Kod nas skoro sve kasni, ponajviše razvoj svijesti i slušanje glasa savjesti. Vlakovi kasne redovno (što neke japanske turiste dovodi do stanja kulturnog šoka), pozitivne povratne informacije kasne kronično (po par godina ili decenija čak), a jedan frend (dobar u duši ali plitak u duhu), inače hadezeovac prvoga reda, poslao mi je jednom ne/prilikom poruku za pamćenje: „Sa zadovoljstvom kasnim“. Bili smo dogovorili naći se u 20:00 sati ispred Kino kluba Split, a poruku mi je poslao po’ ure kasnije. Ako je njegovo zadovoljstvo proporcionalno dužini njegova kašnjenja onda je ono zaista veliko. Nije se pojavio ni oko 21:30 h, a kada sam ga nazvao da ga pitam koji ga su zarez i koja zapeta zaustavili u kretanju prema meni, on me je začuđen pitao gdje sam to ja, a on me već kvarat ure čeka ispred ulaza. Wtf!
„Kojeg“?- ispalio sam. „Pa tamo di smo se dogovorili, isprid kinoteke Zlatna vrata!“- uzvratio je gotovo ljutito. Ostatak naše komunikacije zamislite sami, a ja ću na poantu: moj najdraži hadezovac je ne samo falio ceo fudbal nego i čitav teren!! Zaslužuje dva uskličnika. Lik je reprezentativan, najjači je; kakvi su tek ostali?! Kaže se – s kim si, takav si. Suvremeni psiholozi su ustanovili da smo prosjek onih petero ljudi s kojima se najčešće i najviše družimo. Ja moga omiljenog hadezeovca nisam vidio mjesecima, a kad se ponekad čujemo ništa određeno ne kaže: lik je to kojega se ne može držati za riječ (a za kurac mi ga se ne drži). Inače je svjetski šampion vožnje u rikverc pri parkiranju ili u odlasku s njega, nema mu ravna. Kada vozi unatrag, ja se osjećam najopuštenije (u stvari, preopušteno!), kada traži parkirno mjesto u centru grada ja sam siguran da će ga naći (i uvijek nađe tu svoju nišu, kao da je rezervirana za njega). Ukratko, on je svoj na svome, u svome autu, u svome kazališnom filmu, u svome vremenu (ovo je 50 godina njegovih) pa tu nema nikakvog razloga za čuđenje. Tako je kako je, takav je kakav je. I on je time samo-zadovoljan: sjedi, dva!
A ljudi zadovoljni sobom se ne mijenjaju. Kasnit će sa zadovoljstvom, još više s ispunjenjem svojih obećanja (via infinity), ponavljat će svoje greške i uvijek će imati opravdanja za njih, a govor će im biti neodređen (s fasadom od retoričkih figura distorziranoga smisla) i migoljit će izvan dohvata obvezujuće logike, gramatike i etike. I kao takvi su predodređeni za domaću politiku, bilo kao profesionalci bilo kao amateri. Većina uvijek vlada ne samo teritorijem već i nadzemljem tj. nebom (a vladaju, bogme, i morem podsvijesti). Njihove neuredne sintagme i iščašene rečenice ispunjavaju atmosferu našeg podneblja (verba volant) pa, htjeli – ne htjeli, ulaze u naše uši i u nama djeluju (kao virusi ili bakterije, nije bitno). Tako da njihov spori razvoj usporava i naš, a kašnjenja njihovih vlakova usporavaju naša kretanja (prvo duhovna pa fizička) i blokiraju našu stvaralačku pokretačku energiju (zaustavljajući njenu vodu i slobodu).
Figure od blata
Tako nastaju društvene bare i baruštine, blato ne omogućava normalno hodanje (a kamoli trčanje) već samo gacanje i valjanje u istom. Nije to, nadnaravno, ničeansko „vječno vraćanje istog“ nego, naravno, domaće vječno vraćanje istih! Kao zoon politikon / društvena životinja, ne mogu živjeti sam, okružen samo sobom, pa sam druželjubiv bivao s mnogima bez skafandera te sam neizbježno bio zaražen njihovim virusom kašnjenja i sporosti. Zakasnio sam tako upoznati Alda Paquolu, filmskog kritičara, odmetnika riječkog tipa; umro je prije moga, planiranoga ali nerealiziranog, dolaska u Rijeku. Na 23. Liburnija filmski festival sam stigao s dva dana zakašnjenja. Oliver Sertić, njegov direktor, mi je kazao “Kasniš, kasniš“, susrevši me pred Vilom Antonio, gdje je već bio počeo „Šesti paviljon“ Gorana Devića ali to je kašnjenje od svega par minuta. Znači da ipak napredujem/o usporen/i od zemljaka nazadnjaka. Pa ja sigurno ne dolazim na prvi dan festivala „Fališ“ u Šibeniku, a nesigurno dolazim na njegov drugi dan, najkasnije treći.
