Svět se konča i slnce jur zahodi,
pravda gine, ljubav stine, tma ishodi.
Djaval jure [već] svoju vojsku kupno vodi,…
Gda to slišah, obuje mi srce tuga,
ar [jer je] nesklad, krivo gleda drug na druga.
Novi roman Ivane Sajko idealno započinje na mjestu gdje film Ti mene nosiš (2015) Ivone Juke završava. Mlade obitelji pokupile su svu svoju djecu, natovarile aute osnovnim potrepštinama i bez riječi napuštaju domovinu. Voze po zamalo ispražnjenoj i beživotnoj autocesti put sjevera Europe. I ne znaju hoće li se ikada više vratiti. Malo ih je u tome trenutku briga o tome. I ta se scena u Jukinom filmu odvija u visoko estetiziranom i sporome epskom ritmu. U novom romanu Ivane Sajko Zadnji dan mira (Fraktura, 2025) izrijekom stoji: “Krenulo je od apokalipse koju će preživjeti samo štakori i žohari. Od incidenta u kojima su stradala djeca. Od skandala u kojemu su stradale institucije. Od izbora u kojima se biralo manje zlo. Od izbora na kojima je pobijedilo veće zlo. Od propasti demokracije i onih koji su je zloupotrijebili. Od toga da smo krivili jedni druge. Od interesa koji nisu bili ni naši ni njihovi, nego nečiji treći. Od toga da nismo znali čiji su.” Ovaj citat posve prikladno ilustrira naslov ovoga romana. Apokalipsa, naime, nije što i kataklizma. Znali su to bez ikakve greške ovdašnji srednjovjekovni čakavski svećenici koji su svjedočili nimalo prihvatljivim pojavama u svojim redovima; nakon kataklizme prije ili kasnije slijedi oporavak, ali nakon apokalipse oporavka više nema, ne može ga ni biti, a eventualnim preživjelima iz ovog ili onog razloga suđeno je da neće moći imati nikakvoga potomstva. Sve su mogućnosti u tome slučaju iscrpljene nakon što se svako toliko pokaže bezgranična ljubav zabludjelih svećenika prema zlatu ili sklonost prema pipanju i milovanju nježnih, mladih i zavodljivih ženskih tijela.
Ako je u religijskoj komunikaciji apokalipsa neproblematična, onda ona ipak postaje problematična u umjetničkoj komunikaciji i to barem iz dva razloga. Ona funkcionira prvenstveno kao tema i kao usmjerenost prema sadržaju, dakle ne vodi dovoljno i prikladno sebi samoj brigu o ulozi forme. O vještini oblikovanja, onome za što treba imati nešto malo talenta, ali i velike spremnosti za dugotrajan rad na sebi samome. O specifičnostima svakog posebnog umjetničkog medija. Drugo, prečesto se, tek tako, zaboravlja pa onda i naveliko promašuje da umjetnost ne obavlja ulogu informiranja, prenošenja obavijesti o događajima dana. Nečime od čega žive mediji masovne komunikacije, onim fenomenom čiju je golemu moć manipulacije krajem 30-ih godina prošloga stoljeća u Ratu svjetova učinkovito orkestrirao i prikazao zagrebački zet Orson Welles. Uz to, vrijednost djela napravljenih “prema istinitim događajima” uglavnom je niska; ona mogu biti svojevrstan podsjetnik na kolektivno važne povijesne događaje ili etičke vrijednosti, ali ne treba ih zbog toga veličati.
Kod Ivane Sajko nije teško prepoznati iskustvo da istine nisu uvijek i nužno jednostrane, a nisu ni kolektivno prihvatljive. U svojem romanu Povijest moje obitelji od 1941. do 1991, i nakon (2009), bez potrebe za nakaradnom moralnom hiperkorektnošću ona se nimalo ne usteže citirati ovakvu trpku i samokritičnu tvrdnju: “A kad stvorimo državu vidjet ćete kako tek naši kradu. Svatko nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kada nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje – kako nas spasiti od nas samih”. Već je ranije bio spomenut spori epski ritam. To znači da je siže romana zapravo tzv. minimalna priča (U. Eco) i ona se može sažeti u jednu rečenicu. U ovome slučaju, npr., bračni par s psom sklonio se u kuću svojih prijatelja što se nalazi “usred ničega” i pored obližnje šume kako bi preživjeli očekivano sveopće razaranje te prikrili da im je sin pobjegao od mobilizacije. No, ritam pripovijedanja u ovome romanu dopušta čitatelju da postupno uvidi kako sukob doista postoji, ali ne odvija se vatrenim oružjem i uniformiranim formacijama, nego riječima i šutnjama ili tek taktičnim prešućivanjima. Apokalipsa u ovome slučaju ima značenje (potencijalnog) kraja kakvog društvenog i afektivnog odnosa koji sam po sebi ima visoku vrijednost pa se više negoli jednom pokazuje nenadomjestivim jer takav je gubitak redom popraćen traumom.
