Uoči promocije četvrtog broja časopisa Građanke Svom Gradu pod naslovom „Rad–Kako smo ga (po)stavile” 31. kolovoza na plaži Kantrida beach bara Prasowski, razgovarali smo s Lelom Vujanić, koja je uz Jelenu Androić, glavna urednica časopisa te koja je svoju riječku karijeru u kulturi, počela kao voditeljica programskog pravca Rijeke EPK 2020 – „Kuhinja različitosti”.

Od formalnog početka djelovanja umjetničke organizacije „Građanke svom gradu” 2016. godine do danas, brojimo sedmu godina rada. Koje je godine izašao prvi broj GSG časopis? Nadalje, na koji se način, kao inicijativa, uspijevate održati na alternativnoj sceni hrvatske kulture koja ne uživa sve privilegije kao recimo institucionalni programi – uzevši u obzir da se časopis izdaje u fizičkom obliku, a znamo da su male naklade skuplje i sve teže preživljavaju u bespućima beletristika, još k tome u Rijeci, a ne u Zagrebu.

Časopis je 2018. godine pokrenula umjetnica Iva Kovač s ciljem stvaranja (nedostajuće) platforme za pitanja suvremene umjetnosti i društveno-angažirane prakse, na hrvatskom i engleskom, u tiskanom i digitalnom obliku. Prvi broj GSG časopisa bio je posvećen queer i feminističkim temama, drugi broj umjetničkim praksama usmjerenim ka stvaranju društvene kohezije i izgradnji kolektiviteta, a treći broj se bavio temom postkolonijalnog nasljeđa na rubovima Europe. Iako se časopis naslanjao na tekuću produkciju GSG-a i drugih inicijativa u polju, on zapravo predstavlja formu readera na određenu temu, tako da svi ovi dosadašnji brojevi „dobro stare“.

Vezano za naš i časopisni opstanak na sceni, rekla bih, uz rizik da odmah na početku potpuno uništim bilo kakav reklamni potencijal ovog intervjua, da ste potpuno u pravu, da su uz sav naš angažman i entuzijazam mogućnosti za opstanak male. Časopis tu dijeli sudbinu ostatka tiskane časopisne produkcije koja se u Hrvatskoj ili jedva održava na mišiće, ili je već odavna toliko mrtva da se ta njena smrt više uopće ni debatira. Popis sjajnih stvari koje su u prošlom desetljeću prestale postojati dugačak je i širok. Spomenut ću samo Zarez i Libru Liberu koji su bili formativni za generacije kritičara/ki i čitatelja/ica. Tome nestajanju su u prvom redu kumovale financije, točnije rečeno nedostatak sluha kulturne i medijske politike na nacionalnoj razini pa možda i namjerno zatiranje (putem financijskog izglađivanja) određenih inicijativa u korist opstanka onih državotvornih koje više odgovaraju konceptu nacionalne kulture. Drugi razlog, a povezan s prvim nestanak je direktne distribucije, odnosno nezavisne knjižarske mreže koja je preduvjet komuniciranja s čitateljima. Bez obzira na to crnilo od perspektive, mislim da će uvijek biti ljudi kojima su print časopisi, fanzini, readeri, revije, neki unutarnji forte. A tko zna, nije nemoguće niti da se u budućnosti formulira neka nova vrsta kulturne politike koja će znati postaviti nove parametre (nada umire zadnja).

U jednom od tekstova novog GSG časopisa, autorica Katja Praznik postavlja sljedeće pitanje: „(…) što [je] s umjetničkim radom – koji se smatra rezultatom umjetničkoga genija, a događa se ‘bez rada’ odnosno dolazi ‘iz umjetnika’”, nastavivši kako se negiranjem umjetničkog rada „osnažuje idej[a] da umjetnost nije potrebno plaćati jer umjetnost nije pravi rad”. Smatram da smo se svi sreli s ovakvom konstatacijom barem jednom u profesionalnom životu. Kako ljudima/široj masi objasniti da je rad u umjetnosti/kulturi jednako zahtjevan i iscrpan, ako ne fizički (kipari se ne bi složili), onda intelektualno, kao i svaki drugi rad? Može li se i treba li se, intelektualni rad kapitalizirati?

U zadnjem, četvrtom broju časopisa čiju promociju spremamo u četvrtak 31.8. u 19h na Prasowskom, bavimo se temom rada u kulturno-umjetničkom polju. Katja Praznik se u svom istraživačko-teorijskom radu bavi genealogijom (samo)razumijevanja umjetničkog rada unutar zapadnjačke umjetničke tradicije, u čijem je središtu depolitizirana kategorija umjetničkog rada koji nije rad, nego rezultat individualnog božanskog nagnuća ili talenta, koncept koja također neutralizira i klasnu dimenziju umjetničke proizvodnje (tko se i pod kojim uvjetima uopće može baviti umjetnošću). Praznik zagovara sindikalno udruživanje i kolektivno pregovaranje te daje primjere Smjernica o preporučenim honorarima za izložbe, kao neke od alata za pokretanje borbe protiv izrabljivanja radnica u umjetnosti. Na tom tragu, čak i u našoj maloj zemlji, već djeluju snažne inicijative, poput Platforme za radne uvjete u kulturi Za K.R.U.H. ili pak Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela – SPID, s čijom predsjednicom Jasnom Jasnom Žmak donosimo intervju u ovom broju. SPID je izradio prvi strukovni Cjenik u polju dramaturgije i izvedbenog pisanja, sjajan dokument koji, osim što formulira preporučene cijene za različite poslove, također donosi analizu konteksta i makro (društvene) perspektive.

