(…) Gaza, ako i ne bude baš tek „golo ostrvo na jugu“, kako je on ( Netanyahu – prim.B.C. ) obećao ovim povodom, zakoračit će velikim korakom – u tužnu istoriju. Ako uopšte može biti tužnija i od svega do sada.

Zlatko Dizdarević, „Hamas, Izrael, svijet: Bolne istine i brutalni interesi“; Forum TM / Pišemo, ne prepisujemo; http://www.forum.tm/vijesti, 10. listopad 2023.

Preobražaj određenih teritorija Zemlje u „gole“ goleti, pojaseve, otoke, poprišta – zgarišta ili parkirališta za „goli život“ (G. Agambenov „tehnički termin“) proces je odnosno „projekt“, „misija“, operacija, „work-in-progress“ planetarnih razmjera. To pustošenje nadilazi gole „prirodne“ procese ogoljavanja i sve „klimatske promjene“. A priori implicira nečije ne-djelovanje, neku „božansku“ ili pak „antropoidnu“ apsurdno – svrhovitu težnju, cilj, praxis, poiezis i tehne (starogrčki pojmovi) to jest određeni „društveni odnos“ prema globalnom ili lokalnom „čišćenju“, pražnjenju, depopulaciji, „oslobađanju“ od stanovništva ciljanih ili tobože slučajnih, arbitrarno odabranih teritorija. Prekapanje i dislokaciju starih groblja, parkova, igrališta, rušenje i odnošenje antičkih, srednjovjekovnih, „baroknih“ i inih gradskih bedema, zidova (primjerice, famozni specijalni „Slučaj Fenixve“ u Rijeci!) i javnih spomenika (vidi: slučajevi „Tišina koja je srušila spomenik“, Bakićev, ’90-ih / miniranje Kršinićeva spomenika N. Tesla u Gospiću ’90-ih / bista R. Benčić pred Ex-Tvornicom „R.Benčić“ u Rijeci na prijelazu iz ’90-ih u „nulte“ 3. tisućljeća / devastirani i/ili dislocirani mozaici E. Murtića / arheološki nalazi i nalazišta „uklopljeni“ u trgovine ili, jednostavnije, raskopani, zakopani, preasfaltirani, zabetonirani, da se bolje sačuvaju ispod cesta, parkinga isl./pokradeno drvlje & kamenje & skulpturalna dekoracija / „privatizirana“, prodana i zapuštena kazališna zdanja od arhitektonskog, povijesnog i kulturnog značaja, primjer: Teatro Fenice u Fiume – Rijeci) te brojnih „manje značajnih“ primjera ignorancije i prepuštanja postupnoj propasti i konačnom nestanku tolikih paleoindustrijskih i kulturnih (ne-) zaštićenih, „nesuđenih“ ne-spomenika.

Goli otok – Novi hrvatski turizam, 2001.

Katastrofalne situacije u suvremenoj Ukrajini i u „ne-priznatoj“ Palestini od sredine prošlog stoljeća nadalje (i dalje!) „samo“ su ekstremni, krajnji, „armagedonski“ svjetski „konačni“ primjer takvih destruktivnih procesa i formalno- neformalnih procedura „gentrifikacije“, razaranja, „čišćenja“ teritorija od „nepodobne“ prošlosti, povijesti, kulture i – last but not least – od uvijek „prekobrojnih“, a nepoželjnih – stanovnika. Notorna zabrinutost tobožnjih dušebrižnika zbog istodobne rastuće „Prenaseljenosti“ planeta Zemlje dokaz je da u fundamentima svih fundamentalizama čuči neka „bezumna“ nadnacionalna i „nad-religijska“ tendencija radikalnog „konačnog rješavanja“ tog „gorućeg problema“ dekadentne civilizacije, da ne kažemo izmučenog, iscrpljenog i gotovo pa definitivno dotučenog čovječanstva. Na tome neumorno i samopožrtvovno rade suvremeni BIO—I—NECRO POLITIČARI / POLITIČARKE u teoriji i praksi, u centrima odlučivanja o sudbini „periferije“ i upravljanja „mjerama“ vlasti i njihovih egzekutora diljem napaćenog ali tobože slobodnog svijeta.

