Treba li Gustafe posebno predstavljati? Čak i oni apsolutno i potpuno cijepljeni od glazbe bilo koje vrste negdje su nekad slučajno i sasvim nesvjesno čuli barem jednu od njihovih najvećih uspješnica, koje će se sigurno moći čuti i ovoga petka u Pogonu kulture.
Točno sedam dana prije „službenog“, pomalo nevjerojatno zvuči 44. rođendana, jer ova genijalna družina uvijek dobro raspoloženih glazbenika i glazbenica osnovana je 1980. godine, a za svoj rođendan odredili su 27. prosinca, odnosno datum kada su održali prvi koncert u Vodnjanu, zasvirat će u riječkom Pogonu na koncertu kojega je i sam Edi Maružin, frontmen i jedan od osnivača, najavio kao: „jednu malu, lipu, štalu“.
Zašto štala?
– Pa štala je nekakva kovanica za naše nastupe još iz 92. Svi znaju za nju. Neki imaju svoju 91., Gustafi imaju 92.! Imamo i mi pravo, na primjer, tebe pitati: Gdje si bio 92.? Štala je u naš život uletjela nakon jednog nastupa u Karojbi, gdje je nakon našeg četverosatnog koncerta ostala takva količina smeća (plastičnih čaša, boca, papira, čikova i ne znam čega) da je prekrila cijeli pod i kad je gazda prostora pred jutro došao provjeriti što mu sin radi (koji je bio organizator koncerta) užasnuto je uzviknuo: “A lipu ste mi štalu učinili!” Od tada na dalje neko vrijeme su se štale mjerile po količini smeća koje je publika ostavljala za sobom. Danas je uvriježen naziv za nastupe s dobrom atmosferom i urnebesom po cijeloj Hrvatskoj. Nekoć sam pročitao i neku izjavu Mile Kekina koji je nakon jednog nastupa u Beogradu, za neki medij izrekao “dobru smo im štalu napravili!”, započet će Edi Maružin.
Kada smo već kod štale, kruži urbana legenda da vas je jednom prigodom jedan slušatelj neke radijske emisije, pozvao da mu dođete napraviti štalu, navodno zbog toga što je čuo da su Gustafi u stanju napraviti štalu za jednu noć?
– Je, to je legendarni Trajnanaj iz Sošići izjavio, odnosno zvao u neku emisiju gdje sam bio gost i raspitao se da li postoji mogućnost da mu dođemo napraviti štalu doma, jer da je nabavio novu kravu, nema je gdje smjestiti, njegovim zidarima treba deset dana i 5.000 maraka da mu je učine, a on da je čuo da mi štalu učinimo preko noći i za samo 3.000 maraka. Bilo je dobrog urnebesa.
U najavi koncerta i sam si rekao da si čuo da Rijeka ne voli Gustafe, što je vjerojatno daleko od istine, Gustafi su itekako dobro prihvaćen bend na čitavom riječkom području i u riječkom prstenu. Kako bi ti definirao vezu Gustafa i Rijeke?
– Hahaha… To je moja trenutačna izmišljotina kojom želim pobuditi interes publike i nikad ne radim nekakve scenarija za naše najave, već to spontano, trenutačno izmišljam i ne mičem lapsuse i greške, jer znam da to zabavlja ljude. Istina, mi imamo jedan problem (Istra i Rijeka) kojeg se pomalo bojim, a to je da mi u tim područjima gotovo isključivo sviramo na manifestacijama bez upada, ulaznice. Onda je i normalno da se netko priupita: “Tu sam ih gleda za niš, tu sam ih gleda za niš, tu ću ih gledati za niš, zašto da sada onda plaćam?”. Nadam se da će nas netko i razumjeti, pa reći: “E, toliko sam ih puta gledao za niš, ajde da jednom i platim!”. Pogon je “samohodna ustanova” i mora se pokriti od ulaznica, pa sad lijepo molim naše fanove da nas podrže i dođu platiti taksu ča gledaju Gustafe stalno besplatno, hahaha… Inače, odnos Fiumana i općenito Kvarnera, Liburnije prema Gustafima je od naših početaka izvrstan, to je naše drugo doma. U stvari, polovici benda je prvo doma, hahaha… jer su iz tih krajeva. Podrške nije manjkalo nikad, kao ni ljubavi. Još iz doba punkerskih dana Gustapha y njegovih dobrih duhova, Rijeka nas je prisvojila i mi smo rasli s njom. Vezani smo pupčanom vrpcom i recimo da me jako boli što već desetak godina nismo svirali na dočeku u Rijeci. Ajde, moram biti iskren da toliko vremena nismo svirali ni na dočeku u Puli, ali možda su tamo neki drugi razlozi, međuljudski odnosi itd, znaš onu “Ki će j… kega, nego svoj sojega!”.
Kakve Gustafe Riječanke i Riječani u petak u Pogonu mogu očekivati, hoće li to biti jedan presjek vaše nevjerojatno bogate karijere ili u planu imate predstaviti i neke novitete?
– Pa gledaj, mi već osam godina nemamo novi album, nakon 12 albuma, mi u živo i dalje sviramo preko pola repertoara s prva dva albuma. Kad god smo ubacivali neke nove, publika bi rekla: “Super, dobro, … ali svirajte vi nama one stare!”. I tako mi sad sviramo “one stare”, a oni svi sretni, veseli, i mi idemo napred po onoj “lepo vama, lepo nama”. U Pogonu neće biti novih pjesama, ali bit će nekih novih repriza. Imamo zabilježenih, snimanih oko 250 pjesama, i svako toliko ubacujemo po neke “nove” stare i to funkcionira besprijekorno. Ali bit će i dalje puno energije, plesa, zabave, naši su nastupi vrsta rituala, “mise” kako ih ponekad nazivam, aerobik, zumba i pilates skupa, znači dolazi se rasplesati, razgibati i primiti dozu pozitivne energije. Izliječiti tijelo i um. Prvenstveni razlog mog stvaranja i izvođenja pjesama je unijeti radost i pozitivu u duše ljudi koji slušaju. Ne možeš njih prevariti na dugo – ili dobiju to ili ne. Svaki naš nastup je raritetan i poseban. Nikad ne znaš što te čeka i kako će to biti isporučeno.
