Ne znam može li se za komemoraciju reći da je bila divna. Valjda ne bi trebalo. A opet, ova za Zrinku Kolak Fabijan bila je baš takva – divna, topla, životna. Nije to bio skup ukočenih rečenica ni protokolarnih fraza, nego susret ljudi koji su se okupili oko jedne žene koja je i sama bila susret, razgovor, energija, vatra, podrška, kazalište i život.
U Foajeu HNK Ivana pl. Zajca okupili su se članovi Zrinkine obitelji, kći Ana i sin Petar, prijatelji, kolege, Zrinkini učenici i studenti, predstavnici Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, ljudi iz kazališta i kulture, oni koji su s njom radili i oni koje je, na ovaj ili onaj način, obilježila. A bilo ih je mnogo. Jer Zrinka Kolak Fabijan nije bila samo dugogodišnja glumica riječkog HNK-a, prvakinja Drame, profesorica na Akademiji primijenjenih umjetnosti i nekadašnja ravnateljica Gradskog kazališta lutaka Rijeka. Bila je mnogo više od svojih funkcija i titula. Bila je prisutnost.
Program komemoracije vodio je Damir Orlić, ležerno i spontano, a istodobno s dubokim poštovanjem. Baš onako kako je i trebalo biti. Odmah na početku rekao je da ovo mora biti druženje i ništa drugo, jer samo takav oproštaj Zrinka Kolak Fabijan možda bi mogla prihvatiti. I bio je u pravu. Jer, kako se više puta tijekom komemoracije osjetilo i izgovorilo, Zrinka je bila druženje. Za vrijeme predstava, u pauzama, na Drenovi, na Pećinama, u gradu, u kazalištu, među ljudima. Bila je netko tko spaja, okuplja, zagrli, pozove, zadrži te u razgovoru i učini da osjetiš kako pripadaš.
U riječima onih koji su je se toga dana prisjećali slagao se polako mozaik jedne velike umjetnice i velike žene. Dubravka Vrgoč govorila je o Zrinki kao o velikoj glumici riječkog kazališta, riječke kulture i hrvatskog glumišta. O glumici koja je 32 godine provela na sceni, ostavljajući trag u desecima i desecima uloga, velikih i malih, glavnih i sporednih, a svakoj je prilazila s jednakom energijom, uvjerenjem i ljubavlju. Govorila je o glumici koja je od svojih prvih uloga do Velike Tilde pokazivala da pripada onoj vrsti umjetnika koji se ne zaboravljaju, onima koji brišu granicu između života i teatra. Drugih ljudi se, rekla je, sjećamo, ali glumaca se sjećaju generacije. I zato od takvih glumaca zapravo nema oproštaja. Oni ostaju.
Jednako snažno odzvanjala je i misao da riječ “prvakinja” uz Zrinku nije bila samo kazališna titula. Orlić je lijepo rekao da je prvakinja zato što je bila prva koja će ti prići, prva koja će te zagrliti, zaštititi, pozvati na ručak, sačuvati. Taj korijen riječi u njezinu je slučaju doista značio ono najljepše: biti prvi u ljudskosti.
Dogradonačelnik Aleksandar Saša Milaković priznao je da Zrinku nije osobno poznavao, ali nije želio govoriti suhoparno. Ono što ga je, rekao je, inspiriralo dok je pričao o njoj bila je strast za životom i predanost svemu što radiš. Govorio je o ljudima koji ne čekaju ponedjeljak, petak, ljeto ili neko promaknuće da bi počeli živjeti punim intenzitetom, nego daju sto posto od sebe u onome što rade sada i ovdje. Upravo je to, čini se, bila Zrinka, osoba koja se nije štedjela ni u umjetnosti ni u odnosu prema ljudima. Grad Rijeka to je, podsjetio je, i službeno prepoznao dodijelivši joj nagradu za životno djelo, ali važnije od svake nagrade ostaje ono što su toga dana svjedočili ljudi koji su je poznavali.
U pismu koje je pročitao Damir Orlić, župan Ivica Lukanović je naglasio da ljudi koji svoj život posvete kulturi imaju poseban senzibilitet, da vide svijet onakvim kakav bi trebao biti. Takvi ljudi, vođeni unutarnjim kompasom, podsjećaju nas da smo stvoreni za nešto veće. I doista, slušajući sve koji su govorili o Zrinki, činilo se da je upravo to bila jedna od njezinih najvećih osobina: nije samo sudjelovala u kulturi, nego ju je živjela i stvarala.
