OD PRVOG ALBUMA „RAVNO DO DNA“ DO RADIJA „PROPILEJA“
„Mnogo godina kasnije, pred strojem za streljanje, sjetiće se pukovnik Aurelijano Buendija onog davnog popodneva kada ga je otac poveo da prvi put vidi led. Makondo je onda bilo selo sa dvadesetak kuća od blata i trske, sagrađeno na obali rijeke, čije su se bistre vode valjale koritom punim uglačanih oblutaka, bijelih i velikih kao neka preistorijska jaja. Svijet je bio tako nov, mnoge stvari još nisu imale ime i, da bi se pomenule, trebalo ih je pokazati prstom”… Tako započinje Gabrijel Garsija Markez svoj roman “Sto godina samoće”.
Tako je to bivalo od praiskona – na početku bi svjetlost, a sve ostalo bijaše tama. Čovjeku kad se rodi treba dvije dvije godine da progovori i onda kasnije potroši pedeset godina života kako bi naučio da ćuti. Džoniju je trebaloi i više. Sad uz ovaj rođendan bi se konačno moglo ustvrditi da je Džoni naučio da ćuti. To je njegova možda i najvažnija pobjeda u životu. Njegov uspon je počeo sa onim famoznim telegramom koji je na početku karijere uputio pokojnom Petru Lukoviću na njegovu beogradsku adresu. Džoni je na tom malom parčetu papira ispisao sljedeću poruku: “Hvala ti Pero Lukoviću. Ti si prvi prepoznao genijalnost naše muzike”. Naime, to je bila reakcija na izuzetno afirmativan tekst koji je Pero Luković napisao o prvom albumu “Azre”. Sve što je Džoni kasnije, kroz godine i decenije, izgovorio bilo je suvišno. Od njegovog brbljanja se nije moglo ostat. Bezvezarije, prazno lupetanje od kojeg su otpadale fasade sa zgrada. Zasmetale su mu i one “usne zrele višnje”. Nekadašnji članovi benda mu odjednom više nisu simpatični. Mrštio se i na “djevojku iz Hrvaca”. Elem, sve mu smeta. “A kome sve smeta taj i nije za ovoga Svijeta”, zapisao je negdje Abdulah Sidran. Uprkos tome nismo prestali voljeti njegovu muziku, naprotiv, slušamo je iz godine u godinu sve više i više.
Negdje sam pročitao da se ime Bora Đorđević na engleskom izgovara Bob Dylan. Pa evo, apropo te usporedbe da kažem da je Džoni Štulić naš Džim Morison. Ipak ćemo ga i dalje zvati Džoni. Džimi ili Džoni, nema tu neke velike razlike. Dok ispisujem ove riječi slušam njegov radio Propileja odnosno “hram muzike jednog vremena”. (Propileja – naziv za ulazne stubove (tremove) ispred hramova u antičkoj Grčkoj). Polako privodim ovaj zapis svome kraju dok nekako, sam bog zna kako, osjećam divlje vjetrove s Olimpa kako bjesne iznad drevne Helade. Hvala ti Džoni i nek si nam živ i zdrav…
Par riječi o legendarnom Peri Lukoviću:
„RUBRIKA SINGLOVI“ – VREMENA SLAVE PERE LUKOVIĆA
„Rubrika „Singlovi“ u kojoj sam predstavljavao poznate, nepoznate, anonimne ili sad-pa-nikad više autore iz čitave Jugoslavije, promenila je i moju optiku o novinarstvu; zbog jedne recenzije (čitaćete!) po prvi put sam bio na sudu; gostovao sam po tv-studijima kao da sam The Star; dešavalo se da mi nepoznate grupe šalju svoje ploče i da me mole da ih „popljujem“, jer je bolja svaka loša kritika od šutnje. Konačno, ove decenije, u hrvatskoj tv seriji „Crno bijeli svijet“ u jednoj sceni upozoravaju nekog muzičkog wannabe umjetnika da pazi što radi, hoće li on da mu Petar Luković recenzira ploču?
Posle toliko godina, živeći danas u društvu gde se novinarstvo pretvorilo u kolektivnu mentalnu bolnicu u kojoj tupost hrani glupost i gde svaki moran koji napiše SMS veruje da bogom dan novinar, počinjem da izbegavam tu reč. Nisam novinar, ja sam Petar Luković.
