Postoji nešto gotovo fascinantno u načinu na koji politika pokušava upravljati stvarnošću. Ako činjenicu dovoljno puta nazoveš dezinformacijom, možda će prestati biti činjenica. Ako zabrinutost proglasiš histerijom, možda će ljudi prestati biti zabrinuti. Ako problem nazoveš politikantstvom, možda će se on odjednom pretvoriti u problem onih koji o njemu govore, a ne onih koji su ga godinama stvarali ili dopustili da nastane.
Samo što 37.000 tona otpada neće zbog toga nestati.
Predsjednik Vlade Andrej Plenković obratio se danas javnosti nakon sastanka Užeg kabineta Vlade i parlamentarne većine posvećenog slučaju otpada u Gospiću i Ličko-senjskoj županiji. Problem je podijelio na tri razine – kaznenopravnu, sanacijsku i političku.
Ova posljednja, rekao je, posljednjih je dana postala „politikanska“. Oporbu i neke druge aktere optužio je da pokušavaju izvući političke poene te da dezinformacijama šire paniku među stanovnicima Gospića i Ličko-senjske županije. Ali trideset sedam tisuća tona otpada nije dezinformacija.
Od tih 37.000 tona, prema riječima Andreja Plenkovića, oko 32.000 tona nalazi se zakopano na lokaciji nekadašnjeg PKK Velebit, dok je oko pet tisuća tona na površini. Za zakopani otpad rekao je da je pomiješan sa zemljom te da njegove karakteristike mogu biti takve da sadrži i određeni opasan otpad. Rekao je i nešto još važnije: Hrvatska nema odgovarajuću lokaciju niti postrojenje na kojem bi se takav otpad mogao zbrinuti. Fond za zaštitu okoliša zato je kontaktirao čak sedamdesetak subjekata diljem Europe tražeći nekoga tko bi mogao pomoći u njegovu uklanjanju.
Sve je to, dakle, stvarno. A onda je stvaran valjda i strah ljudi koji ondje žive. Ne mora čovjek biti član oporbene stranke da bi ga zabrinulo kada dozna da se u njegovoj blizini nalaze deseci tisuća tona otpada, od kojih je golema većina zakopana u zemlju. Ne mora imati nikakav politički interes da se zapita što je ondje završilo, kako je završilo, koliko dugo ondje leži i može li imati posljedice za okoliš u kojem živi. I, naposljetku, može li se isti obrazac ponoviti negdje drugdje?
To nije histerija, to je normalna ljudska reakcija.
I možda bi vlast, umjesto da objašnjava građanima zašto se ne bi trebali bojati, trebala prije svega objasniti kako se dogodilo da se 37.000 tona otpada uopće ondje našlo. Kako je moguće da je takva količina materijala godinama pristizala? Tko je nadzirao što se dovozi? Tko je reagirao na upozorenja građana? Jesu li institucije reagirale dovoljno brzo? Zašto sanacija još nije provedena? I, najvažnije, kada će tih 37.000 tona konačno biti uklonjeno?
Na posljednje pitanje predsjednik Vlade danas nije mogao odgovoriti. Rekao je da sanacija ne može trajati jedan dan. Naravno da ne može. Nitko razuman to niti ne očekuje. Ali možda građani imaju pravo očekivati da, dok čekaju odgovor koliko će trajati, njihova pitanja nitko ne naziva histerijom.
Na konferenciji posvećenoj otpadu Plenković je u jednom trenutku govorio i o dobroj turističkoj sezoni, usporavanju inflacije, reguliranju cijena energenata, pravima hrvatskih branitelja, kreditnom rejtingu i rekordnoj zaposlenosti. Sve su to legitimne teme. Možda su svi navedeni pokazatelji upravo onakvi kakvima ih predsjednik Vlade predstavlja.
Samo što se 32.000 tona zakopanog otpada ne može zatrpati podacima o turističkim noćenjima.
I tu dolazimo do srži problema. Nije to sada više samo otpad u Gospiću, već i politička navika da se svaka zabrinutost koju vlast ne može kontrolirati proglašava panikom, svako neugodno pitanje politikantstvom, a svaka stvarnost koja se ne uklapa u poželjnu sliku zemlje – histerijom.
Uvaženi premijeru, 37.000 tona otpada na jednom mjestu nije histerija. To je 37.000 tona otpada na jednom mjestu.
Istaknutu fotografiju snimio Kristian Sirotich
#Andrej Plenković #Gospić #histerija #otpad