Vezano za šire mase, čini mi se da jedan tip eksplikacije problema pripada teoriji i strukovnim udruženjima, ili pak uključivanju u šire sindikalne borbe, a drugi umjetničkim izvedbama, poput npr. kazališne predstave koja se pred publikom izvodi do pola, a na polovici prekida i publici komunicira da nije više bilo novaca da se predstava do kraja izvede, ostavljajući onda i mogućnost diskusije s tom publikom o njihovim i našim uvjetima rada (hvala kolegici iz austrijskog IG Kultur Steiermark koja mi je ovaj pristup nedavno spomenula).

Druga stvar, a vezano za šire mase, je da se ono što se traži za umjetnike i kulturne radnike, poput npr. univerzalnog temeljnog dohotka, o čemu piše Valeria Graziano unutar teksta „O umijeću odbijanja rada i radu na odbijanju umjetnosti“, traži za cijelo stanovništvo, kao održiv horizont javne potrošnje za sve građane, koja bi svima, a ne samo nama, omogućila da oslobodimo svoje vrijeme i preusmjerimo svoju kolektivnu inteligenciju i radnu moć na hitne i stvarnije zadatke pred nama.

Kako su cijene svih dobara uslijed recesije i ulaska u Eurozonu „podivljale”, primjećujete li promjene i na cjeniku kulturne scene? Trebaju li kulturni djelatnici postavljati nove uvjete rada ili postoji alternativa u građenju suodnosa s institucijom? Kako pomiriti javni i privatni sektor u kulturi? Po Vašem mišljenju koji je razlog tog razdora?

Kao i svi drugi, primjećujem podivljale cijene ( 2 € za jednu vožnju, pa i samo jednu stanicu Autotroleja, halo?!) ali sam posve sigurna da nitko u kulturnom sektoru nije napravio prilagodbu cijene svoga rada iz jednostavnog razloga što ni prije inflacije nije postignut neki minimalni standard. Također, opći je konsenzus da kada bi npr. prevoditeljice počele naplaćivati realnu tržišnu cijenu svoga rada, ostali bismo bez mnogih sjajnih prijevoda jer nema tih izdavača (posebno onih nezavisnih) koji su ih u stanju platiti. Mislim da radnici/e u kulturi, kao uostalom i svi drugi, trebaju postavljati i pregovarati nove i bolje uvjete svoga rada, i na tom tragu rade i gore spomenute inicijative, kao i prakticirati određenu vrstu usporavanja i ne ganjati nužno veći broj naslova, predstava, izložaba, uz nerazriješene egzistencijalne potrebe svojih proizvođača. Sindikalno udruživanje je još uvijek najbolji poznati nam put koji je uglavnom vezan za institucionalni sektor dok sindikalno organiziranje u izvaninstitucionalnom sektoru ili pak organiziranje radnika u atipičnim radnim aranžmanima (sve veći udio samozaposlenih, radnici/e na digitalnim platformama, migrantski radnici/e)a ostaje veliki izazov za postojeće, već etablirane sindikate s brojnim članstvom kao i za one nove poput Sindikata SKUPA. Ipak, ne treba zaboraviti da „Mi imamo moć!“ kako kaže Selma Selman u umjetničkom prilogu ovom broju GSG časopisa.

Građenje suodnosa s institucijama koje spominjete zasigurno jest jedan od načina popravljanja uvjeta rada i uvjeta proizvodnje nezavisnog sektora, kao i „poravnanja“ tog nametnutog razdora za koji mi se čini da je rezultat specifičnog ekonomskog projekta kojem smo izloženi zadnjih trideset godina, a koji radi na razaranju i privatizaciji javnog zajedno s atomizacijom rada i razbijanjem kolektivne snage i pregovaračke moći ujedinjenog radništva. Iako su ti procesi širi i nadređeni odnosu institucionalnog i vaninstitucionalnog sektora kulture, u tom (našem) konkretnom odnosu, s institucionalne strane pomoglo bi dijeljenje cjelokupne prostorne i tehničke infrastrukture, obvezan minimalan broj (pošteno plaćenih) nezavisnih produkcija unutar godišnjeg repertoara institucija, moguće i neke vrsta formalnog udruživanja u kojem poneke nezavisne organizacije koje su i same u međuvremenu postale institucije (iako krajnje prekarno-anksiozne), djeluju naslonjene na postojeće institucije.