Ovo zabavno štivo nije publicistika, nije analiza, nije kolumna, nije fucking projekat, nije ha ha komentar, nije ni šablon kritika – ali jeste rubrika kao proizvod osvojenih sloboda početkom osamdesetih, kad se tadašnje radoznalo novinarstvo trudilo da nađe nove forme komunikacije sa čitaocima.
Danas kad je sve oko nas ili mobilno ili kratko ili kretenski, najčešće sve zajedno – a posebice što je današnja najbolja muzika na celoj teritoriji rahmetli SFRJ gora od najbljutavijeg shita sedamdesetih – sećanje na ovu rubriku čini me ponosnim. „Singlovi“ nisu promenili ni svet ni muziku. Ali su učinili nešto još važnije: očuvali su uspomenu na najbolja vremena mnogih naših života (the best years of our lives)“.
U NASTAVKU SARAJEVSKE PRIČE:
OSVAJANJE VRHA PLANINE TREBEVIĆ – ŠTA MI JE ŠAPNUO TREBEVIĆKI ZEUS?
ZVJEZDANO NEBO NAD NAMA, MAHALSKA DUŠA U NAMA Kad se pred tobom sva vrata zatvore, kad te napuste svi koje voliš, postoji strmi krivudavi put spasenja kojim se možeš vinuti do Nebesa i osvojiti vrh Trebevića. Kad sve prođe, nestane, vjetar jave razveje snove pogledaj u nebesa i ne očajavaj. Kad se u svitanje probudiš prestrašen i kad pomisliš da nade nema, postoji put spasenja koji vodi prema orkanskim vrhovima Trebevića. Kad sunce hladnije postane i zvjezde nad tvojim nebom počnu da gasnu, ne predaji se, postoje trebevićke staze i bogaze.. I kada te ne bude više, ostaće tvoje srce, prazno i veliko kao nebo, i na njemu jedna nova zvjezda. Ime te zvjezde bit će Trebević... Peta strana svijeta - O Trebeviću, sarajevskoj svetoj planini
Osvojiti najviši vrh Trebevića nije baš tako lako kao što se čini. Ovisi puno i o trenutku koji ste odabrali za taj mali poduhvat. Ovdje na priloženoj slici vidite betonski stub odnosno biljeg na najvišoj koti planine Trebević. Tu piše kolika je nadmorska visina, a vidi se i ruka uklesana u kamenu. Majstorski urađena, lijepo izgleda. Nije to stisnuta pesnica da nekome prijeti, nego dlan raširene ruke koji kao da čeka ispružen da te pozdravi. Iznad je što bi reklo samo Nebo, modro plavo i jedan oblačak u kom je Zeus skriven spavo. Autor ovog malenog čuda gore nebu pod oblacima je klesar Stijepo Gavrić. On se kune svim i svačim da je ova ruka izvajana u kamenu Božja ruka. Ne znam, može bit da mu je Zeus nešto prišapno dok je radio, ali da je Božija ruka teško je povjerovati. Barem se to ne vidi golim okom. Ruka ko ruka, niti svjetli niti se pomjera, ne bih rekao da se radi o Zeusovoj ruci. Bilo kako bilo, projekat je podržala ondašnja gradska uprava na čelu sa gradonačelnikom Abdulahom Skakom. Sa tim se političarem, kad ga već pomenuh, kasnije desila prava drama. Sky aplikacija, znate već kako u ovim današnjim vremnima stvari funkcioniraju. Elem, osuđen je i strpan u zatvor. Ne bih se petljao u rad pravosuđa ali sam mišljenja da je pomenuti Abdulah Skaka bio omiljen kod Sarajlija kao gradonačelnik. Posebno je zablistao pri zavšetku projekta Trebevićke žičare. Goleme su to zasluge i to se ni bi trebalo nikada zaboraviti. Po meni je barbarski u 21. vijeku držati ljude po zatvorima. Mislim da je puno prihvatljiviji takozvani “kućni pritvor”. Ponavljam, kaznu trebaju odležati ako su već presuđeni, ali se ne bi smjeli držati po kazamatima. Neka ih brate dragi sa svojim familijama kod kuće uz mjere zabrane. To je i humanije i neuporedivo jevtinije po državu…
Osvajanje vrha planine Trebević (2. Dio)