Povodom Zadnjeg dana mira Ivana Sajko dala je za Tportal vrlo zanimljiv i pohvalno artikuliran intervju. “Idealno, pozicija autora trebala bi biti u nekoj vrsti razotkrivanja različitih fenomena koje smo normalizirali. To je, mislim, i šira uloga umjetnosti, ili čak kulture, da propitamo vlastita vjerovanja i običaje. … Emigracija svakoga promijeni, jer to nije putovanje. Putovanje je egzotičan koncept; emigracija je trajna rascijepljenost između dva doma, dva života, dva koncepta. Da se sutra preselim u Hrvatsku, opet bih morala emigrirati, napustiti jedan dom i doći u drugi – ne bih se vratila, nego bih došla.” Usput rečeno, iskustvo dugotrajne izmještenosti ostavlja duboke tragove u pamćenju i u pravu su oni koji tvrde da preseljenje iz jedne ulice u drugu, iz jednog kvarta u drugi traži prilagodbu koja može potrajati i više od godinu dana.
Kako kod autorice roman i drama egzistiraju jedno pored drugoga? Zadnji dan mira jest “knjiga koja se uistinu događa u jednome danu.” Takvu tvrdnju, zanimljivo, nalazimo kod Aristotela kada se u Poetici bavi određenjem grčke tragedije. S druge strane, godine 2016. Sajko je prilagodila za kazališnu izvedbu Flaubertovu Gospođu Bovary i to s odličnom Jelenom Miholjević. Pored toga, oba žanra nude mogućnosti ispitivanja vlastitog i tuđeg jezika:
“ … ali uvečer, dok ležimo i razgovaramo na tvom jeziku, priznajem da se ponekad bojim vlastitog, jer se ne da ni sakriti ni uklopiti ni posvijetliti, pa nakon godina izbjeglištva još uvijek naglaskom razotkriva stranca koji mi živi ispod kože.
Glupost – kažeš mi uvijek – jeziku je svejedno tko ga govori.
Tako ti misliš – velim.
Jezik je samo alat. Sa svakim radiš isto.”
Sajko je provokativna spisateljica. U Žena–bomba (2004), knjizi u kojoj se nalaze tri monologa, ona citira opis samoubilačkog čina: “Namjera je samoubilačkog terorizma da prouzroči razarajuću psihološku štetu koja nameće duboki strah i nemir. Njegov je cilj da proizvede negativne psihološke učinke nad cijelom populacijom, a ne samo nad žrtvama određenog napada.” Iz njega se lijepo vidi da je razvila sposobnost da gradi na svojim ranijim spisateljskim iskustvima. A više ili manje vjeran čitatelj Ivane Sajko u takvom kontekstu stječe priliku da navodnu apokalipsu prepozna upravo kod dvoje protagonista, ali, dakako, ne odjednom. Provokacija kod Sajko iskazuje se i u bavljenju tamama. Drukčije rečeno, autorica nema nikakve potrebe za banalnostima kakve nisu rijetkost u idili ovdašnje književne scene ili u navodno uvijek poželjnoj prilagodljivosti neindividualnom pa stoga i raznolikom ukusu. Pa ipak, ona u uvjetno rečeno političkoj umjetnosti ili političkom kazalištu prednost daje dijalogu, a ne provokaciji. Radi se o rijetkoj sposobnosti prevrednovanja vlastitih uvjerenja i sklonosti.
Postoje mišljenja ili možda bolje slutnje da umjetnici općenito, uz sposobnost oblikovanja, posjeduju zapravo i sposobnost zapažanja društvenih i povijesnih promjena još u njihovim vrlo ranim i drugima jedva zamijećenim fazama. Ako je tako, onda se kod Ivane Sajko vjerojatno radi o svijetu koji je takoreći preko mjere individualiziran. Takav svijet gubi ili je već izgubio sposobnost za solidarnost i sposobnost za “bolju budućnost” (D. Rundek). U njemu su smijeh i ironija rijetki slučajevi: “ … tražiš odakle započeti, iznova se trudeći uhvatiti pogled nekog od putnika i dobiti potvrdu da si u pravu. No nitko se ne osvrće.” Nije iznenađujuće da je ta bešćutnost obično popraćena riječima koje bi trebale signalizirati posve drukčiji emocionalni odnos. Takvo pozicioniranje, najvjerojatnije svjesno, smješta Sajko u tradiciju modernizma koja prema dobro potkrijepljenim uvidima teče od Charlesa Baudelairea i njegovih prekretničkih Cvjetova zla (Les fleurs du mal, 1857). Usput, ova je Baudelaireova lirska zbirka sastavljena kao da se radi o grčkoj tragediji kod Aristotela – obuhvaća vremenski raspon nekog neodređenog (vele)gradskoga dana od ranoga jutra pa do kasnih noćnih sati. (Tako je npr. sastavljen i drugi album zagrebačke pop grupe Azra Sunčana strana ulice s početka 80-ih.) Na takvo stanje stvari reagira Ivana Sajko u dijelu romana označenom međunaslovom Koja bi uopće bila svrha istine? Tamo pripovijedanje govori o zahvatu abortusa nakon što je protagonistica doživjela silovanje. “Žene su bez pogovora pristajale na poniženje, svlačile se stisnutih nogu u našoj improviziranoj čekaonici, trudeći se preko stražnjice i stidnih dlačica navući potkošulje.” U prekomjerno individualiziranom svijetu istina je poželjna uglavnom ako je ona hvalospjev nekoj interesnoj grupi. Drukčije rečeno, kliki. I tu nastaje Kurzschluss.
#Ivan Molek #Ivana Sajko #Zadnji dan mira
