U tvrdom patrijarhalnom svijetu muškarci ne slušaju žene pa zato i stradaju. Na primjer: Cezar koji nije poslušao upozorenje proročice „Čuvaj se Marćanskih ida“ pa su ga posinak Brut i ekipa izboli noževima („Zar i ti, sine Brute“?!). Čitava Troja je nestala u plamenu jer njeni poglavari nisu poslušali Kasandru koja im je rekla da ne unose velikog drvenog konja u grad (zbog čije su veličine morali razvaliti gradska vrata) pa su ih Odisej i ekipa poklali na spavanju. Nedavno sam pročitao rezultate najnovijih znanstvenih istraživanja koja pokazuju da ženama treba više sati spavanja nego muškarcima zato što više koriste mozak, naročito njegovu desnu polovicu (intuicija itsl.), dok se muškarci više služe lijevom (logika itsl.). Poznato je da se muškarac može fokusirati samo na jednu sisu u datom trenutku pa mu je druga izvan vidnog polja. Dobro, to ima i dobrih strana: jaka koncentracija na jednu stvar omogućava čvrstu erekciju, a ona ejakulaciju pa eto oplodnje, razmnožavanja itd. Ukratko, postojimo i živimo zbog svojih (spolnih i ostalih) ograničenja, a ona nas usmjeravaju jedne na druge, što je nužnost koja garantira opstanak.
U pravilu, rimski carevi su okončavali izbodeni mačevima i noževima ili otrovani. Dioklecijan je bio iznimka koja je potvrđivala to pravilo. Za njegove vladavine Rimsko je carstvo bilo najveće opsegom (tj. dosegnulo je krajnje granice svoga širenja) i on ga je htio, kao takvog, očuvati što je duže moguće. Prvo mu je bilo stalo da sačuva svoj život, što ga legitimira kao normalnog čovjeka (na nadnormalnoj poziciji) pa je dobrovoljno abdicirao, a potom podijelio svoje carstvo tetrarsima na četiri dijela. Valja znati da je (svaki) rimski car de facto et de iure bio vlasnikom čitavog carstva i, u stvari, bio jedini zaista slobodni pojedinac u njemu. Bogati vlasnici se obično ne odriču svoga bogatstva ni po koju cijenu pa često plaćaju glavom svoju navezanost na svoje vlasništvo. Ali Dioklecijan je bio vrlo neobičan car: iz centra imperije se povukao u provinciju, u Dalmaciju, gdje je sagradio Palaču (ilitiga „vikendicu“, kako ovdašnji ljudi vole reći) i u nju se uselio kao penzioner. Svaki penzioner ima neki hobi pa ga je imao i on: legenda kaže da je to bilo uzgajanje kupusa!
Tako su stvari izgledale na površini, a ona je za raju tj. javnost. Ispod nje se odvija/la stvarna povijest (kao kretanje Moći). Budući da sam ateljeom lociran na adresi Dioklecijanova 1 (doslovce u samom centru centra Palače), bez sustezanja ću rekreirati tu situaciju s Dioklecijanom i tetrarsima. „Momci, znate di ćete me naći. Kad imate neki problem kojeg ne znate riješiti, dođite u Split po rješenje i savjet – ja najbolje znam kako se vlada. Jesmo se razumili“? A tetrarsi će uglas: „Si, šefe“! Dioklecijan je to zaista najbolje znao jer je imao direktan duhovni kontakt s Ministarstvom nebeskih poslova pa se s pravom nazivao sinom božjim (vrhovni bog im je tada bio Jupiter).
Dobrota kao super-moć.
Kasnije, post mortem, dobio je etiketu najvećeg progonitelja kršćana, a takvim ga i danas smatra pokatoličeni puk iz Zagore i katolički iz predgrađa. Ali: njegova supruga i kći su bile kršćanke i neki njegovi najbliži suradnici također! I što ćemo sad? Kako ćemo objasniti tako veliku kontradikciju? Da kažemo naprosto da je on bio proto-Splićanin i kao takav raspolućen na dvojicu: na jednoga koji je javno (kao car) bio poganin tj. anti-kršćanin i drugoga (kao čovjeka, supruga i oca) koji je bio kršćanin. Nakon smrti žene i kćeri ostaje sam i umire od tuge. Taj osjećaj (samoće i tuge) posebno je jak u Dioklecijanovoj palači (naročito izvan sezone) i poznajem ga iz prve ruke. Ne znam još kako ga je Ivo Tijardović predstavio u svojoj operi „Dioklecijan“ i kako će je redatelj Ivan Leo Lemo uprizoriti u sklopu 71. Splitskog ljeta ali jedva čekam da to vidim i čujem.
U međuvremenu sam gledao „Supermana“ scenariste i redatelja Jamesa Gunna, a autor je svoj film predstavio kao svojevrsnu emigrantsku priču. S tim da je – u konkretnom slučaju – emigrant u kostimu stigao s planete Kripton na Zemlju, s velikom – tipično emigrantskom – željom da se prilagodi normalnom zemaljskom životu (djevojka, brak, djeca), doista i 100% usvajajući temeljne vrijednosti čovječanstva. Problemi koji mu se događaju proizlaze iz toga što je on previše dobar, previše human, previše čovjek za ljude takvi kakvi jesu: slabi, povodljivi, prevrtljivi itsl. Njegova super-moć je, u stvari, njegova dobrota i na tu činjenicu nam autor filma želi skrenuti pažnju i potaknuti nas na kritičko promišljanje ovog našeg svijeta, uobličenog i izobličenog po mjeri moći, tehnologije i bogatstva. U tom svijetu dobrota je najrjeđa pojava, rjeđa i od najrjeđeg minerala, i samo po njoj svijet biva spašavan te , na koncu konca vremena, i spašen.