Kada se Gustafi mogu ponovo očekivati u nekom studiju?
– Ne funkcioniram na bazi planiranja. Nemam više volje ni vremena za se baviti stvarima koje mi ne pričinjavaju zadovoljstvo. Sebe ostvarujem kroz rad u Edi East Trance Bluesu, a Gustafe sam smatrao završenom pričom što se tiče komponiranja, no moram biti iskren da me je nešto počelo svrbjeti i vjerojatno ću uskoro nešto i napraviti novo. Osam, devet godina je prošlo od zadnjega albuma i možda je ipak vrijeme za pomak. Ali, samo ako dođe samo i spontano, neću siliti, forsirati ništa. Studio imam svoj, tako da lako iz jedne prostorije uđem u drugu, hahaha… A inače, što se tiče bluesa, odnosno EETB, stalno radim nešto, pa se i tu može nešto novo uskoro očekivati.
Jedan si od najvećih hrvatskih promotora proizvodnje i uživanja u prirodnim vinima, kako se Gustafi uklapaju u tu priču?
– Gustafi? Nikako. To su dva odvojena lica mene. Samo koristim Gustafe za sitnu pomoć u promociji. Moja druga velika ljubav uz muziku su vina. I hrana. Od 1995. duboko sam u vinima i danas sve svoje šolde trošim ili na instrumente ili vina i restorane. Putem Giorgia Claija od 2000-tih sam došao u dodir s tim prirodnim, ekološkim, biodinamičkim, organskim, orange, amber ili kako ih sve ne zovu vinima, ali prirodnim putem dobivenim vinima i više teško pijem bilo što drugo. Dobro, i ovo prirodnim putem ustvari nije dobar izraz, jer vino ne nastaje prirodnim putem, vino ne postoji samostalno u prirodi, bez utjecaja čovjeka. Ali želim piti vina koja su što manje pod utjecajem čovjekove ruke, discipliniranja i obrađivanja, s najmanje dodataka bilo koje vrste. Bez kemijskih pomagala i maltretiranja grožđa i soka. Doživljavam vino kao konzervirano grožđe, koje uslijed nekih prirodnih procesa mijenja oblik i sastav (prvenstveno se to odnosi na fermentaciju i pretvaranja šećera u alkohole), ali bez pravog i zdravog grožđa nema ničega. Sve počinje u vinogradu. I zato koristim svaku priliku za promoviranje takvih vina i ljudi. To je moja budućnost, pa je branim. Što nas više bude, lakše će biti. Veliki sam simpatizer i podržavam festivale poput Alterega, koji se održao u Lovranu pred koji mjesec, sam organiziram promocije i skupove takvih vrsta na svojim glazbenim manifestacijama, član sam jedne alternativne skupine Natprirodni vinari, gdje se sa svojim prijateljima vinarima i poklonicima tih vina borimo za svoje “mjesto pod suncem”. Ne bih puno o tome, jer kad počnem ne znam stati. Volim ta vina. Možda drugi put više o tome.
Dobitnici ste brojnih nagrada i priznanja, između ostalih dobitnici ste i Porina za najbolji rock album, a jedan hrvatski roker trenutačno proživljava prilično gorke trenutke budući da se našao u središtu afere, neslužbeno je možemo nazvati „kavica s Nikicom Jelavićem“. Što misliš o slučaju Mile Kekina, budući da je u čitavu priču uvučena i Istra?
– Pa baš i nismo dobitnici nekih brojnih nagrada, hahaha… tek taj Porin, nekako kao da smo cijepljeni protiv nagrada. Ma nije da me ni toliko zanimaju, posebno ne više, zovem ih korisnim glupostima, pomažu u poslu, ali nije to moj svijet. Moj svijet je pozornica i ljudi ispred mene, samo me to zanima. A što se tiče Mile Kekina i njegove “afere”, a što da se ja miješam tu kad pojma nemam o čemu se radi zbilja, informacije imam samo s jedne strane i to još preko medija. Normalno je da mi je Mile (time i Ivana) bliži nego neki “mafijaš/nogometaš” kojeg nisam nikad sreo u životu, ali za dati neku zdravu i objektivnu ocjenu, morao bih biti više insajder i imati informacije iz prve ruke. Nije mi samo jasno zašto su se ovo dvoje (Ivana i Mile) toliko raskokodakali o tome u medijima, kao da im fali pažnje i popularnosti. Da se to meni dogodilo na način koji oni opisuju, nikad nitko ne bi čuo ništa o tome. A ni taj Nikica me nikad više ne bi vidio. Samo se povlačim i doviđenja bako. A ako netko ide dalje džonom na mene, onda se branim svim sredstvima. Ali, no, što da kažem, svaki ima svoje metode i načine. Ali, definitivno kažem NE bilom kojem vidu zastrašivanja ili prijetnji, zaključit će Edi Maružin.
Dakle, petak, 20. prosinca, Pogon kulture, Gustafi i – štala.
Naslovna fotografija Gustafi/Facebook
#Edi Maružin #Gustafi #Pogon kulture
