I tako, od listopada prošle godine, skoro svaki dan – dok ručam – gledam vijesti Al Jazeere jer, zbog određenih razloga, ručak mi je baš oko 16:00 sati. Hrana na mome tanjuru se mijenja, ali bitni sadržaj vijesti ne: prizori razaranja i ubijanja u Gazi. Sjedam za stol gladan i imam dobar apetit – to je još jedna konstanta. Treća je strašna: u tanjur s juhom mi ne upadaju čestice prašine razorenih palestinskih domova niti kapi krvi ranjenih i ubijenih Palestinaca. Kao da se to događa na nekoj drugoj planeti, u nekom paralelnom svemiru s kojim će se moj/naš svemir sresti tek u beskonačnosti, a pitanje je zašto bi se dvije paralelne linije ikada susrele? Tek nekidan, osjetio sam užas pred prizorom jednog novinara koji je živ izgorio.
Svih ovih mjeseci nijednom nisam čuo riječ Gaza ni od koga, nigdje, ni na ulici, ni u jednom splitskom kafiću (kamo odlazim da popijem espresso i prolistam novine), a riječi „Plenković, Thompson, Vučić, Hajduk, Trump“ sam čuo bezbroj puta. Što to govori o nama/meni? Odgovorite sami. Tek prije neku večer, kada sam izišao iz ateljea da popijem dec crnoga, nakon zamora od dvosatnog pisanja, susreo sam dobrog poznanika nakon više mjeseci pa smo otišli skupa na piće. On je bio ta iznimka koja potvrđuje pravilo. Pitao me imam li u planu neki umjetnički rad, neku art-akciju na temu Gaze pa je naš razgovor krenuo u tom pravcu.
Ah, da: sad sam se prisjetio da sam čuo – u istome kafiću – na samome početku rata u Gazi, nekoliko mladih u žustrom razgovoru o tomu. I to bi bilo sve, za sve ovo vrijeme ratovanja, razaranja i ubijanja. Vjerojatno je isto ili slično i u ostalim hrvatskim gradovima, a o životu na selu ne znam skoro ništa. Imate li vi kakvih informacija?
Algoritam, umjetnost i novac
U svakom slučaju, Liga prvaka ide dalje (što je najvažnije) i dok traju te Vijesti, ispod slika iz Gaze ili studentskih protesta u Srbiji klize nogometni i košarkaški rezultati američke NBA lige. Toliko o skretanju pažnje s bitnoga na nevažno. Tako svijet funkcionira, a kada bi prestali ratovi, nogomet i košarka on bi se prestao okretati. Možda za njega ipak ima nade dokle god se neki muškarci okreću za zgodnim ženama na ulici. Takvih je sve manje: većina u hodu gleda hrabro naprijed – u ekrane svojih mobitela. Mobilna telad. (lako ju je mobilizirati).
Mene je u petak navečer mobilizirala informacija o koncertu Ivana Grobenskog u amfiteatru splitskog MKC-a pa sam hitro izišao iz svoje zone komfora da bih se u nju ubrzo vratio: uranio sam, nije mi se čekalo da pristigne publika, a unutarnji glasić me vukao kući. Imao je pravo: da ga nisam poslušao, ne bih pogledao dokumentarac o umjetničkom triju „Obvious“ iz Francuske, za kojeg – priznajem – nisam do tada ni čuo. A riječ je pionirima AI umjetnosti, čija je slika (portret nekog grofa, fiktivnog ili realnog, svejedno), nastala kao rezultat rada algoritma. Odmah da kažem, radi se o slici koju – i da mi je poklonjena – ne bih nikada držao na zidu, a ne bih dao ni jedan euro da je uokvirim. No, to uopće nije bitna stvar za zapadno tržište umjetnina: „Grof“ je, na aukciji u Christie’s , prodan za preko 400.000 dolara, što je trio bacilo u ekstazu bez ecstasya (novac je ipak najjača droga) i izbacilo u svjetsku umjetničku orbitu.
Dečki su, naime, tim prvim potezom ušli u povijest umjetnosti jer njihova je slika prva takva koja je kupljena kao umjetničko djelo, a napravila ju je Umjetna Inteligencija. Momci znaju da ne znaju ni crtati ni slikati, a niti performanse raditi (što npr. ja sve znam), ali znaju računati i programirati (što ja ne znam) i ne sumnjati u sebe (što im, kao Francuzima ne predstavlja nikakav napor), dok ja (kao Hrvat) sumnjam u vrijednost svoga rada i kada mi ga netko kupuje. Tada se osjećam pomalo kao varalica, a ti su momci taj osjećaj imali samo jednom: kada je cijena za njihova „Grofa“ dosegla spomenutu vrtoglavu visinu. Poslije toga im je trebalo samo par godina da uvjere sav svijet da su pravi umjetnici 21. stoljeća, a to su postigli kada su seriju od sedam AI-slika na temu „Sedam svjetskih čuda“, izložili u jednoj ozbiljnoj i uvaženoj galeriji. Kasnije su prešli na izradu i prodaju NFT-ova itd. itsl. Ukratko, informativna i poučna French Art Story koja kreće s happy beggingom. Ona prodorno boli svakog autsajdera s tužnog Juga koji ne može zamisliti ni happy end svoje art-priče. Toliko o važnosti geografsko-kulturološko-galerijskog konteksta za sudbinu umjetnika.
