Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti. Nisi ptica ni leptir obalom što leti, Kad nema mostova uzalud je čeznuti, Uzalud je shvatiti, uzalud je hteti. Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti. Ostavi bar jedan most između srca i mene. U samoći je lakše neshvaćeno shvatiti, Mogle bi te nazad nagnati uspomene... IVO ANDRIĆ (Pjesma „Ne ruši sve mostove”)
LJUDI I MOSTOVI – “KINO DOLY BELL” I PROMENADA ANDRIĆEVIH KNJIŠKIH JUNAKA
Na jednoj od stranica Andrićevih „Znakova pored puta“ zapisana je sljedeća misao: “Jednom sam, igrajući se, nacrtao vodenu površinu u večernjem sjaju i na njoj barku iza koje ostaje lepezasta brazda na vodi. Sve je nejasno, bez pojedinosti, gledano izdaleka. Dao sam jednom prijatelju, vedrom i pametnom čovjeku, taj crtež i ostavio mu da on sam navede ime. Bez oklijevanja čovjek ga je okrstio -Posljednja vožnja-, iako se to ni po čemu nije moglo vidjeti“.
Mostovi i Andrić su priča bez kraja. Bilo ih je mnogo, ispred i iza njega. Kao pali Anđeli su sijali na mjesečini i grleći spajali živote razdvojenog grada. Ti mostovi su u njegovim snovima oživljavali, propinjali se kao nabujala i podivljala rijeka ispod njih i stresajući sa sebe mjesečinu pjevušili, plesali, kružili i lebdili. Prolazili su kroz naše snove i javu, vidljivi i nevidljivi, u svojoj ponoćnoj obijesti, u tajanstvenom htijenju da ne spajaju samo obale i da ne služe samo stopama čovjeka. To nisu snovi niti priviđenja nego stvarnost koja traje stoljećima i blista u svoj svojoj ljepoti i raskoši. Jer šta je priča o Mostu, ako ne Most unutar jezika, jedno paralelno umjetničko djelo klesarskom zanatu. Baš kao što se taj klesar Mosta unutar jezika napominje na kraju povijesti o Mostu na Žepi, tako se i unutar te povijesti mnogo pripovijeda i o samome neimaru toga mosta, budući da između pisca povijesti i graditelja mosta postoji doslovna i simbolička veza.
Ovaj veliki pripovjedač sa dušom Anđela u svojoj knjizi „Nemiri“ kaže:
Nisam mogao shvatiti zašto je za mene svaki
živ čovjek tajna treptavih očiju i zašto se pred
mojim koracima svaka vrata zatvaraju,
kao na tajni znak.
Ovaj kratki tekst nema ambiciju da razotkriva magiju stvaranja Ive Andrića, tog “velikog Vezira” naše literature. Ali, ako postoji neka tajna veza pisca i graditelja mosta onda je njihovo izvorište u davnim slikama iz djetinjstva. Ta sjećanja iz djetinjstva nisu brčkanja u nekoj plitkoj barici poslije kiše, nego su duboka kao bunar. Svoju pripovjetku Andrić završava ovim riječima: „Onaj koji ovo priča, prvi je koji je došao na zamisao da mu ispita i sazna postanak. To je bilo jedno veče kad se vraćao iz planine i umoran, sjeo pored kamenite ograde na mostu. Bili su vreli ljetni dani, ali prohladne noći. Kad se naslonio leđima na kamen, osjeti da je još topal od dnevne žege. Čovjek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan vjetar. Prijatan i čudan je bio dodir toplog, klesarskog kamena. Odmah se sporazumješe. Tada je odlučio da mu napiše istoriju“. Spustio sam knjigu na sto kao što Emir Kusturica, sa olakšanjem, spušta nakon svirke, svoju bas gitaru i pomislih jesu li ovaj dječak-budući Nobelovac i graditelj mosta Vezir Jusuf, koji je sa devet godina odveden iz Žepe, jedna te ista osoba? Da li možda i mi sami živimo, odnosno ponavljamo, živote nekih osoba koji su nekad davno već jednom ispisali svoju životnu priču i onda napustili pozornicu? Most je sagrađen bez Natpisa, zašto? Puno su važniji osjećaji iz kojih se rodila Ideja o gradnji mosta nego natpisi na mostu.Tako se u povijesti Mosta na Žepi pripovijeda o jednom mladom carigradskom mualimu, koji je bio rodom iz Bosne, a koji je osmislio natpis koji bi se trebao urezati u most: „Kad Dobra Uprava i Plemenita Veština Pružiše ruku jedna drugoj, Nastade ovaj krasni most, Radost podanika i dika Jusufova na oba sveta.“ Samim ovim natpisom most dobija i izvjesne simboličke konotacije. Međutim Jusuf, kojega prate sjene zatvorskog života, i koji sluti svoju smrt, odbija da stavi bilo kakav natpis na most. U jednom svom tekstu Meša Selimović piše: U „Mostu na Žepi“, jednoj od najljepših pripovjedaka cjelokupne svjetske literature, vezir Jusuf će izbrisati i posljednju riječ s natpisa na tek dovršenom mostu: umjetničkom djelu nije potreban komentar niti ikakva dopuna izvan njega samog. Ono je cjelovito takvo kakvo jeste, „hair i ljepota“, samo sebe najbolje objašnjava, samo sobom najpotpunije govori o sebi.
U nastavku jedna moja pjesma o zbivanjima iz Andrić grada:
ANDRIĆ GRAD – KINO „DOLY BELL“
„Začešljo“ se daso
stavlja gel, i onda
brzom brzinom
u kino „Doly Bell“.
Nad Andrić gradom kiši,
vjetar palme njiše.
„Strategija svrake“ – ulaz slobodan,
na vratima kina piše.
Čašicu medovače sasu,
medovače što u grlu peče.
Od praznog kina, veli,
nema tuge veće.
„Zašto sam ja, baš ja,
a ne ti“, Handke se pita.
„Volio bih
da sam opasan kao ti“,
nastavlja Peter.
„Znam i drugi bi to htjeli“,
ponovo veli, dok poviš Šargan planine
veju snjegovi beli.
Nova runda medovače,
razvezo se jezik.
„Spika“ poput Drine teče.
Granice Uma, spaja ćuprija na Drini.
Jedan već pripit soboslikar reče:
„U sobi gdje je boravio Gete,
ja sam lijepio tapete“.
Za kraj samo čaša ruma, i
sa Guče trube.
A potom u Svemir
kojeg rube
Virtuelne bube.
Zidovi Andrić grada
đavolji
– hir.
Platno kina „Doly Bell“
božiji
– vir.
Zid unutra,
izvana zid.
a između
– Vid.
Kroz zidove šetam
u šumi betona.
Prolazi
sna
vode do gradskog
dna.
Zid neba
– obmana boja.
Digitalni snovi
– svijet varki.
Misli koje plove
– u virtuelnoj
barki.
Zid do zida
– krugovi
vida.
Život ovaj,
od zida do zida.
I evo riječ po riječ stigosmo do kraja, a za kraj nešto od velikog i nikad zaboravljenog Abdulaha Sidrana:
“Ti kažeš, glasom koji treperi i pomjera plamen svijeće na stolu pred nama: “Napolju je oluja”, i nešto što nisam ja, ali u čemu me ima, itekako, seli u sjećanje taj glas, i dok te čujem, kao da se sjećam tvoga glasa što treperi i pomjera plamen svijeće na stolu pred nama, sjećam se večeri, i glasa što govori: Napolju je oluja”…
#Marko Raguž #Pisma iz Sarajeva
