeke.)

Počeo je neki bankar, Nijemac iz Reicha čitati te vijesti, a kako ništa nije znao o tim stvarima, obrati se on svom šogoru, pukovnika u miru Stephanu von Ostovichu koji je dugo godina služio pri 79. pješačkoj,pukovniji baruna Josipa Jelačića, inače vrsnog poznavatelja prilika na Rijeci. Kako ništa nije znao o austro-mađarskim političkim prilikama, a kamo li o događajima u Rijeci i oko Rijeke, pitao je: „Ja tu ništa ne razumijem! Što se zapravo dogodilo u Rijeci?”

Bio je iskren. Iskreniji nego bečki novinari. Pukovnik mu odgovori: „Zapravo nitko ne zna o čemu se radi, pa ni novinari. A što se tiče prilika u Monarhiji uopće, tu sam rado pripravan da Vam dadem neka razjašnjenja.” „Austro-Ugarska”, počne pukovnik von Ostovich „postoji iz dva dijela: povijesne, u parlamentu zastupane Monarhije i okupiranog, a kasnije i anektiranog, područja. To je vrlo jednostavno je li?”

„Jest”, potvrdi bankar.

„No vidite! Prvi dio, prava Monarhija, sastoji se opet iz dva dijela.”

„Austrije i Ugarske!”, primijeti Nijemac

„Ne. Nego iz ova dva dijela: zemlje zastupanih u carevinskom vijeću i Zemalja krune Sv. Stjepana.”

„Prilično jednostavno – jel’ Što se tiče Zemalja krune sv. Stjepana, i one se sastoje iz dva dijela: prave Ugarske, te Hrvatske i Slavonije. Usput budi rečeno, da se i sama Ugarska raspada u dva dijela i to u pravu Ugarsku i Rijeku. Trojedna kraljevina Hrvatska Slavonija-Dalmacija dijeli se opet u dva dijela. Od ovih jedan postoji, a drugi ne, naime Dalmacija, jer spada zemljama carevinskog vijeća. Ali i onaj dio koji postoji, Hrvatska Slavonija dijeli se u dva dijela: Hrvatsku i Slavoniju. Ovaj potonji zapravo i ne postoji. Isto tako s pravom Ugarskom i tamo imademo dva dijela: pravu pravcatu Ugarsku i Sedmogradsku, ali ovaj drugi dio po zakonu u opće ne postoji. Kako vidite, do ovdje je stvar vrlo jasna i lako shvatljiva. No, dragi moj, glavna je poteškoća kod upravnog područja bivših okupiranih zemalja. Ovo se područje dijeli u dva dijela. Prvi je od austrougarskih vlasti po svim pravilima zaposjednut, okupiran i anektiran; drugi dio, naime Novi Pazar, taj je samo bio zaposjednut, a kasnije su ga napustili. Međutim i pravo područje okupiranih zemalja dijeli se na dva dijela: Bosnu i Hercegovinu! Aaa.. .da.. .Rijeka! Rijeka je zastupana po dva parlamenta, Saboru u Zagrebu i budim­peštanskom parlamentu…” Nakon ovih riječi pukovnik opazi naglu pro­mjenu kod svoga sugovornika, koja ga je gotovo ponukala da pozove pomoć, spasitelje. Nijemac si je utvarao da se sastoji od dva dijela, od kojih jedan postoji, a drugi ne.

Istaknutu i ostale fotografije ustupio Saša Dmitrović

#Austro-ugarska #crtica #pravo #Rijeka #Saša Dmitrović