Superman u svakome vidi ljepotu, nešto dobro i vrijedno poticanja i pomoći, čak i u glavnom negativcu (zlom milijarderu koji mu upravo radi njegove dobrote toliko i zavidi da ga mora pošto poto uništiti, riskirajući pro tom i kataklizmički rascjep vremena/prostora). To Supermana čini ranjivim i krhkim, podložnim sumnjama i krizama (identiteta) ali ga i sve više očovječuje i tako ga približava nama običnim smrtnicima. U tom obratu od onog „super“ prema onom „man“ se krije subverzivna dimenzija filma koji dekriptonizirajući svoga junaka potiče njegovu infantiliziranu publiku na odrastanje i spoznavanje istine da je moć svakoga čovjeka u njemu samome i da mu ne trebaju projekcije i fantazije o super-junacima koji će rješavati njegove probleme i pobjeđivati njegove i neprijatelje čovječanstva. Jer: „Dobrota je najviši oblik inteligencije“ (reče li to Einstein?) i mada često izgleda kao naivnost, glupavost i djetinjastost ona je Bijela kraljica koja će zajedno s Bijelim kraljem matirati na kraju partije crne figure Zloga. Pa bi se moglo govoriti i o diskretnoj eshatološkoj dimenziji filma.
Tu didaktičku notu „Superman“ provodi kroz sve zavoje svoje radnje, filovane spektakularnim akcijskim scenama i raznim specijalnim efektima (koje služe za zabavu), jer mu je namjera i podučiti gledatelje, a ne im samo naplatiti ulaznice. Filmski je to koktel u kojemu je smiksan humor s društveno-političkom kritikom, akcija s momentima kontemplacije, sofisticirana tehnologija s jednostavnom humanošću i sve se dobro protreslo u montažnom mikseru, da bi se konzumiralo na slamku i uživalo u raznim okusima, vizurama i bojama. A njih ima dosta jer film je izvana vizualno raskošan i efektan (kakav i mora biti, obzirom na vrstu kojoj pripada) onoliko koliko je iznutra jednostavne misaone potke. Tako se najlakše pije, a najbrže se ispišavaju njegovi super-filmski opijati, dok se u krvotoku gledatelja najduže zadržavaju njegovi bazični sastojci – voda i sloboda te vino i istina.
Superman je super dobričina i kao takav (kao i svaki dobar čovjek) smetnja je vladajućem sistemu u kojemu korumpirani političari i njihovi tehno-feudalni gospodari kroje živote i smrt milijuna ljudi, režirajući po vlastitome scenariju profitabilne ratove kojima će još više uvećati svoje enormno bogatstvo. Jednog takvog zlikovca (diktatora Boravije) glumi Zlatko Burić (koji je, po tipu svojih uloga, zamijenio Rade Šerbedžiju u Hollywoodu), izgovarajući svoje replike na čistom srpskom (što je doza reske šljivovice u ovom super-koktelu). No, sav taj svijet zapleten u svoje igre moći, intrige, ratove i masovna ubojstva „u ime viših ciljeva“ ne bi mogao doživjeti filmski rasplet (s humanim, optimističnim hepiendom) bez jedne poluge koja je ključna za održanje demokracije, a to je – slobodno, nezavisno novinstvo!
Zloća kao super-nemoć
Superman, kada je kostimiran ne leti da bi nekoga spasio, radi kao novinar Clark Kent u redakciji „Daily planet“, gdje je kao novinarka zaposlena i njegova djevojka, a tu je i njihov urednik koji ima muda kao i mlađi kolega koji ima klikere. Ukratko, ljubav, dobrota i inteligencija spašavaju svijet – uz pomoć novina koje će istinu (o namještenom ratu, korupciji, zločinu itd.) raširiti tim svijetom. Super-zlikovac milijarder Lex, kojega izjeda glad za moći (jer je iznutra prazan kao novčanik najvećeg siromaha), toliko želi postati carem („Um caruje, snaga klade valja „) tj. kraljem države koju je Boravia napala da se na ponaša kao bezumnik i završava iza rešetaka (on je zapravo sve vrijeme iza rešetaka u samici svoga uma).
Dakle, Lex je anti-Dioklecijan tj. nije naš čovik. A Dioklecijan je bio naše gore list. Bio je na početku nitko i ništa, kasnije se postepeno uzdizao – zahvaljujući svojoj hrabrosti i inteligenciji – da bi na vrhuncu svoga razvoja postao carem. Bio je, u stvari, Supercar! Baš i kao ovaj Superman i on je imao svoju ranjivu, ljudsku stranu zbog koje je na kraju i umro od tuge, kada je ostao sam bez voljene supruge i kćeri. Film o njemu još čekamo. Predlažem naslov – „Dioklecijanov kod“.
#Ante Kuštre #Dioklecijan #Dnevna doza ujetnosti #Split #Superman
