U svijetu gdje se jezik sve češće koristi kao oružje, palestinska autorica Adania Shibli ustraje u tome da šutnja može biti najradikalniji čin otpora. Njezino sinoćnje gostovanje riječkom kazalištu nije bila predstava, predavanje ili promocija; bilo je to dostojanstveno i teško, tiho svjedočenje o boli, nepravdi i nestanku riječi. U dijalogu sa Srećkom Horvatom u sklopu filozofskog teatra, književnost se nije predstavljala; ona je progovorila kao bol koja ne traži oprost ni razumijevanje.
Adania Shibli autorica je proslavljenog romana Minor Detail, knjige koju je Frankfurtski sajam knjiga pokušao ušutkati. Njezina nagrada LiBeraturpreis trebala je biti dodijeljena upravo ondje, ali je svečana ceremonija „neodređeno odgođena”; zapravo se dogodila perfidna, politički motivirana cenzura. Povod nije bio sadržaj knjige; hladan, precizan opis stvarnog silovanja i ubojstva beduinske djevojke 1949. godine od strane izraelskih vojnika, već sama činjenica da autorica piše iz pozicije Palestinke. Iz pozicije nepoželjne. U Njemačkoj, u zemlji koja nosi povijesnu odgovornost za Holokaust, podrška izraelskoj državi zadobila je karakter moralnog imperativa. Ta podrška, premda povijesno razumljiva, nerijetko se pretvara u institucionalnu slijepost; ne razlikuje Izrael kao politički entitet od židovstva kao kolektivne traume. U tom okruženju, svaki glas koji se usudi progovoriti o palestinskoj patnji automatski biva smatran prijetnjom. Tako je i Adania Shibli, autorica izrazito minimalističkog, nepropagandnog, gotovo asketskog romana, postala žrtvom paradoksa: da bi se izbjegao antisemitizam, cenzurira se Palestinka. A upravo o tome piše. Ne o velikim izjavama, nego o tišini koja guši. “Kako napisati ono što ne možeš čuti?” pita se Shibli. Jezik joj izmiče, kaže, osobito u posljednjim mjesecima. „Bojim se da ću se jednog dana probuditi i da više neću imati jezik” izjavila je Shibli za Guardian. Ta je misao u Rijeci visjela u zraku kao sablja. Jer ono o čemu ona piše, nije samo tragedija Palestine već raspad samog jezika pod pritiskom politike, moći, poniženja.
Jezik, za Shibli, nije samo sredstvo izraza. On je živo biće koje može biti ranjeno, potisnuto, izbrisano. U jednom intervjuu opisuje kako „arapski posao” u izraelskom govoru znači „loš posao”; kako se toponimi izgovaraju na arapskom, ali ih nema na kartama ni na prometnim znakovima. Čak ni riječ Palestina nije poželjna. To je brisanje koje ne puca. Ono bruji. Sinoć je Shibli izjavila da se ne smatra spisateljicom već da piše jer je to čin prisutnosti i svjedočenja. Palestina je teritorij u kojem imena gradova i mjesta nisu ispisana na tabelama. Palestina je mjesto gdje svjedočanstva boli nisu zapisana, mjesto u kojem se etika i literatura pretaču u isto: na arapskom, riječ za književnost istovremeno znači etika.
Za Palestince egzistirati znači šutjeti. U jednom napadu, prisjetila se, ubijeno je 70 ljudi, no ono što je ostalo urezano u nju bila je molba jedne preživjele žene da novinarima prenese kako su joj izgorjeli svi dokumenti, sva identifikacija. Bilo je to ono što je željela da svijet zna. Marginalne priče, rekla je Shibli, postoje samo u književnosti, ne u novinarstvu. U svojem pedagoškom radu podučava studente kako su osobna iskustva oblikovala filozofe i pisce, kako bol ulazi u misao. Fascinirana je jezikom i njegovim granicama, granicama kao početnim točkama, a ne krajevima. Krajnji rubovi Palestine nalaze se na kopnu zbog čega je more za Palestince opsesija. More nosi ideju slobode. Premda se mnogi Palestinci utope pokušavajući mu prići, to more i dalje postoji kao čežnja, kao suprotnost zatočenosti. „Priroda nas uči da nismo nepovezani” izjavila je Shibli.
Roman Minor Detail u svojoj je strukturi podijeljen na dvije polovice; prva, gotovo novinarska, hladna i distancirana donosi perspektivu izraelskog zapovjednika; druga, pripovijest mlade Palestinke u sadašnjosti, napisana je rečenicama koje se guše, koje se zatvaraju, koje odbijaju čitatelja. Ta forma je politička; ali i etička: roman ne nudi identifikaciju, ne poziva na empatiju. On reproducira nelagodu koju tematizira. Njegov realizam je forma šutnje, ne ekspresije.
Zato je Shibli u Rijeci bila više od gošće. Bila je figura otpora koji nije urlik, već odsutnost. Njezina šutnja nije pasivnost, nego prostor u kojem se može čuti ono što je protjerano iz javnog jezika. U vremenu u kojem svi govore, vikom se štite, objašnjavaju i brane, njezin glas ili njegova namjerna odsutnost postaje radikalno politički čin. Filozofski teatar tako je ponovno ispunio svoju svrhu, ne da trivijalizira misao već da omogući ono što politika ne dopušta: da umjetnost svjedoči, bez potrebe za opravdanjem. Da šutnja ima prostor. Da bol ima jezik. Ili barem njezina jeka.
U kontekstu aktualnih događanja, važno je istaknuti da Hrvatska još uvijek nije priznala Palestinu kao suverenu državu. Događaju se brojni incidenti koji dodatno ilustriraju sramotnu vanjsku politiku Hrvatske. Prorektor Sveučilišta u Rijeci, prof. dr. sc. Gordan Jelenić, priveden je zbog nošenja palestinske zastave na javnom okupljanju, što je rezultiralo prekršajnim nalogom i novčanom kaznom. Prije nekoliko dana policija je privela devetero prosvjednika u Zagrebu koji su mirno prosvjedovali ispred Ministarstva vanjskih poslova tražeći prekid veza s Izraelom.
„Kada more čuje plač Muhammada Al-Khatiba: ‘Ovo je moje more!’ odgovorit će: ‘Ti si moj.’ I more neće dopustiti Muhammadu Al-Khatibu da ga ikad više napusti“-ulomak iz priče Ovo more pripada Muhammadu Al-Khatibu Adanie Shibli koja je objavljena u antologiji suvremene književnosti Levanta Tvoj bol je lakši kad o njemu drugi pričaju.
#Adania Shibli #Filozofski teatar #HNK Ivan pl. Zajc #Srećko HORVAT #šutnja
