Umjetnost performansa ili „Imamo moć i odgovornost mijenjati stvari“

Razgovor povodom festivala Sin Objeto, Performance Køkkenet, Metronomen, Kopenhagen, 27.–28. kolovoza 2025., kustoski koncept Davida Sebastiana Lopeza Restrepa

Zašto ste odlučili da ovogodišnji koncept festivala Performance Køkkenet bude „Bez objekta“ (Sin Objeto)? U javnom pozivu umjetnicima napisali ste, između ostaloga, i sljedeće: „Kada rat postane nova forma, apsurdnost naših kreativnih izraza postaje zdrav razum ovoga svijeta.“
Na španjolskom jeziku u Kolumbiji izraz Sin Objeto ne znači samo „bez objekta“ ili „bez predmeta“. On podrazumijeva i osjećaj besmisla, nečega bez svrhe. Želio sam povući paralelu između umjetnosti performansa, koji počiva na neobjektnoj umjetnosti, i besciljnosti kojom je obilježen suvremeni svijet. Za mene je rat jedno od tih besmislenih stanja. Tu sam htio parafrazirati riječi portorikanskog političara i borca za nezavisnost Pedra Albizua, koji je jednom rekao: „Kad je tiranija zakon, revolucija je red.“ Performans doživljavam kao oblik stvaranja koji, i kad polazi od apsurda, može prenositi snažne poruke bez potrebe za akademskim terminima i previše složenim objašnjenjima. Apsurd može biti način da započnemo revolucije.

Kada je osnovan festival Performance Køkkenet i koje druge manifestacije performansa postoje u Danskoj?
Performance Køkkenet (Kuhinja performansa) osnovao sam 2017. godine kao platformu za eksperiment i susret različitih umjetničkih disciplina. Stvaranje sam zamišljao poput kuhanja – proces u kojem je eksperiment ključan za otkrivanje novih okusa i užitaka. Organizirali smo brojne događaje u kojima je hrana služila kao i metoda i materijal, u duhu relacijske umjetnosti, kako bismo smanjili distancu između umjetnika i publike. Od tada smo realizirali festivale The Body Landscapes (2017.–2020.), Cyber Bodies (2020. i 2021.), Nordic Islands Actions in Nature (2018., u suradnji sa Svalbardom, Ålandom i Švedskom), Ephemera Performance (2021.–2023.), a od 2024. niz događanja pod nazivom Sin Objeto.

Budući da već godinama živite u Danskoj, koje su sličnosti i razlike između performans-scene u Kolumbiji, odakle potječete, i one u Danskoj?
Za mene je najočitija razlika u mjestu iz kojeg se govori. U Danskoj postoje stabilnije javne institucije koje podupiru umjetničko stvaranje, dovoljno vremena za refleksiju i racionalizaciju procesa, i – što je najvažnije – društvo koje ne suočava s ogromnim problemima ili sukobima. U Kolumbiji je, naprotiv, vrlo svježa povijest nasilja i nejednakosti, što oblikuje naš pogled na umjetnost iz emotivnijeg rakursa. Rekao bih da umjetnost Latinske Amerike, a osobito Kolumbije, proizlazi iz osjećaja hitnosti. Riječ „emergency“ koristim pažljivo – ne isključivo kao krizu, nego kao nešto što uporno izbija na površinu, poput lave iz vulkana. U tom smislu, umjetnost u Danskoj može si priuštiti vrijeme da promišlja o pitanjima sebstva ili da stvara umjetnost radi same umjetnosti. U Kolumbiji stvarnost i povijest neprestano kucaju na vrata s neposrednim sukobima koji traže estetske odgovore, dok istodobno moramo pronalaziti načine kako preživjeti radeći gotovo bilo što. To pomiče našu perspektivu i mijenja mjesto s kojeg progovaramo.

 Imate li kakvu obiteljsku vezu s Alvarom Restrepom, koji je sa svojom trupom Athanor Danza nastupio na Eurokazu u Zagrebu sredinom 1990-ih?
Zapravo ga nisam detaljno proučavao. Poznat mi je njegov rad s Athanor Danzom i s plesnom kompanijom Cuerpo de Indias u Meksiku, ali moram priznati da nisam istraživao kolumbijske plesače-performere onoliko koliko bih trebao. Moj pravi interes za performans započeo je kada sam upoznao kolumbijsku umjetnicu Maríu Teresu Hincapié – osobu čiji se rad također svakako preporučuje proučiti. No iskreno, kolumbijski umjetnici performansa nisu dobili jednaku međunarodnu vidljivost kao ples i kazalište.

I Vi ste sami inicirali ste dva performansa tijekom festivala Sin Objeto. Prvog dana bio je to performativni ručak s juhom od abecedne tjestenine, gdje su sudionici trebali složiti poruke povezane s projektom, poput: „Kako stati, kako nastaviti. J…ni ratovi, Ni za što a opet za sve.“ Drugog dana priredili ste ručak s tipičnom kolumbijskom hranom (?) – pečene patlidžane, rajčice sa začinima – uz dirljivu priču o svojoj majci, koja je pripremala to jelo. Možete li čitateljima ArtKvarta reći nešto više o tim gastronomskim performansima?
To je teško pitanje jer uglavnom ne nastupam kad sam u ulozi organizatora – inače bih mogao izgubiti fokus na odgovornosti prema drugim umjetnicima. Te akcije nisam vidio kao performanse u punom smislu, iako su, naravno, imale performativnu pozadinu. Namjera je bila jednostavno nahraniti umjetnike i publiku u opuštenijem ozračju prije početka programa.