Ljepotica dana i filmski kritičari noći
Redoslijed riječi je vrlo važan ali je važan i redoslijed boja! Redoslijed boja hrvatske zastave: crvena, bijela, plava. Redoslijed francuske: plava, bijela, crvena. Dakle, prvo nebesko (duh, inteligencija, glava), a zadnje zemaljsko (emocije, strast, tijelo). K tome (da razlika bude veća), stupci tih boja kod Francuza stoje uspravno tj. vertikalno. To je ono što čini odlučujuću razliku između francuske i hrvatske kulture. Moj pokušaj sinteze obaju, u radu „PATERNITE, MATERNITE, NATALITE“, nije naišao na prepoznavanje, odobravanje i primjenu u Lijepoj (ali malo zaostaloj) našoj, počevši od Ministarstva demografije pa do širih narodnih masa koje, zbog alarmantno niskog nataliteta, polako ali sigurno izumiru, a hrvatska nogometna reprezentacija nikako da trajno nadigra francusku pa i dalje ostajemo srebrni. No, zato smo europski šampioni po pretilosti!
A svjetski šampioni po broju prodanih ulaznica za neki koncert na otvorenom, Thompsonu zato fala. I neka pati koga smeta, Hrvatska je (bar) u tome prvak svijeta! Na (rasprodani) koncert „Mostar Sevdah Reunion“-a u Hrvatskom domu nisam otišao radi, može se reći, radi Francuske. Bunuelovi filmovi „Taj mračni predmet želja“ i „Ljepotica dana“ su, naime, nastali u francuskoj produkciji, kao i još neki. A Bunuel je moj najbliži redatelj, takorekoć prvi rođak. Pa se, između sevdaha i nadrealizma, nisam nimalo nećkao. Sjećam se projekcije „Mračnog predmeta želja“ u splitskom kinu „Central“. U tim filmu dvije glumice, fizički i karakterno nimalo slične, glume isti glavni ženski lik, razdvojen na dvije skroz različite persone. Bunuel je bio genije i što se tu može (nobody is perfect).
Svaka publika je, po definiciji, mediokritetska pa ni splitska nije u tome izuzetak. Pored mene su sjedili momak i cura. Nakon što se par puta dogodilo da jedna scena završi s jednom, a druga započne s drugom glumicom – što je publici stvorilo zbunjozu – momak je objasnio curi o čemu se radi: „Idiot u projekcionoj kabini je pomiješao role“! Pa su stvari opet sjele na svoja mjesta i publika je nastavila gledati film do kraja, tolerirajući taj nered na ekranu jer, božemoj, ljudski je po/griješiti. A ljudi ionako ne vide stvarnost nego svoje slike (koncepte, predodžbe) o njoj. Primjer: sredinom 90-ih sam tiskao majicu „ZA DOM SPERMAN“, s crtežom velikoga spermija među bijelim riječima na crnoj podlozi. Čim ju je ugledao, konobar me je ponudio pićem na račun kuće. Ja sam ga pitao zašto. On mi je kazao zato i pokazao rukom na slogan na mojim prsima. „Što na njemu piše“? – pitao sam ga. „Za dom spreman“!- odgovorio je. „Aj, pročitaj sad riječ po riječ. Što piše“? Odlučno i bez krzmanja: „Pa za dom spreman“! Probao sam još jednom: „Aj sad, molim te, slovo po slovo“. Njegov odgovor je bio isti. Pa sam se predao i popio čašicu „Martela“ na račun kuće.
I izvježbane oči, npr. filmskih kritičara, ne vide uvijek dublje, pa ni šire, od onoga što su naučile vidjeti, a to je obično površina filmskog djela kojeg onda formalistički analiziraju, ne gledajući kroz njega nego samo u njega. Tipični (hrvatski) filmski kritičar gleda u omiljene redatelje kao u bogove, kojima se divi i o kojima puno tj. previše zna, npr. što je John Ford pio i koje cigare pušio 21. listopada 1953. da parafraziram naslov filma Tomislava Radića. I tim se viškom diči, kao nekakav spiritualni intimus obožavanog redatelja. Takvim kritičarima su vrhunski (po njihovim kriterijima) filmovi su osmo nebo, iznad kojeg nema viših nebesa (ni filozofskih ni religioznih, a pogotovo ne vjerskih). A nema ih za njih jer do njih ne mogu doprijeti. Pa im sav diskurs ostaje unutar kino sale, kao inačice Platonove spilje.
To njihove monologe i kvazi-dijaloge čini tako sterilnim, a kada ih kamera ne voli (jer nisu face da bi bili glumci niti su dovoljno hrabri i maštoviti da bi mogli biti redatelji), onda ih je slušati i gledati teško podnošljivo. Pogotovo kada to izvode zavaljeni u foteljama na šarenom ćilimu. Možda će u budućnosti njihov posao obavljati AI; koliko znam, Bill Gates nije svrstao njihovo zanimanje među ona tri koja će preživjeti AI tsunami. Možda ću tada žaliti za njihovim izboranim licima i sentimentalizmom ali bih sada, za promjenu, rado poslušao što AI ima reći o „Ljepotici dana“ npr. Njen od/govor na koncu ipak ovisi o inteligentnosti pitanja koje joj čovjek postavlja.
#Ante Kuštre #Ivan Grobenski #MKC Split #Split
