Deset im je godina postojanja, najavili su koncert u Pogonu kulture, na jesen im izlazi novi album, a najavni singl „Future Memories” već mi neko vrijeme čuči u uhu… Sasvim dovoljno razloga da sjednem s dečkima iz benda The Black Room – Jakovom Katalinićem (vokal, gitara), Ivanom Ritošom (bubnjevi) i Leom Ventinom (gitara, vokal, klavijature) – i porazgovaram o svemu što rade i planiraju raditi. Dotaknuli smo se i glazbenih utjecaja, kvalitete hrvatskih tekstova, nostalgije, njihovog kreativnog procesa, Leove zalizane frizure zbog koje su svojevremeno postali domaći Arctic Monkeys, i svega drugoga što ovaj riječki rock sastav drži na okupu zadnjih deset godina.
Ove je godine deseta godišnjica Black Rooma, što to znači za bend i za vas osobno?
Ivan: To je okej brojka u glazbenom svijetu, što se nas tiče je super da se deset godina svira i radi pod istim imenom i s većinom istih članova.
Jakov: Da, mi smo stalna trojka.
Leo: I vidi se da to volimo raditi.
Svi naizmjence: Da, lijepo je to.
Kako je uopće sve krenulo, jeste li prije svirali u drugim bendovima?
Jakov: Leo i ja se znamo od srednje i uvijek smo svirali covere od Arctic Monkeysa, Strokesa i slično, a Ritoša je jedini bio u bendu, svirao je u Diskurzu. Nama je Black Room prvi bend, nismo ništa drugo imali osim toga, i uvijek smo stilski išli u istom smjeru pa nismo niti otvarali druge projekte.
Ivan: Znamo se ovako privatno, i onda kad je Diskurz 2012. grunuo nešto sam okolo sviruckao, a onda je 2014. službeno nastao Black Room.
U to su vrijeme i Jonathani postali aktivni, nešto kasnije i Siidsi, kao da se u isto vrijeme rodila ta riječka grupa alternativnih bendova koji pjevaju na engleskom i koji i danas rade i sviraju. Koliko ste toga bili svjesni, koliko je tada postojalo takvih bendova u Rijeci?
Ivan: Engleski je tad do nas već dosta prodro i više nije bilo toliko strano imati bend na engleskom. Kad je bilo doba Točke i kad sam imao Diskurz sve je bilo na hrvatskom. Bilo je nešto bendova na engleskom, ali i dalje se hrvatski furao i svirao, od Pasa do Psihomodo Popa, ali nakon toga više nije bilo strano imati domaći bend na engleskom a da te scena i mediji poprate. Prije toga je to bilo više sa strane, neki underground, kao što je recimo bio Debeli Precjednik.
Jakov: Iz nekog razloga nije bilo bendova u tom điru. Mi, Jonathani i Siidsi smo možda išli u istom smjeru, ali ne vidim da je netko još tad i nakon nas to napravio. Možda u Zagrebu da, ali ovdje kod nas nije bila tolika fama. Je li to splet okolnosti ili nešto drugo… Kad gledaš povijest, ovo što mi sviramo je slično bendovima s početka 2000-tih, to je bio taj val u Americi i UK-u. Mi smo možda generacija koja je odrasla na tim bendovima, pa je zato kod nas došlo nešto kasnije.
Leo: Pošto smo dobri sa Siidsima, kada se znalo pričati o glazbi, skužili smo koliko istih bendova slušamo. Nije ni čudo da je onda tako ispalo.
Na Internetu i u recenzijama vas znaju uspoređivati s bendovima poput Placeba, The Black Rebel Motorcycle Cluba, a nerijetko čujem i da ste riječki Arctic Monkeys. Kako to komentirate i koji su izvođači zaista utjecali na izvorni zvuk Black Rooma?
Jakov: Placebo vjerojatno ima smisla zbog vokala, Black Rebel jer smo nosili kožnjake na prvom albumu – a i prvi album je bio najžešći. Arctic Monkeys možda isto ima neki sound, ali i Leo je bio zalizane kose neko vrijeme pa vjerojatno zato.
Leo: Ali nikada nismo željeli kopirati neki bend. Naravno, uvijek ti nešto ostane od bendova koje slušaš, ali nikada nismo išli prema jednom specifičnom zvuku.
Ivan: I uvijek netko nešto svoje donese. Netko se zakači za neki žanr i to donese kroz gitaru ili bubanj, i na kraju to ispadne to što je: miks svega.
Je li uopće ikad postojala opcija pisanja tekstova na hrvatskom ili je engleski bio logičan izbor? Mislite li da vam engleski otvara vrata za sviranje vani?
Ivan: I da i ne. Da jer je to univerzalno, a ne zato što govorimo o zasićenom tržištu. Engleski jezik svakako otvara vrata, ali ako uzmemo primjer showcaseova, tamo su svi bendovi na engleskom. Isto tako, možeš na ruku nabrojati domaće izvođače koji pišu dobre tekstove na hrvatskom, iz svih žanrova. Teško je napisati dobar hrvatski tekst koji zvuči svježe; a ne kao Radio Marija.
Jakov: Da, nama je engleski došao više zato što je na hrvatskom teško napisati neki tekst koji nije cringe. Urban može napisati dobar tekst na hrvatskom, ali generalno je to zeznuto. Osim toga, nije mi to nikada bilo toliko interesantno, možda zato što nikada nisam slušao hrvatske bendove.
