Od četvrtka, 11. travnja do nedjelje 14. travnja, u prostorima Društva za istraživanje i potporu (DIP), održana je 4. Kvarnerska kolonija stripa. Svi najavljeni autori prisustvovali su Koloniji – iz Zagreba: Darko Macan, Helena Klakočar, Stjepan Bartolić, Matija Pisačić i Nina Klarić, iz Solina Vinko Barić, iz Rijeke Enver Krivac, Damir Stojnić, Saša Jovanović, Damir Bralić i Damir Steinfl, zatim Iztok Sitar iz Slovenije, te studentice s APURI-ja – Ana Marija Lončar i Katja Grgurić. Od kuće, u radu kolonije sudjelovali su i Dušan Gačić iz Zagreba te Ivana Bajcer, Mariana Ban, Jans Beletić, Lana Deković i Ira Andrea Podnar, također studentice s APURI-a.
“Autori su crtali su na slobodnu temu, odnosno temu koja ima veze s Rijekom i okolicom te njezinom prošlošću, sadašnjošću ili budućnošću. Započeli su rad na pedesetak tabli stripa i strip ilustracija. Dovršene radove autori će poslati do 01. srpnja, te će odabir najboljih, novonastalih radova biti, uz dozvolu autora, objavljen u drugom dvobroju strip almanaha IracionaList”, izjavio je su-organizator Damir Steinfl,
koji je dodao da je kolonija stripa zapravo trajala još nekoliko dana, kroz druženje uredništva IracionaLista (Steinfl, Stojnić, Pisačić) i otvorenje izložbe „Strip-mobil” Irene Jukić Pranjić u Galeriji APURI, u utorak 16. travnja.
Po riječima sudionika, prvog dana Kolonije najproduktivniji je bio Vinko Barić koji je osim 2 ili 3 table A3 formata, napravio i XXL lonac gulaša s bižima. Gulaš sam degustirala idućeg dana prilikom posjete Koloniji, hladan, iz frižidera. Jedući, osjećala sam grižnju savjesti budući da sam Barića slučajno probudila entuzijastičnim ulaskom u kancelariju DIP-a. Prva, druga ili treća vrata desno uskim hodnikom, naišla sam na manje meditativan kreativni prostor.
Za spojenim stolovima, u ovu su se sobu, upitno za njih dovoljne veličine, utrpali bučniji kreativci, skloni razgovoru, glazbi, prekidima rada, pušenju… Predvođeni organizatorom Damirom Steinflom na najboljoj feng shui poziciji, tu su bili i ostatak Damira riječke strip scene – Damir Bralić i Damir Stojnić, zatim Matija Pisačić, umjesto kojeg je njegovo mjesto zauzimao njegov rad, Saša Jovanović i, u najzaštićenijem uglu, ali do Stojnića – Enver Krivac.
Saša Jovanović upravo je komentirao glazbeni odabir Damira Steinfla, rekavši da postoji dobar razlog zašto su neki opskurni bendovi opskurni, s čim se prisutni nisu složili. Poslije je priznao da nije bilo tako strašno. Jedno jedino pravilo Kolonije je da svaki crtač ima pravo izabrati album na Youtube-u, a ostali moraju odslušati cijeli album, objasnio je Steinfl. Slušali su se Swansi, DJ Danger Mouse, Amon Tobin,Yes, Andrew Bird, King Crimson, Mojo Nixon, Jello Biafra, Skaldowie, Phoenix, Banco del Mutuo Soccorso, Metamorfosi, Tuxedo Moon, John Cage……
Dok se Bralić grohotom smijao vlastitom stripu, Stojnić se žalio na neproduktivnost: “Haiku Machine (novi Stojnićev strip za Ohoho fanzin, op.a.) me iscijedio. Ne mogu ništa. Samo sam 6 naslovnih stranica za IracionaList napravio. Imamo za 12 godina. Govorio sam im da na prvi broj ne stavljaju moj crtež na naslovnicu jer ću se pomamiti za naslovnicama.” Krivac se opet nešto ispričavao iako ništa nije imalo veze s njim, a Steinfl mu je objašnjavao, uglađeno i odmjereno kao uvijek (dok je u svakoj riječi tinjao potencijal berzerkera), da je sve u redu jer ga ionako svi vole.
U drugoj prostoriji, atmosfera je bila potpuno drugačija. Ako je ovdje bilo glazbe, ne sjećam je se. Odmah mi se ukazao Doc Savage, Čovjek od bronce Lestera Denta. Dok je Čovjek od bronce razmišljao, čuo bi se karakterističan zvuk. Možda je to zvučalo baš kao tišina u ovoj prostoriji? Kako ometati Čovjeka od bronce?
