Još otkad je pokrenut 2008., Subversive Festival oduševljava svojom angažiranošću i hrabrošću. Od ranih dana, iz vremena Kina Europa, dok je još predstavljao pomalo ulaštenu subverzivnost, dovodeći zvijezde poput Olivera Stonea, Slavoja Žižeka, Tariqa Alija, Yanisa Varoufakisa ili nezaboravne Aleide Guevare, do kasnijih, nešto skromnijih faza, pa sve do danas, ostao je vjeran sebi i na strani „prezrenih na svijetu“.
Nije od razvikanih i u medijima sveprisutnih festivala, ali predstavlja raritet u našoj sredini kao festival hrabrosti i stisnute šake, koji progovara i o sudbinama mnogih zaboravljenih, upoznajući nas s kulturama, umjetnošću i kinematografijama koje nam nisu nadomak i kojima treba dati glas.
Jasno je da takozvana velika imena daju i veću vidljivost, međutim festival je, kao nekim čudom, i bez pompe opstao do danas, nudeći filmske radove prve klase koji će rijetko dospjeti na program za široku publiku. Na različitim lokacijama, od Kinoteke – kina koje volimo, preko Dokukina KIC pa do Pogona Jedinstvo, u ponudi su igrani i dokumentarni program, zanimljive posebne projekcije, ove godine film „Che“, koji je upravo imao premijeru u Cannesu, filmovi retrospektive, primjerice libanonske redateljice Heiny Srour, ili kinematografija otpora posvećena palestinskoj umjetnici Noor Abed.
Osim filmskog festivala, u Dokukinu KIC održavali su se i Subversive Forum, na kojem su sudjelovali brojni gosti, te antikapitalistički seminar.
Ovogodišnja tema, „Neljudska moć – algoritmi kapitala“, nudila je za svakoga ponešto, no kad bi se i htjelo, ne može se vidjeti sve.
Nagrađeni filmovi festivala, „Ukronija“, „Varijacije na temu“, „Osmijeh pod oštricom“ ili „London“, najprije će doći do gledatelja, no i oni ovdje nenagrađeni zaslužuju pozornost.
„Ariel“ Loisa Patiña, baziran na Shakespeareovoj „Oluji“, drama u kojoj se isprepliću stvarnost i fantazija, bavi se, između ostalog, odnosima života i umjetnosti. Azori su sami po sebi fascinantna kulisa, dovoljno je pokrenuti snimanje, čak i da se snima nekakva bezlična akcija. No u ovoj drami u drami kamera zapanjujuće vješto dočarava stanje između sna i jave, gdje lica usnulih ljudi na trenutke djeluju spokojno stopljena sa stijenama koje zapljuskuju valovi Atlantika, pa tako od prirodne kulise radi još veće čudo. A ocean se u pojedinim scenama ljulja zastrašujuće, poput onoga u „Solarisu“.
Glumica koja dolazi na Azore da bi pripremila ulogu susreće stanovnike koji zrcale likove iz Shakespeareovih drama, izgovarajući tekstove velikog dramatičara.
Film nije lako prohodan, ali je iznimno ugođajan i otvara nebrojena pitanja, dotičući se umjetnosti, ljudske duše i postojanja, vremena i prostora.
Film „Kronike opsade“ zastrašujuća je slika života u gradu pod opsadom i suočavanja s glađu, neprestanim granatiranjem, snajperskim mecima, nedostatkom medicinske opreme, krvi, hrane, vode. Ljudi nastoje preživjeti u beznadežnim uvjetima, suočavajući se s posve novim prioritetima i urušavanjem civilizacijskih postignuća. Priča je to o onima koji žive da prežive, u stalnom bijegu od metka, gladi, žeđi ili hladnoće.
Pet priča filma prikazuje istodobno očaj, humanost i dvojbe, a teške sudbine nezaboravnih likova obavijene su crnim humorom. Upečatljiv je lik Arafata, vlasnika videoteke i pjesnika, koji jedva preživljava, a nakon što ne uspije dobiti humanitarnu pomoć, pabirči po ruševinama ostatke bilo čega probavljivog.
Skupina mladih dolazi u ruševine Arafatove goleme filmoteke, s filmskim plakatima koji su obilježili čitav njegov prijašnji život, pa moraju odlučiti hoće li zapaliti videokazete da bi se zgrijali ili će, iz poštovanja, sačuvati njegove uspomene na prošli život.
U jednoj sekvenci čovjek uzima hladnjak iz praznog stana, spušta ga niz nekoliko stepenica i vuče kroz ulice prekrivene ruševinama da bi ga zamijenio za cigaretu ili nekoliko dimova cigarete.
Tu su i dvoje mladih koji si žele osigurati trenutak intimnosti, što u spomenutim okolnostima i slijedu događaja djeluje pomalo farsično.
U kaotičnim slikama bolnice koja jedva funkcionira zaokružuju se i povezuju priče i sudbine likova.
Abdallah Alkhatib, palestinski redatelj koji živi u Njemačkoj, na ovogodišnjem je Berlinaleu za taj film dobio nagradu za najbolji dugometražni prvijenac.
Udaljen od mainstreama, Subversive Festival vrijedna je baština. Uzimajući u obzir činjenicu da je ime nagrade festivala Wild Dreamer „Dragan Rubeša“, možemo se nadati da će i Art-kino, koje je posebno vezano upravo za Dragana Rubešu, a ima i taj prizvuk subverzivnog, osim „Kronologije vode“ uključiti u svoj program još neki film s ovog festivala.
Istaknuta fotografija Zoe Šarlija/Subversive Festival
#Dokukino KIC #Subversive Film Festival
