Tempelhofer Feld: Kako to izgleda kad građani sudjeluju u urbanističkom planiranju?

Participacija je česta, ali slabo shvaćena fraza u hrvatskom urbanizmu. Već sam pisala kako je naše jedino poimanje urbanizma centralizirano planiranje velikih naselja. Jugoslavenski top-down urbanizam stvorio je vrlo vrijedna djela stambene, odmarališne i monumentalne arhitekture – nije ih bezveze predstavila njujorška MOMA 2018. godine u velikoj izložbi. No to nije bio proces urbanističkog planiranja koji je uključivao bilo kakve stvarne oblike građanskog sudjelovanja.


Kao rezultat ove povijesti, danas nemamo rječnik za razumijevanje kako građani mogu biti uključeni u razvoj gradova.

No, sada kada je Hrvatska u EU, podrazumijeva se da se od naših gradova očekuje visoka razina demokracije u projektima urbanog razvoja. EU stavlja značajna sredstva na raspolaganje gradovima za inovativna istraživanja i praksu, a ti programi obično zahtijevaju da grad pokaže visoku razinu ‘društvene inovacije’.


Tako, na primjer, ove godine EU Cities Mission kroz natječaj odabire 25 pilot-gradova koji će biti središta za inovaciju u brzoj dekarbonizaciji. Projekt jasno navodi da postizanje ambiciozne promjene zahtijeva „usklađene napore svih aktera da se usklade“ sa zajedničkim ciljevima, jer inače postoji „veliki rizik da neke skupine ostanu isključene i marginalizirane“. Posvećenost sudjelovanju građana pokazuje „sposobnost grada da mobilizira i osposobi aktere u procesu zajedničkog osmišljavanja i suproizvodnje rješenja koja odgovaraju na velike društvene izazove, istovremeno vodeći brigu o nezadovoljenim društvenim potrebama“, kao i „sposobnost grada da podrži šire kulturne promjene i promjene u ponašanju potrebne za postizanje ciljeva“. Participativni urbanizam pomaže „zadovoljavanjem specifičnih potreba i izgradnjom konteksta za različite načine življenja“.


Prevedeno na jezik normalnih ljudi, ovdje se govori da je bilo kakvu stratešku promjenu zapravo teško postići. Kako bi grad mogao ostvariti ambiciozan cilj bilo koje vrste, važno je izgraditi široku društvenu podršku tom cilju. Građane treba uvjeriti da je promjena u njihovom najboljem interesu, te da trebaju raditi promjeni u prilog – a ne se politički buniti (npr. prosvjedima, glasanjem za protivničku stranku itd), ili potiho sabotirati (kršenjem novih propisa, nepridržavanjem dobrovoljnim mjerama i sl.).

Nije moguće na silu uvoditi velike društvene promjene. Bilo kakav građanski neposluh velikih razmjera teško je i skupo kontrolirati. Građani moraju aktivno i voljno sudjelovati u promjeni. To je umijeće politike.


Dakle,da bi naši gradovi mogli sudjelovati u ambicioznim EU projektima i time si izgraditi kapacitete, moraju naučiti jezik participativnog urbanizma.


U praksi vidimo da se neke gradske uprave boje uključivanja građana. Ovaj strah obično ima jedan od dva razloga: 1) grad nema kapacitete za provođenje procesa konzultacija i sudjelovanja i ne zna kako to napraviti, i 2) gradska uprava se boji zahtjeva građana – ovo je uobičajeno u gradovima u kojima vlada nepovjerenje u institucije i koji imaju dugu povijest korupcije i institucijskog nasilja.
Davne 1969. godine u SAD-u, Sherry Arnstein predložila je ljestvicu participacije, koja objašnjava da većina metoda konzultacije građana zapravo nije sudjelovanje. Jednostavno reći građanima da će se neki program dogoditi i da će biti dobar za njih (bez davanja potrebnih detalja) Arnstein naziva „manipulacijom“. Informiranje, „konzultiranje“ i druge jednosmjerne komunikacijske procese s građanima o projektima o kojima je već odlučeno Arnstein naziva „tokenizmom“, jer građani zapravo nemaju mogućnost neslaganja. Tek kada imamo razvijena aktivna, dvosmjerna partnerstva i kada grupe građana zajedno s tijelima gradske uprave donose odluke, možemo govoriti o pravoj „građanskoj kontroli“ odnosno sudjelovanju.


Kako to funkcionira u stvarnom životu? U nekim gradovima u kojima sam radila postoji duga povijest uključivanja građana u urbanističke odluke i ustalili su se određeni procesi. Participacija zahtijeva puno duže vremenske okvire, ali općenito rezultira boljim gradovima s većom sigurnošću za ulaganje.