Tjestenina u obliku slova potječe iz mojih dječjih uspomena: majka mi ju je često pripremala, a ja bih na žlici slagao riječi prije nego što bih pojeo. Pamtim to kao zabavno i poticajno, pa sam želio to podijeliti s drugima. Drugo jelo zapravo nije bilo kolumbijsko, nego sam pripremio ratatouille, koje smatram jednim od najmanje okrutnih jela francuske kuhinje. Za mene ono odražava i način na koji se nekada plemstvo postavljalo iznad svega, pa i same prirode. Tijekom svega toga puno sam mislio na svoju majku, jer svaki put kada nešto novo kuham, nazovem je za savjet. Mislim da kuham kao ona i da brinem za ljude kroz hranu na isti način – ili možda kao i svaka latinoamerička majka ili baka.

 Kako ste izvršili selekciju  performansa i videoperformansa? Ukupno smo mogli vidjeti 16 videoperformansa i 14 izvedbi uživo.
U tome mi je pomogla švicarska umjetnica Seraina Grupp, u čiji rad duboko vjerujem. Njezin rad je blisko povezan s mojom vlastitom praksom vezanom uz hranu i relacijsku umjetnost. Trenutno predstavlja Garden of Decay na Bijenalu arhitekture u Kopenhagenu.

Paul Regan trebao je izvesti duracijski komad Nothing Lacks Purpose or Meaning. Iako je najavljen u trajanju od 40 minuta, odsvirao je „samo“ ulomak na klaviru. Živa izvedba s velikim objektom… Baš jako.
Paul Regan je završio s klavirskim ulomkom izvedenim na glavnoj pozornici, nakon što se većina izvedbe odigrala u vanjskom prostoru. U kontekstu koncepta „Sin Objeto“ sam je okvir postao materijal za dijalog: osporavan, ismijavan, transformiran i ponovno osmišljen od strane umjetnika. Ova dinamična razmjena stvorila je bogat i raznolik skup performansa, završivši događajem koji je duboko odjeknuo – kako meni kao organizatoru tako i publici i umjetnicima.

Za kraj, u kontekstu vašeg poziva na ovogodišnji festival performansa, što mislite – kamo idemo, svijet koji Varoufakis definira kao tehnofeudalizam, novu varijantu fašizma, a Jason Moore naziva kapitalocen?
Moram reći da sam uglavnom optimističan u vezi smjera kojim svijet ide. Unatoč svim borbama i strašnim stvarima koje se događaju, osjećam da se ljudi bude iz dugog sna, okupljaju se oko smislenih ciljeva. Naravno, polarizacija postaje sve oštrija i često nasilnija, ali izvan onoga što vidimo na društvenim mrežama vjerujem da je velika promjena već u tijeku. Tehnologija u tome igra središnju ulogu, jednako kao i kapital.

S druge strane, ne bih se u potpunosti priklonio stavovima Varoufakisa ili Moorea, jer mislim da je povijest mnogo složenija od tih pojmova. Sjetimo se da su srednji vijek povjesničari često prikazivali kao mračno razdoblje religiozne dogme i sukoba, a u stvarnosti je to bilo kulturno bogato doba, iz kojeg se doslovno rađala renesansa, posljedica procesa koji su započeli u srednjem vijeku. Danas je tehnologija, u obliku kakav trenutno doživljavamo, doista zastrašujuća i otvara ozbiljna pitanja o svjetskom poretku. No još uvijek vjerujem da imamo moć i odgovornost mijenjati stvari.

David Sebastian Lopez Restrepo je kolumbijski umjetnik performansa koji od 2017. godine živi u Danskoj. Njegova umjetnička djela predstavljena su u Argentini, Čileu, Brazilu, Kolumbiji, Meksiku, Španjolskoj, Finskoj, Norveškoj, Švedskoj, na Ålandskim otocima, Svalbardu, Farskim otocima, Italiji i na više kulturnih mjesta i galerija u Danskoj, uključujući i Nacionalnu dansku umjetničku galeriju (Statens Museum for Kunst).

Njegova se umjetnička praksa uglavnom bavi razlaganjem složenih društvenih izazova s kojima se migranti suočavaju, kao i njegovim vlastitim iskustvom od kada je napustio svoju zemlju 2008. godine. Njegova djela, koja se odlikuju spojem humora i provokativnih elemenata, sadrže tragove antropoloških metoda. Od 2017. godine umjetnik živi u Kopenhagenu u Danskoj, gdje je direktor festivala Performance Køkkenet, grupe suvremenih umjetnika koja organizira festivale performansa Body Landscapes, Cyber Bodies, Sin Objeto i druge događaje eksperimentalnog zvuka, pokreta i performansa s mladim umjetnicima. U tom radu surađuje s organizacijama kao što su Live Art Denmark, Noisy Beehive, HAUT Scenei Tårnby Park Studio.

Odabrani radovi:

• 380 PANT A– Den Fri Udstilling – Copenhagen, Denmark 2024
• The Banality of Care – Zeppelin Teater / HAUT Scene – Copenhagen, Denmark 2024
• Collective Performance Another Utopian Society – Captive Portal – Copenhagen, Denmark 2023
• Immersive Performance The Wolt Migrant andExhibition The Finish Line – Friisland Center for Performance Art – Copenhagen, Denmark 2022
• Performance The Human State – Project Pera+Flora+Fauna, a collateral event at the 59th Venice Art Biennale – Venice, Italy 2022
• Performance Movement for Static Action – Statens Museum for Kunst – Copenhagen, Denmark 2020

Istaknuta fotografija: David Sebastian Lopez Restrepo, Chupando Faros