Fali, dakle, festivale ali drž’ se kraja (kako bi se danas reklo iz razloga osobne obrane i sigurnosti). Meni ih je nedostajalo long time ago, a sada – kada ih ima na pretek – nedostaje mi vremena da ih većinu posjetim. Pa ih posjećujem manjinski, kao pripadnik jedne od najugroženijih manjina u današnjem svijetu bez granica – one koju čine artisti, kulturnjaci i žurnalisti. Potonje na Bliskom istoku ubijaju, a kod nas – na bliskom Zapadu – daju na sud (npr. zbog jedne terase, jednog bazena i 54 tone vode u njemu). Statistički, nije nam toliko ni loše. Statički, zbog toliko puno vode i tako malo slobode, statici čitave državne zgrade prijeti nestabilnost, ljuljanje ili čak urušavanje uslijed neke prirodne ili društvene nepogode ili katastrofe, kao okidača ili katalizatora. Vidimo, zar ne, da je situacija došla do stanja ili-ili. Dakle, hamletovska je. Dakle, nešto je trulo u državi Danskoj, pardon, Hrvatskoj.
Vidjeli smo na primjeru Umaga kakvu razornu moć ima voda (NDH2O) kada, kao neobuzdana bujica krene se razlijevati ulicama grada (o selu da ne govorimo). O tomu bi mogao štošta reći Vladimir Bujanec kao stručnjak za niža društvena kretanja. Voda jest jedina, metaforički kazano, stvarno nezavisna mikro ) država na svijetu, od koje zavisi život na Zemlji. U toj elementarnoj, smijućoj jednostavnosti (Ha-Ha-O) sva je njena moć. Nitko joj ništa ne može, a ona može sve vatri tj. ugasiti je. Vatrena voda može mnogo naškoditi zdravlju vatrenih ako se njome svako malo ali puno opijaju (kao Indijanci u rezervatu). Alkemijski je, naime, dokazano da u pretjeranom domoljublju (kao i u svakom pretjerivanju) dolazi do alkoholne fermentacije, a ako se u njega još ubaci previše političko-estradnog šećera, takvo vino postaje opasno za zdravlje – više otrov, a ne lijek. Pijmo, dakle, malo ali dobro! Neka to bude pravilo a Grdović neka ostane izuzetak koji ga potvrđuje.
Snaga vode i slobode
Jedan mi je prijatelj, sada pokojni, svojevremeno priznao da bi on najradije stalno bio pijan da nema te bolne činjenice da iza svakog pijanstva slijedi o/triježnjenje. Pijani ljudi (opijeni pobjedom, vinom, pivom, bilo čime) brkaju svoje doživljaje (pijanstvom uvećane) s objektivnom stvarnošću pa preuveličavaju stvari (npr. opasnosti od festivala, naročito ljevičarskih) te na njih preburno reagiraju. Zapitajmo se kako bi oni reagirali da im lijeva prohibicija zabrani njihove opijate kao što oni, kao desna prohibicija, bi htjeli zabranjivati festivale koji nisu baždareni s vrstom i količinom njihovih promila. Ili kada bi lijevi dress code naložio svima da nose crvene majice, a zabranio crne. Itd. itsl. To bi onda zaista bio circus maximus, a za sada je circus medium, koji je počeo rasti kao cirkus minimus.
Svi ti, tako programirani, muškarci žele da ih svi po/slušaju a istovremeno oni sami ne slušaju ponajprije svoje žene pa onda ni svoju djecu (a i jedni i drugi im imaju što reći niti oskudijevaju dobrim savjetima za njih). Klečavci su u tomu neslušanju svojih najbližih (da bi ih bolje shvatili i kao takve prihvatili) otišli najdalje. Žene, navikle da ih se ne sluša i ne čuje (nego da ih se samo gleda), u trajnom su trpnom stanju te bez muškog razumijevanja i podrške kopne i venu brže nego što je prirodno; ovakvo društvo ih ubrzano rabi, razbolijeva i stari. Zbog toga svi štetuju; muškarci, žene i djeca. Svi osim štetočina i nametnika. Kao npr. dvije radnice jedne velike samoposluge u Opatiji, prošle subote. Samo njih dvije (jedna na blagajni, na druga na suprotnom kraju, iza sireva i mesnih prerađevina ), a nas kupaca desetak. Ova druga morala otići na WC, ja pucketam prstima pa dozivam „Ima li koga?“, onda odlazim do blagajnice, ona – ljubazna – odlazi tamo odakle sam ja došao, da me usluži, u to se druga vraća pa blagajnica odlazi na svoje radno mjesto, a ova me poslužuje.
Kažem joj da to nije u redu, da samo njih dvije rade a trebalo bih biti, u tako velikoj samoposluzi, najmanje četiri svakim radnim danom. Ona se slaže, zahvaljuje mi na razumijevanju i podršci i dodaje: „ Gazda bi najradije da subotom radi samo jedna“. Takav gazda bazdi; zaključujem to u sebi. Žurim na bus, njen me gazda usporio nekoliko minuta, a ona će na moju žalbu na račun posljedične sporosti još ovo, a i to s ljupkim osmjehom: „ Da ali to i smanjuje kvalitetu naše usluge“.
Samo ću još reći da prvi dio Spielbergovih „Ralja“ indirektno prikazuje kapitalizam kao veliku bijelu neman, a drugi dio direktno lov na bijelu neman u vidu morskog psa. „Ralje“ sam nekidan gledao po drugi put u životu, a većina ih gleda – razjapljene – svaki dan, mnogi i doživotno. I gledat će dok ne progledaju.
#Ante Kuštre #dnevna doza umjetnosti #kašnjenje #Ralje #Split