Mjesta koja imaju participativne urbane prakse općenito nemaju velikih iznenađenja po pitanju budućnosti. Postoji osjećaj da se zna kamo grad ide, informacije su javno dostupne, a postoje i jasni mehanizmi za upit i neslaganje. To stvara osjećaj mira, kako u gradskoj politici tako i među potencijalnim investitorima, lokalnim i vanjskim. Ovo obično više niti ne nazivamo ‘sudjelovanjem’, već ‘kodizajnom’ i ‘koprodukcijom’ urbanog prostora.


Na primjer, u Melbourneu, Victoria, doslovce svaka pojedinačna promjena namjene ili zgrade (na primjer, prijedlog izgradnje nove stambene zgrade ili čak proširenje privatne kuće) mora se javno oglasiti pločom, te slijedi rok od 60 dana u kojem grad/općina oglašava i poziva susjede i druge dionike da podnesu eventualne pritužbe. Ako je neslaganje veliko, odlučuje se sudski. Ovaj proces je možda spor, ali građani imaju veliku kontrolu nad onim što se događa u njihovom susjedstvu i gradi se pravi osjećaj zajedništva i lokalnog ponosa.


Digitalne tehnologije također su otvorile mogućnosti za proaktivno uključivanje građana – ne samo da se žale na određene zgrade, već i da identificiraju probleme i predlažu rješenja. Skandinavci su pioniri tzv. ‘soft GIS-a’, geografskih karata na kojima građani mogu označiti mjesta i upisivati prijedloge. Participativna tehnologija se u prostoru može koristiti na stvarno razigran, zabavan način: istraživači u Velikoj Britaniji razvili su simpatičnu instalaciju koja omogućuje digitalno glasovanje na određenoj lokaciji: neka vrsta ankete in situ. Drugi gradovi koriste AR naočale kako bi građani mogli ‘vidjeti’ različite moguće planove za određeni prostor. Rezultati ovih zabavnih tehnologija se analiziraju, a zatim ulaze u gradske urbanističke dokumente. (Napomena: ne treba vam visoka tehnologija da pitate građane što žele. Moj tim je proveo mnoge konzultacije s malom djecom, koje su uključivale crtanje, razgovor i fotografiranje preko jeftinih dječjih fotića. Tehnologija je korisna i može povećati vidljivost konzultacija, ali bitna je volja, a ne način.)


Nama bliže, Berlin je pionir participativnog odlučivanja o adaptaciji svojih brojnih napuštenih zgrada i infrastrukture. Jedan od najpoznatijih primjera je Tempelhofer Feld, bivša zračna luka koja je ujedinjenjem postala suvišna. Na ogromnom prostoru Tempelhofa (355ha) sudarili su se ogromni interesi: krupni kapital želio je graditi stambene i poslovne prostore, a građani su željeli slobodan pristup ovoj najvećoj zelenoj površini unutar granica grada.

vizual: Aleš Suk


Slijedi kronologija participativne prenamjene Tempelhofa:

  • 2007.: grad je pokrenuo informativnu kampanju o zatvaranju zračne luke i internetsko savjetovanje o zračnoj luci. Dobio je 400 ideja, 1600 komentara i 9800 ocjena.
  • 2008: zračna luka je službeno zatvorena.
  • 2009.: grad pokreće više mehanizama konzultacija. 6000 anketa poslano je najbližim susjedima, a još 1000 građanima diljem Berlina, kako bi se identificirale potrebe građana. Održano je 17 fokus grupa. Na javnoj diskusiji u prostoru bivše zgrade zračne luke dolazi oko 4500 sudionika. Preferencije izražene ovim ‘klasičnim’ tehnikama sudjelovanja bitno su odredile smjer u kojem su gradske vlasti krenule rješavati buduću formu Tempelhofa.
  • 2010.: grad je službeno postao vlasnik zemljišta. Tempelhofsko polje se otvara za građane. Grad osniva dva javna poduzeća (jedno za upravljanje zgradom zračne luke, drugo za upravljanje terenom). U ožujku 2010. međunarodno natjecanje u planiranju krajobraza privuklo je 78 prijedloga, a žiri je odabrao 6 timova koji će dalje razvijati svoje ideje. U kolovozu je organiziran ‘participativni vikend’ u kojem 2400 građana, žiri i gradska uprava raspravljaju o predloženim planovima.