Jasno je da državne institucije mirnije spavaju jer imaju zajamčenu podršku i samim time, neutraliziraju određenu dozu stresa i neizvjesnosti koja se javlja kod slobodnih (freelance) umjetnika i kulturnih djelatnika. S druge strane, sigurnost dovodi do određene uspavanosti kulturne produkcije, što se kasnije reflektira na postojeće programe. Smatrate li da ćemo se ikada riješiti nepotizma/sinekurizma i može li nam potencijalno alternativni sektor u kulturi poslužiti kao određeni filter kvalitete?

S jedne strane – na nezavisnom i freelance frontu je sloboda rada, pretpostavljeno intrinzično zadovoljstvo, ali i kronični nedostatak sredstava bilo kakve socijalne i radne sigurnosti, a s druge strane te zamišljene barikade je financijska sigurnost, mogućnost rada u svojoj struci (za razliku od multi prakticiranja u nezavisnom sektoru) koja često idu uz manjak slobode, birokratizaciju, sporost i institucionalnu sklerozu. Međutim, kada obje te pozicije malo bolje promotrimo, a govorim i iz vlastitog iskustva jer sam bila u obje, vidimo da svaka podrazumijeva neku svoju vrstu pakla, kao i da postoji mnoštvo neočekivanih preklapanja i poklapanja – dok je npr. sloboda u institucionalnim ograničena specifičnim organizacijskim pa i računovodstvenim normama (vidjeti tekst Marine Tkalčić u ovom broju GSG), i ona u nezavisnom je pak ograničena i diktirana kratkoročnim projektnim aplikacijama i administrativnim iscrpljivanjem neprofitnih organizacija.

Vezano za filter kvalitete, na čitavom (post)jugoslavenskom prostoru postoje brojne institucije – od Cukrarne u Ljubljani, Art-kina u Rijeci, Kulturnog centra Beograda – koje tu ljestvicu kvalitete drže visoko, istovremeno smisleno radeći na izgradnji odnosa sa svojim publikama (mimo pukog buzzworda audience developmenta iz europskih projektnih aplikacija). Hejt na institucije, u kojem bi one bile rasadište neradnika, uhljeba, političkog nepotizma, utezi gradskog proračuna (da spomenemo samo neke od sintagmi i narativa koji se množe medijskim prostorom) promašen je i dobrim dijelom dolazi iz specifične ideološke mantre. Mislim da svako radno mjesto u kulturi treba braniti do posljednjeg daha.

Ono gdje svakako postoji prostor za poboljšavanje je svojevrsna reforma javnog (a mislim i na gradsku upravu i institucionalni sektor) u smjeru radikalne otvorenosti – i prema sceni i prema svekolikom stanovništvu grada, aktiviranja „zaspalih“ radnika/ica, boljem praćenju scene i njenih potreba, većem sudjelovanju u životu zajednice. Nezavisnoj sceni s druge strane, treba posebna briga i pažnja. Osim prethodno navedenog suradničkog odnosa s institucijama, ona zasigurno podrazumijeva i drugačiju distribuciju raspoloživih (ili većih) sredstva. Imala sam priliku raditi na natječaju za neprofitne medije koji je provodilo Ministarstvo kulture (koji je s promjenom vlasti ukinut pod optužbom „širenja lijevo-liberalne hegemonije“) gdje smo s izrazito malim ukupnim iznosom sredstava uspjeli napraviti malo čudo, u smislu financiranja rada i zaposlenja u postojećim medijima, podrške osnivanju novih, što je rezultiralo dramatičnim proširenjem suradnika, tema i publika neprofitnih medija. Općenito mi se, kroz cijelo moje profesionalno iskustvo čini da novca, čak i na europskoj periferiji, uvijek ima, samo je pitanje kako se on distribuira, po kojim formalnim uvjetima prijave, kojim kriterijima, i tko o toj raspodjeli odlučuje.

Za kraj, jeste li zadovoljni reakcijama koje dobiva časopis GSG? Koji je status GSG časopisa na internacionalnoj sceni?

Zadovoljne smo s reakcijama koje dobiva časopis. Do sada smo surađivale s brojnim domaćim i međunarodnim istraživačicama, umjetnicama, kustosicama, kulturnim radnicama. Časopis je nekako uspio pronaći svoj put do Beograda, Zagreba, Ljubljane, Helsinkija, a tekstovi, kako čujemo, uspijevaju premostiti jaz između teorije i prakse: istovremeno se citiraju i u naučnim časopisima, i u kazališnim predstavama. Tako da imamo razlog nastaviti gurati dalje. U skladu s unutarnjim forte s početka teksta, samo nas vlastiti entuzijazam može dokrajčiti, odnosno nastavljamo sa samoubilačkim projektima.

Autor fotografije s naslovnice: Aleš Suk