Misterije postojanja prepliću čovjekovu stvarnost na mjestima gdje otpočinje san, koji rastavlja svakodnevnicu, a novim buđenjem je ponovo sastavlja, dok taj proces prožimaju brojne misterije, koje su često spiritualne prirode. Ova priča se odvija u vrijeme kad neprozirni oblaci leže između Boga i zemlje, kad se čini da su svijet, ljudi, i vrijeme tek puki san. Božija i ljudska stvarnost se dovode u vezu kroz motiv ruku, lijeve i desne ruke. Ruke su sredstvo stvaranja, čovjek rukama stvara slijedeći božanske impulse u sebi, jer božije postojanje se zasniva na stvaranju. U tome smislu u samom motivu ruku postoji nešto sakralno. Ruke nisu oruđe, jer one vežu duh sa materijom, one rezbare čovjekovu unutrašnjost u materijalu zemlje. Stvaranje je u svojoj srži božanski posao, kao i rad ispunjen smislom. Ako je ljudski rad besmislen, onda to manje ima veze sa sakralnim dimenzijama rada, stvaranja – a vidimo da u današnjem svijetu ima mnogo besmislenog rada, koji ima cilj da ostvari profit, da stvori novac. Ako čovjek ne stvara radi svoje potrebe za stvaranjem, nego da nagomila novac, koji je često svrha samom sebi, odnosno svrha nekim fiktivnim ciframa na bankovnim računima, onda to malo ima veze sa božanskom prirodom rada i stvaranja.
„Zašto dragi Bog želi, da ima siromašnih ljudi“, pita se Rilke u svojim „Pričama o dragom Bogu“. Uvijek se to posredovanje između Boga i čovjeka ostvaruje kroz jezik i pripovijedanje. Biblijski tekstovi su zapravo najstarije svjedočanstvo svete prirode jezika, koji posreduje između ljudske i božanske stvarnosti. U svemu tome ima jako puno ljudske Fantazije – kreacija sakralnih mitova je mogla da teče i u nekom drugom pravcu. Ali bitno je da ona u nekom obliku postoji, kako bi bacala svjetlo i osmišljavala na svoj način ljudsku svakodnevnicu, kako bi čovjeka vraćala njegovom duhovnom biću. U svome maštovitom pripovjedanju Rilke upliće motiv statue s nazivom „Istina“, koju je trebao izvajati jedan siromašni umjetnik koji je živio u trošnom potkrovlju, dok su stanovnici zgrade na katovima ispod njega živjeli u raskoši. Siromaštvo je ogoljeno, bez lažnih slojeva, kao što je istina naga, bez slojeva koji lakiraju njenu prirodu. Tako da je siromaštvo mnogo prirodnije čovjekovo stanje, nego bogatstvo – jer je bogatstvo zasnovano na gomilanju suvišnog, na lažnim slojevima. Siromaštvo čovjeka povezuje mnogo lakše sa njegovim iskonskim pozivom na zemlji, a to je stvaranje, podražavanje božije stvaralačke prirode. Potrebno je razumjeti zemlju u njenom ambijentu, razumjeti njeno kretanje, materijal od kojeg je stvorena. Njenu vezu sa svjetlošću, porijeklo vode. Ko-egzistenciju energije, materije – vremena i prostora. Čovjekova priroda se ostvaruje u jednom kontekstu kosmičkih Fenomena, koji je uvjetuju. Bogaćenje nema nikakve veze sa tim činjenicama postojanja, dok nas siromaštvo mnogo bolje povezuje sa prvobitnim svijetom. Narator ove Rilkeove zbirke priča je kao neki neobični božiji zastupnik, koji sreće ljude iz svoga okruženja, komšije, učitelje, djecu – sve one ljude koji čine habitus običnog čovjeka, a potom u njihovu svakodnevnicu upliće jako zanimljive priče o Bogu, razne sakralne motive i dosjetke. Na taj način narator ovih priča obogaćuje i osvještava suženu svakodnevnicu ljudi, ali i konstruira jedan narativni mozaik ljudske stvarnosti, dok su njegove priče o višem stepenu stvarnosti zapravo most među tim naizgled odvojenim svjetovima. Mostove u jeziku je uvijek potrebno graditi, jer ih nabujala rijeka svakodnevnice brzo odnese, kao što je metafore i simbole, koji vežu razine stvarnosti, uvijek potrebno oživljavati, kako oni ne bi izgubili vezu posrednika između onoga što je Znak i onoga što je Označeno…
#Đoni Štulić #Marko Raguž #planina #Sarajevo #Trebević
