Započet ću svoje pisanje jednom pričom koja možda nije samo riječka, ali je s vremenom postala svakako jako riječka. Možda čak i dio identiteta kao „Šta da”. Onu o tužibabi. Da, ovoj našoj riječkoj. Koja se vrti po radiju već desetljećima u gotovo nepromijenjenom obliku, koju imamo na raznim portalima, koju smo prenijeli na društvene mreže. Toliko tipičnu za naš „grad koji teče” da bi je možda trebali zaštiti kao nematerijalnu baštinu pa bismo sve te tužakajuće, unjkajuće i histerične glasove trebali negdje trajno pohraniti. Ili napraviti dobar vizual pa ga lijepiti po autima: „Port of hejt” tada bi tako lijepo pristajalo uz „Šta da”.
Jer tužimo se na sve: na ceste, na smeće, na granje, na travu, na mlade, na stare, na bogate, na siromašne, na liječnike, bolnice, sestre, naručivanje, na gradski prijevoz, na nebodere, na sive fasade, na šahte i slivnike, na događaje, na izostanak događaja, na šetače pasa, na radove, na sporost radova, na buku od radova, na novopridošle radnike iz daleka svijeta, na vladu, na gradsku upravu, zapravo ne znam na što se ne tužimo. Odmah ću se ograditi od teze da ne postoje razlozi za neke tužaljke, pritužbe i ozbiljne reklamacije, ali zaista moram priznati da me toliko opseg i doseg jedne takve budalaštine kao što je fenomen tužibaba u Rijeci fascinirao, posebno kao pojavu kojoj se toliko daje na važnosti. Port of hejt, kako je to svojedobno dobro izrazio jedan sad već bivši riječki kulturtreger. Kao da jedva čekamo onaj petak kada će grupica uvijek jednih te istih zauzeti telefonske linije i zvati istoimenu emisiju na radiju kako bi se potužili na sve, uključujući, valjda, i vlastitu kostobolju i giht, ako su baš pretjerali s dnevnom dozom riječkog nereda. Umalo sam zaboravio, pa svaki dan u tjednu, svaki sat, stalno možemo iste, često šuplje jadikovke lijepiti na društvene mreže, a koje nas tako lijepo oslikavaju u smislu fantastične fiksacije na prljavštinu i fonju. A o tome bi se itekako dalo dodatno profesionalno porazgovarati, naime stvari imaju i dublje psihološke konotacije.
Konačno svedimo stvar na pravo ime: hejt. Ne mržnja, nego baš hejt, neka laka verzija mržnjice koja je ničim izazvana, osim možda nekom zavisti.
I sad, možda bi netko tko ne prati tu pojavu pomislio da se radi o nekoj konstruktivnoj javnoj raspravi, ali ne, radi se upravo o tome što sam spomenuo – hejtu.
Uzalud nama priče o dugim javnim raspravama u mnogim gradovima u EU u kojima je struka ili, primjerice, javna vlast razgovarala sa svojim građanima o brojnim problemima. Naša se takozvana javna rasprava tužakanjem oduljila na više od trećine stoljeća, a da još uvijek nismo došli do onoga što kao građanstvo stvarno trebamo ili želimo, što su nam prioriteti i ciljevi, što želimo ostaviti našoj djeci ili unucima, gdje struka još uvijek pokušava sitnim glasićem doći u prvi plan i iznijeti nešto konkretno, no tužakajuće kvazimoralne vertikale i često jeguljasti donositelji odluka ipak uvijek prevladaju. I tako se stvari kreću u krug: pojedinci bacanjem hejta dobivaju pet minuta slave u nekom mediju, možda ih prepozna i netko važan, pa se mogu nabacivati i time kao argumentom, dok stvarni meritum stvari zauvijek ostaje po strani ili, jednostavno, nadglasan budalama. Možemo to okrenuti na inače Riječanima blizak cinizam i crni humor i iskoristiti izvanredan film srpskog redatelja Slobodana Šijana – Kako sam sistematski uništavan od idiota. Onih koji nisu ni za kakvu javnu raspravu. Onih koji neprekidno bacaju klipove pod noge svakom pokušaju da se stvori ikakva građanska svijest.
Ukratko, pokušajte nešto izvesti, a da se ne susretnete s našim tužibabama i hejtićem s kojima će završiti svaka naša rasprava, ma koje god teme se uhvatili. Ako prođete lišo, plaćam cugu.
Ipak, stvari ćemo početi jasnije vidjeti kada ih uopće nazovemo pravim imenom. Ali bojim se da ćemo i tu zaglaviti na prvom hejtu. Kao pravi Riječani, tu se uvijek možemo pozvati na onu dobru staru alanfordovsku: bilo je i većih problema pa ih nismo riješili.
Stoga, vratimo se na početak: a da tužibabe i hejt ipak brendiramo kao posebnu, lokalnu endemsku pojavu? I zalijepimo „Port of hejt” na naše automobile odmah do „Volim grad koji teče”?
Milan Zagorac rođen je 1976. u Rijeci. Završio studij hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Od 1997. do 2001. bio pomoćnik glavnog urednika časopisa Rival. Od 2002. radio kao pomoćnik glavnog urednika u izdavačkoj kući Adamić, od 2005. do danas vodi sa suprugom Tamarom Modrić izdavačku kuću Studio TiM. Od 2009. do 2013. direktor Izdavačkog centra Rijeka i njegov glavni urednik.
Od 2013. sudionik i suorganizator Ri Lita, suosnivač i urednik časopisa i portala za književnost i umjetnost Književnost uživo, urednik nekoliko edicija u elektroničkom i klasičnom izdavaštvu. Objavljuje kritičke tekstove, osvrte, recenzije, prikaze, eseje, poeziju i prozu od 1997. u Rivalu, Plimi, Književnoj reviji, Književnoj Rijeci, sisačkim Riječima, Novoj Istri, Vijencu, Studentskom listu, Novom listu. Kao stalni suradnik Korzo.neta i Magazina GKR dize vrijeme objavljivao kolumne i recenzije. Do sada je objavio više od 500 tekstova proze, eseja, prikaza, osvrta i kolumni te uredio i objavio 400 naslova knjiga i časopisa u izdanjima Adamića, Studija TiM, Rivala, ICR-a kao i skupine Ri Lit i Književnosti uživo.
Objavio: Dan velikih valova, antologija Rivalova naraštaja (izbor iz časopisa Rival uz kritički pogovor, koautorstvo s Goranom Ušljebrkom i Mladenom Uremom, 2001), Želiš li pogledati sunce u ponoć? (roman, 2002), Jeste li kupili direktoru parkerice (roman, 2006); Janko Polić Kamov, njegovo i naše doba (u koautorstvu s Mladenom Uremom, 2010), Spojene vožnje (roman, 2011), Vražji prolaz (roman, 2014), Simpatija za luzere na riječki način (izabrane kolumne, 2015), Objava po povratku iz crne šume – simboli vječnog sazrijevanja (esej, 2015), Noina velika avantura (roman za mlade, 2016), Noćni ekspres (proza, 2017), Car Edgar i razvrstavanje otpada (slikovnica, 2019), Sukladnost ljubavnih trokuta (roman za mlade, 2020 ), Kralj ribar (roman, 2020), Prijateljice, varalice i vatreni starci (roman, 2021), Ispod debelog leda (roman, 2022).
Istaknuti vizual: Marta Ožanić
#Grad #hejt #Rijeka #stanje #tužibaba