Leo: Da, došlo nam je prirodno da pjevamo na engleskom jer cijeli život slušaš engleski.
Svirali ste po cijeloj regiji i u Austriji i Mađarskoj, a ovaj tjedan najavili i koncert u Pogonu kulture na jesen.
Svi: Najbolji koncert ikad, iščekuje se!
Jakov: Ali da, najveći koncert koji smo imali ovdje u Rijeci, i baš se dajemo maksimalno u to. Svirali smo u dosta prostora u Rijeci, a Pogon je nešto što smo oduvijek htjeli.
Ivan: Pogon je u Rijeci ostao mjesto koje ima najbolji sound i najbolji ambijent. A i odsvirali smo sve drugo.
Promovirat ćete album „Future memories” koji izlazi u rujnu, a istoimeni singl je izašao prije godinu dana. Je li sve već spremno, i postoji li koncept iza albuma?
Jakov: Već smo sve zgotovili, iako mixing traje neko vrijeme. Kad smo izbacili prvi singl nije bilo sve gotovo, ali smo znali u kojem smjeru idemo sa sljedećim materijalom. Za album „Motel Monaco” je recimo postojao koncept, imali smo ideju o protagonistu koji je odsjeo u motelu i njegovim observacijama tu večer u gradu u koji je došao. Razvili smo cijelu priču. Ovaj treći album je osobniji, uvijek je tu neka retrospektiva. Svi smo na pragu – prošli tridesetu – i onda imaš drugačije gledište na sve i nastala je nostalgična atmosfera.
Ivan: To je i materijal koji smo praktički svirali i skupljali sa strane dok je izlazio „Motel Monaco”, kolaž stvari koje su nastajale tada i kasnije. Album zvukovno nije toliko daleko od Monaca već je neki prirodni nastavak.
Leo: Ovaj put smo se i odvažili sami snimati. Bubnjeve smo snimali u G.I.S.-u kod Mateja Zeca, ali gitare, sintesajzere i sve ostale instrumente smo pokušali snimiti sami i na kraju ih i jesmo snimili. Ispalo je lakše – možeš pustiti da nešto odleži, a ako ti se ne sviđa dođeš u garažu i snimiš ponovno. Ne treba nam zapravo klasičan studio, i odsad ćemo i dalje tako raditi.
Osim ako ne dobiju 3 milijuna dolara, složili su se.
Snimali sami ili ne, što je prvo što nastane u samom procesu stvaranja glazbe? Od čega krećete – stiha, riffa na gitari, atmosfere, neke apstraktne ideje?
Jakov: Sve skupa ide, ali često prevagne atmosfera. Dosta toga izađe i iz naših jamova, netko možda dođe s nekim riffom i onda se to nastavi dalje. Meni ponekad dođe i fora ime za pjesmu, pa zaključim da mi to paše uz određenu atmosferu i zvuk. Ali uglavnom sve nastane iz kreativnog nereda, ne znamo točno kako.
Ivan: Naprimjer, Leo može svirati isti riff svaku probu, i tako je recimo nastala prva pjesma s albuma, „Future Memories”. Na kraju se sve poklopilo i napravili smo pjesmu dosta brzo, dok neke pjesme razvlačimo tri mjeseca jer nismo sigurni oko prijelaza i slično. Svaka pjesma ima svoju priču.
„Future Memories” ima stih: Listen to the sound, it’s a sound of home. Što je za vas zvuk doma i koliko Rijeka oblikuje vaš izričaj?
Jakov: Ja sam s „Future Memories” htio napisati springstinsku stvar, „Born to Run” ili „Dancing in the Dark”, nešto u tom smjeru. Ali mi smo iz Rijeke, bez obzira na to što pišemo na engleskom, i vjerojatno je to došlo kao inspiracija. Možda ne grad konkretno, ali definitivno ljudi oko tebe, familija, prijatelji… A pjesme volimo ostaviti otvorene za interpretaciju, da svatko može nešto pronaći u tome. Mislim da smo s „Future Memories” to uspjeli napraviti, i dosta je nostalgična, pa se pogotovo mi +30 možemo pronaći u tome.
A spot, gdje ste ga snimali i imate li uvijek iste suradnike za spotove?
Ivan: Nešto je bilo na par lokacija u Rijeci, a snimali smo ga i u Limskom kanalu. Većinu spotova radimo s Kristinom Barišić, ona nam je glavna suradnica. S njom pričamo o idejama, i ona obično već ima neke lokacije u glavi. Dajemo joj slobodnu ruku da iz pjesama izvuče vlastitu interpretaciju i ono što želi vizualno napraviti, isto kao što je slučaj sa slušateljima. To i je poanta svega toga.
Koji su vam trenutačni ‘future memories’ za The Black Room, koje su vam želje i planovi?
Leo: Uvijek smo išli od albuma do albuma, pa gledamo što će biti sljedeće. Sada stavljamo ideje na stol o tome kakav će biti idući album, u kojem smjeru želimo točno ići i što nas vuče.
Ivan: Ja im lagano lobiram na neki country, kao CIA im puštam informacije da nitko ne skuži, pokazujem im što mi je dobro…
Jakov: Bitan nam je jako i koncert u Pogonu kulture, razmišljamo i o vizualnim projekcijama, treći album nam izlazi, i sve će to biti neki presjek naših deset godina.
Istaknuta i ostale fotografije: Sanja Prodan
