Moglo bi se lako dogoditi, po ovoj paklenoj vrućini koja još vlada, da film „Radnika klasa ide u pakao“ Mladena Đorđevića dobije i neku nagradu. Kad temperatura mora zna ovih dana imati 29 stupnjeva, svašta se može zbiti kako na moru tako i na kopnu, od tragedije preko komedije do horora. U praksi, na takvim temperaturama, najčešće ipak dolazi do taljenja granica među žanrovima i njihova međusobnog miješanja u neki cocktail s opasnim posljedicama (po dobar ukus, zdrav razum ili čak sam život). Upravo se to dogodilo u francuskome filmu „Djevojke s balkona” glumice i redateljice Noemi Merlant, prikazanom na ovogodišnjem Cannesu.
Iz Francuske nam, još od 1789. godine, dolaze razni, politički i umjetnički, šokovi s globalno širokim radijusom djelovanja (zadnji na otvaranju OI u Parizu pa smo na neki način cijepljeni od njihovog potencijalno razarajućeg djelovanja na naše ustaljene navike gledanja i razmišljanja. No, ipak smo zatečeni kada jedna od tri glavne junakinje, pri samom kraju filma, prdne u off-u, eksplicitno i histerično optužujući svoga zblenutoga muža za taj nekontrolirani zvuk jer, u njenoj interpretaciji, on joj nabija (svojom glupošću) toliko stres da mora prdnuti usred monologa. Dobro, muž joj je stvarno con (na francuskom: pizda), ne razumije inače ništa a ponajmanje svoju ženu i kao takav je jedini polupozitivni muški lik u čitavoj toj priči iz Marseillesa, za vrijeme toplotnog vala. Ostali su silovatelji, kreteni, seksisti, nasilnici i tome slična muška bagra, koja zaslužuje samo smrt od ženskih ruku. Jedini pozitivni muški lik, u redateljičinoj vizuri, je stariji ginekolog ali i to – šire gledajući – zavisi s koje strane netko gleda na abortus.
Francuzi su, po naravi, skloni oštro rješavati društvene probleme (npr. giljotinom) kada oni pređu granicu njihova s/trpljenja, pa je tako i u ovom konkretnom, fikcionalnom filmskom slučaju: žene će uzeti noževe i sjekire te pobiti svoje muškarce (muževe i ljubavnike), kada oni – svojim seksualnim maltretmanom – prevrše mjeru njihova strpljenja. U tom smislu, ovaj je film osvetničko feministički, radikalno kritički (ali samo u jednom smjeru – muškom!) i ultra-crno komički (kako bi sva ta krv i raskomadani udovi mogli biti probavljivi perceptivnom traktu gledatelja). „Djevojke s balkona“ su bespoštedna kritika svega muškog, do posljednje kapi krvi i do najmanjeg uda (koji se, uostalom, i pojavljuje, naravno, odsječen – u rukama jedne protagonistice), revolucionarni pamflet koji poziva na konačni obračun s muškim rodom (barem ovakvim kakav je danas na Zapadu) i žestoki ženski krik i opomena koji su upućeni onim muškarcima koji imaju uši da čuju i nešto između ušiju da razumiju.
ŽENE I MUŠKARCI
No, kako nije moguće gledati na muškarce a ne vidjeti i žene (kao i obrnuto) jer su jedan Čovjek, onda uviđamo da je taj suvremeni muško/ženski Čovjek u toliko jadnom stanju, da mu je toliko teško normalno živjeti tj. imati normalne odnose, da jednostavno mora negdje eruptirati svata ta lava frustracije, očaja, bijede i degradacije humanosti. To je ovdje erupcija ženskog nasilja, punog krikova i bijesa, kojim žene uzvraćaju na muško; dakle, krvava revolucija, u francuskome stilu! Što se to događa samo na filmu je logično (bolje išta nego ništa) jer u stvarnosti više nema kisika za revolucionarni plamen bilo kakve vrste. Na planu će filmske forme taj revolucionarni žar rezultirati žanrovskim i stilskim egalitarizmom: horor će zaplesati dance macabre s komedijom, melodrama sa parodijom, a stilizacija s naturalizmom. I sve će se to silovito njihati i vijoriti kao zastava Revolucija na vjetru i šamarati lijevo i desno, bez ikakvog ustručavanja, do samoga finala filma.