HOPPLA, WIR LEBEN!

Dražen Šokčević, 1998.; izvor: Riječke devedesete, MMC, Rijeka, 2006.

Rušenje i otklanjanje (navodno) povijesno prevladanih i suvišnih zidova – od „Berlinskog“ do Golootočkih kaznioničkih (kraj 1988.-početak 1989.), praćeno „vriskom“ općenarodnog slavlja, oduševljenja, globalističke euforije i patetično – ciničnog postavljanja višejezičnih „turističkih“ tabli s pompozno istaknutim simbolima gostoprimstva i dobrodošlice: WELCOME, brzopotezna evakuacija i dislokacija prisilnog „stanovništva“ zatvora, logora, „kampova“, „kazamata“, „odgojilišta“, „domova“, „umobolnica“, čega li već? – bio je tek skup pripremnih odluka, poteza i radnji u pravcu (dis-) „utopijske“ mega – masovne „perestrojke“ sukladno ciljevima i interesima sveopće vladavine i širenja takozvanog Slobodnog Svijeta (na čelu s SAD, jasno ) – čijem galopirajućem razvitku i progresu možemo „s oduševljenjem“ svjedočiti „ludih ’20-ih“ 21. stoljeća, trećeg tisućljeća.

Slobodno možemo, ugledajući se na njemačke cinike (ili budale?) iz „prohujalog“ vremena, ali i dalje prisutnog duha „poratne“ Weimarske Republike („ludih ’20-ih“ 20. stoljeća) „vrisnuti“: HOPPLA, WIR LEBEN odnosno, „naški“ – ‘Opa, MI živimo! Živi smo! Koje li sreće, asti Gospe!? Tako, naime, glasi naslov poznatog djela Ernsta Toller-a („Hoppla, wir leben“) iz tog vremena „između dva rata“, kojem je i suvremeni filozof „frankfurtovac“ Peter Sloterdijk posvetio pozornost u svojoj „Kritici ciničkog uma“. A ja sam tako naslovio (vidi flajer, letak za izložbu odabranih fotografija riječkog fotografa Dražena Šokčevića, MMC – Galerija OK u Klubu „Palach“, Rijeka, 1998.) svoj predgovor za jednu od ranih izložbi iz MMC-ove palahovske „epohe“ (’98 – ‘008). Na njoj su bile izložene veoma lijepe, potresne i životne crno-bijele fotografije riječke sirotinje, starica/-aca, posvojene odnosno (pro-/dane djece, beskućnika, radnika, spavača na elevatorima, po pothodnicima, klupama; odnosno umjetnički foto – portreti redovitih „bajadera“ (kopača po bajama, kontejnerima, kantama za smeće ), kojih je i ’90-ih bilo, ne (puno) manje nego danas, kad je svih nas skupa – manje nego onda.

I tako, ipak, usprkos svemu … Hoppla, wir leben! Doduše, neke/neki na Krimu, u Odessi, neki/neke na Krimeji u Rijeci, neki/e u „pojasu Gaze“, a neke/i bliže riječkom Art-kvartu, na Brajdi. A sjećanja nekadašnjih stanovnika danas pustih (opustjelih) slavonskih sela poput Kamenske, gdje je, na obroncima Papuka svojedobno, davne veljače 1992. jak, ali tih vjetar otpuhao kao perce golemi Bakićev Spomenik pobjedi naroda Slavonije, nisu toliko udaljena od sjećanja mnogih minulih i preminulih „Golootočana“, migranata, izbjeglica, prognanika, iseljenika, „unutrašnjih disidenata“ (pa i onih iz nekadašnje Fiume, današnje Rijeke ), pa ni od suvremenih „golo-otočana iz pojasa Gaze“.