Osim ovih konvencionalnih metoda, građani su pozvani na izravniji angažman. U svibnju 2010. tri su dijela zračne luke određena za eksperimentiranje preko modela privremene uporabe. Bilo tko se može prijaviti putem online obrasca za pokretanje projekta na otvorenom terenu zračne luke. Prijedlozi moraju biti usklađeni s barem jednim od navedenih šest strateških ciljeva projekta (npr. tehnologija, sport, društvena integracija, vjerski dijalog). Projekte odabire skupina lokalnih i županijskih predstavnika, a pravo privremene uporabe daje se na rok od jedne do tri godine. Niču mali vrtovi, škola bicikliranja za mame, mini golf i šahovski klub.

  • 2012.: predstavljen je prvi master plan koji predviđa stanovanje, urede i zelene površine. Plan je u gradu primljen negativno jer je postalo očito da će se zelene površine smanjivati. Kreće peticija za referendum.
  • 2013.: sastavljen je savjetodavni odbor koji uključuje članove umirovljeničkih skupina, djecu , invalidske udruge, kvartovske udruge, sportske klubove i privremene korisnike terena.
  • 2014.: grad odlučuje raspisati referendum o budućnosti Tempelhofer Felda (po uzoru na švicarske gradove), što se također smatralo radikalnim proširenjem procesa sudjelovanja. Građani su se na referendumu izjasnili da park ostane. Jedino područje koje će biti obnovljeno bit će bivša zgrada. Tempelhofer Feldom do daljnjega upravlja operativna grupa koja uključuje građane, predstavnike grada i predstavnike gradskih tvrtki koje upravljaju terenom.

Prenamjena Tempelhofer Felda smatra se golemim uspjehom. Danas se radi o simbolu Berlina, poznatom i vrlo posjećenom parku. Tempelhofer Feld je istovremeno park jednog kvarta, i turistička atrakcija. Vrijednost kuća i zemljišta oko parka enormno je porasla od otvaranja.


Kada je druga berlinska zračna luka, Tegel, zatvorena 2020., grad je ponukan uspjehom Tempelhofa odlučio ponoviti isti proces. Pandemija je pokvarila planove, ali, ako sve bude u redu, prenamjena Tegela će se odviti kroz isti dugotrajni proces dijaloga i eksperimentiranja, kroz koji veliki prostor zračne luke postaje laboratorij ideja za budući grad.


U Hrvatskoj, kako nemamo nikakvu povijest participativnog urbanizma, tako često nemamo nikakvu ideju oko toga što sudjelovanje uopće može biti. Sada, kad su nam gradovi pod velikim pritiskom investitora u nekretnine, i kad vidimo da se gradski prostori prodaju brzopleto i bez ikakve konzultacije s građanima, ovaj trenutak zahtijeva od nas jedan ogromni konceptualni skok. Trebamo razumjeti kakvi sve alati i modeli participativnog odlučivanja postoje u našem najbližem susjedstvu, u drugim gradovima Europe – i da se ne radi o utopiji.

Ne postoji jedan model sudjelovanja. Participativni urbanizam uključuje cijelu paletu metoda, od klasičnih anketa, rasprava i fokus-grupa, do digitalnih postava, izložbi, te javnih poziva za privremenom uporabom prostora. Ali ovo je važno: participacija nije konzultacija, to nije javna tribina na kojoj se neinformiranoj javnosti iznose gotovi rezultati.

Poanta participativnog urbanizma nije smiriti javnost, zaustaviti prosvjede ili pobijediti na izborima. Sudjelovanje također nije forum za stručnjake. Treba uključiti laike i skupine građana koji ne barataju stručnim izrazima – zato je važno i naučiti govoriti o gradu jednostavnim, razumljivim jezikom. Grad ne pripada stručnjacima – grad smo svi mi.

Participativni urbanizam je pristup planiranju grada koji uzima kao samo po sebi očito da veliki, ambiciozni planovi mogu rasti samo na podlozi širokog društvenog konsenzusa – o tome što mi, kao zajednica, želimo, i u kojem smjeru se krećemo. Bez tog konsenusa, svi radimo svoje, nekoordinirano i konfliktno. Iako se može činiti kao gubljenje vremena, uzeti potrebno vrijeme za izgradnju konsenzusa čini nas, kao grad, kao društvenu zajednicu, jačima, učinkovitijima. Također čini naš grad boljim kandidatom za EU fondove, ali o tome nekom drugom prilikom.

#Berlin #participativni urbanizam #Tempelhofer Felda #urbanizam #zračna luka

Nasumičan izbor

Upišite pojam za pretragu ili pritisnite ESC za povratak na stranice

Skoči na vrh