Koje ženama donosi katarzu: svijet očišćen od muškaraca i njihovih ideja o ženama! U završnici filma, dok njih tri pobjednički hodaju prema nama (kao što je onda, na početku kinematografije, Lumiereova lokomotiva išla prema gledateljima), predvodeći armiju slobodnih žena (kao vagone iza sebe), kod osjetljivije muške publike se pojavljuje strah od njihove budućnosti (kao gledatelje prve filmske projekcije „Ulaska vlaka u stanicu“) – strah da će biti pregaženi! Još samo je nedostajala obrada Marseljeze u marširajućem ritmu: „Ustajte, vi žensko roblje“ pa da poruka filma ne bude samo razgolićeno eksplicitna nego i podcrtana i podebljana. Što je mome senzibilitetu i filmskim kriterijima odbojno, baš zato što je toliko ogoljelo i bojno.
FILMOFIL U GEPEKU
„Filmofili“ je također francuski film ali u posve drugom ključu od „Djevojaka s balkona”. Režirao ga je Arnaud Desplechin, dakle – on. To je film o filmu, o ljubavi prema filmu, o magiji filma, o kinematografiji, o naravi i zadaći tog medija. Dakle, više je filmski esej nego filmska priča; impregniran igranim dijelovima, poetičnim pasažima, teoretskim propitkivanjima i tipično francuski lucidnim zapažanjima o nekim, naizgled efermnim, stvarima, o kojima kod nas uglavnom nema ni slova, a Francuz o tomu napiše knjigu koju kasnije citiramo. I jedna od tri djevojke s balkona na koncu napiše roman, što joj je bila namjera od početka filma ali ju nije mogla realizirati dok se ona i prijateljice nisu oslobodile muškaraca. Riječju, Francuzima pisanje knjiga ide lakše nego nama čitanje novina: takva im je kultura. Kod nas se radi o „Pola ure kulture“ (pa smo polukulturni), a kod njih o uri i po kulture (pa imaju kulturu i po).
Zato volim čitati knjige i gledati filmove francuskih autora. Njihove knjige mi stvaraju želju da i sam napišem koju, a njihovi filmovi da i sam režiram kojeg. Drugo sam već učinio, a prvo još nisam. Što je pokazatelj da dubim na glavi pa vidim drugo kao prvo, a prvo kao drugo. Arnaud nema taj problem, on kreće od početka tj. od svoga djetinjstva i djetinjstva filma prema kraju (od prvog do zadnjeg odlaska u kino, od Lumierea do „Shoa“-e). I sav taj put, filma i filmofila, dijeli na poglavlja, stvarajući tako film kao knjigu ). Meni takav pristup odgovara, tim više što je intelektualno zahtjevniji. Da, to nije film za publiku već za filmske kritičare i znalce. Kultura koja financira i takve filmove koji ne mogu donijeti zaradu već ugled i prestiž, kultura u kojoj se osjećam doma. Pitanje je jesam li za nju spreman. Za dom nisam.
„Proslava“ Brune Ankovića je doživjela dobar prijam od publike i kritike (žiri ju je nagradio za scenarij), a redatelj je opet bio na pravom mjestu u pravo vrijeme pa me je fotografirao u portapaku, prilikom moje druge vožnje u takvoj situaciji. Festivalska dinamika donosi niz nepredvidljivih momenata, neočekivanih susreta i prepoznavanja tako da se stvarna zbivanja odvijaju kao na filmu, kojeg montira neki genijalan montažer. Ritam razvoja radnje se ubrzava kako se Festival približava finalnoj večeri, temperatura se svima povećava. Dijalozi postaju sve otvoreniji i britkiji jer pijesak vremena kao da sve brže pada u donji dio klepsidre. Film je snimljeno vrijeme, a vrijeme je važnije od prostora: gepek ili sjedalo do vozača, mala soba ili apartman, nije bitno, samo tempo kojim se približavamo cilju jest.
Zašto toliko volimo filmove? Što je vrijeme? Jesmo li u Platonovoj pećini kad smo u kinu? Ili smo u nadomjestku majčine utrobe? Zašto sam baš u hotelskoj sobi sanjao baš takav san o pok. majci? Zašto sam morao doći na festival u Herceg Novom? Ne znam. Možda ću u Splitu, po povratku, saznati odgovore na ova pitanja. A možda i neću. Stojim sam pred tom enigmom, kao glavni lik „Filmofila“ u zadnjem kadru tog filma…
Istaknuta fotografija: iz arhiva Filmskog festivala Herceg Novi
#Filmski festival #Herceg Novi #Sve boje filma