O Zrinki kao ravnateljici i stupu Gradskog kazališta lutaka Rijeka govorila je Magdalena Lupi Alvir, koja je tu funkciju naslijedila upravo od nje. Rekla je kako nije bilo nimalo jednostavno naslijediti nekoga tko je brinuo o svima i o svemu, nekoga tko je bio oslonac i potpora, nekoga tko je lutkarstvo, tu krhku i često podcijenjenu granu kazališta, upisao na hrvatsku i svjetsku kartu. Govorila je i o njezinoj raskoši kao glumice, o bogatom kazališnom životu koji su uz nju živjeli, ali i o njezinoj praktičnoj, svakodnevnoj snazi
Posebno dirljivo bilo je slušati one koji su govorili o Zrinki kao profesorici. Prodekan Ivan Vranjić podsjetio je da glumci imaju dug život jer ostaju na sceni i u sjećanju publike, ali profesori imaju još jednu dodatnu vrijednost – ostaju i u onome što su prenijeli generacijama. Ivona Lozica govorila je o gotovo nemogućoj granici između kolegice i prijateljice, jer je kod Zrinke to dvoje bilo nerazdvojivo. Opisala ju je kao hodajuću vatru, u najljepšem mogućem smislu: direktnu, odrješitu, radoznalu, uvijek spremnu da prepozna nečiju iskru i pomogne joj da plane. Imala je, rekla je, energiju djeteta i potrebu da stalno bude korisna, prisutna, uključena, da svakome tko raste bude potpora. Radovala se tuđem napretku, pratila studentske ispite, slavila svaki njihov korak. Nije se ugasila ni nakon odlaska u mirovinu. Ostala je ono što je oduvijek bila — pojam optimizma, radosti i snage.
U ime Hrvatskog društva dramskih umjetnika govorila je Olivera Baljak, dirljivo i duboko osobno. Rekla je da svatko tko je sa Zrinkom stajao na pozornici zna da se od takve umjetnice nije moguće rastati, jer likovi koje je oživjela i dalje titraju u svijesti. Njezin odlazak nazvala je tihim krajem jedne ere, ere u kojoj je riječka scena imala glumicu nepokolebljivog integriteta i scenskog autoriteta. Ali govorila je i o onome što je možda jednako važno: o Zrinki kao partnerici na sceni, o rijetkoj vrsti glumice koja ti daje sve: strast, ljubav, znoj, suze, povjerenje. I time čini i tebe boljim. Biti sjajan glumac i sjajan partner, rekla je, nije isto, a Zrinka je bila oboje. U njezinim riječima bilo je i tuge i zahvalnosti, i one spoznaje koju čovjek dobije tek s vremenom: da se takva velikodušnost ne podrazumijeva.
Jelena Lopatić pročitala je i pismo Alme Price, u kojem je stajalo da bez Zrinke Kolak Fabijan Rijeka više neće biti isti grad. Bila je podrška, uzor, raskošna glumica, netko s kim si uvijek mogao podijeliti radost i smijeh, ali i netko tko je znao čuti kucanje srca drugih. Ta rečenica možda je jedna od najtočnijih koje su toga dana izgovorene. Jer iz svega što se čulo bilo je jasno da je Zrinka imala rijedak dar: slušati ljude, vidjeti ih, prepoznati ih, biti uz njih.
Na kraju, Olivera Baljak pročitala je i “Epilog” Vesne Parun, pjesmu koja se nekako prirodno dodirnula sa Zrinkinim duhom. A Damir Orlić pozvao je okupljene da se od Zrinke oproste onako kako i dolikuje ženi koja je bila jedan od stupova HNK Ivana pl. Zajca, ali i riječke kulturne scene uopće – dugotrajnim pljeskom.
I pljesak se prolomio foajeom HNK-a. Dugo je trajao. Onako kako i treba trajati kada ne plješćeš samo jednoj velikoj glumici, nego i jednom velikom životu.
Zanimljiva, gotovo simbolična podudarnost kaže da je posljednji ispraćaj Zrinke Kolak Fabijan održan na Svjetski dan lutkarstva, a komemoracija na Svjetski dan kazališta. I to baš dok je u HNK-u trajala proba Puccinijeve “Turandot”. Ništa tu, čovjek pomisli, nije bilo slučajno. Kao da su se lutkarstvo, drama, glazba, kazalište i život, sve ono čemu je pripadala i što je stvarala, još jednom okupili oko nje.
Možda se zato s ove komemoracije nije odlazilo samo s tugom. Odlazilo se i s nekom čudnom zahvalnošću velikoj ženi koja će, unatoč odlasku, još dugo ostati ovdje. U riječima, ulogama, sjećanjima, kazalištu i u ljudima.
Istaknutu i ostale fotografije snimio Kristian Sirotich
#Damir Orlić #Dubravka Vrgoč #Gradsko kazalište lutaka Rijeka #HNK Ivana pl. Zajca #Jelena Lopatić #komemoracija #Magdalena Lupi Alvir #Olivera Baljak #Zrinka Kolak Fabijan