Odmah desno, pomalo skrivena iza neke piramidalne konstrukcije, radila je Helena Klakočar. U produžetku studentice Katja Grgurić i Ana Marija Lončar, s brošem u obliku malog goblena neočekivanog sadržaja, zatim Darko Macan, Vinko Barić, Štef Bartolić i Iztok Sitar, koji je u proširenju hodnika, čitao strip. Barić je još uvijek bio odsutan, ali su njegove table bile tu. S pomalo samostanskom tišinom i Klakočar i Macanom u sobi, određena doza strahopoštovanja i iritantne pristojnosti opet su nesnosno pobijedili znatiželju i, nakon nekoliko fotografija, vratila sam se na poznato mjesto.
Krivac je snimao još jedan dio svoga videa za Koloniju, a koji se ima sastojati od izjava okupljenih autora. Razgovarao je s Bralićem, prije nego ovaj ode na ručak.
Krivac: Zašto moraš crtati stripove?
Bralić: Pa zato jer ne moram. Zato moram.
Krivac: Možeš li malo elaborirati?
Bralić: Pa čuj, neke stvari je bolje elaborirati. Recimo, kako ću razraditi ovo što je već zatvoreno samo u sebi?
Krivac: Znači, to je kao da nema alternative. A ujedno je i ima.
Bralić: Meni su to tako lijepe stvari.
Nakon još druženja u bučnoj prostoriji, tijekom kojeg su, meni neobjašnjivo, svi prisutni istovremeno uspijevali biti intenzivno fokusirani na ozbiljan rad, iskoristila sam Krivčev video kao povod za još jedan pokušaj ulaska u svetu sobu. Tu je sad već bio i pomalo mrk Barić, pred hiperaktivnost osuđenu na pauzu za ručak. Krivac se obratio Heleni Klakočar.
Krivac: Zašto moraš crtati stripove?
Klakočar: Pa ne moram. Uopće ne moram.
Ovo neće izaći na dobro za Krivca, mislila sam, nitko od njih ne mora raditi strip, a nitko od njih ne može prestati raditi strip. Ipak, Klakočar je nastavila pričati o svojim počecima na Likovnoj akademiji, grafici, interesu za postere, svojim studentskim poslovima: ”Čak sam nešto radila u Galeriji studentskog centra u Zagrebu kao organizator, to su sve bili pokušaji, ali cijelo vrijeme sam crtala stripove. I to je bio nešto kao moj studentski posao. Jednako sam se isto rubno bavila filmskom animacijom i radila za par studija u Zagrebu, na tuđim animiranim filmovima. To je bilo studentski, za džeparac. Ali kasnije, kad sam završila i kad se sve to odvijalo, počeci karijere, onda sam… Nekom slučajnošću sam napravila knjigu koja je dobro prošla. I tu sam tek 2000. odlučila da ću se skoncentrirati samo na strip. Zato što vidim da je, na neki način, strip idealan kad nemaš mjesta i nemaš atelje i u trku si, u nekoj vrsti nomadskog života je to nekako najjednostavnije izvesti – crtati, uskladištiti, čuvati, prikazati. Jasno, opet su tu neki drugi problemi, s nakladnicima i distributerima, ali samo nešto reći, ispričati neku svoju priču, brzo i jednostavno – slažu se i drugi strip crtači sa mnom – je najjednostavnije ovako. Trebaju ti papir, olovka, stol i stolica. I želja nešto reći. Da li nešto što se stvarno događa pa te žulja i želiš pokazati svoj pogled na taj problem ili neka fiktivna priča koja opet te žulja pa želiš izreći i tako dalje…”
Na putu do Konobe Fiume, gdje se ovog izdanja Kolonija izmjestila iz uobičajenog Konta, studentica Katja Grgurić ispričala mi je kako joj je genijalno imati mogućnost raditi s ljudima čije je stripove čitala kad je bila mala, a poslije sam čula da je Helena Klakočar rekla da bi se najrađe preselila u DIP i nastavila živjeti i raditi na permanentnoj Koloniji. Jedva čekam novo izdanje IracionaLista. Barić je u gulaš stavio kapulu, aceto balsamico, češnjak, Vegetu (jer nije mogao naći sol), junetinu, svinjetinu, 7 dl bijelog vina (nije bitno da je dobro, nego da je bijelo i da je 7 dl), biže, mrkvu i passatu. Šest stranica svog stripa o fašističkoj dekadenciji i političkoj laži u D’Annunzijevoj Rijeci 1920. godine završio je već jučer, obojivši stranice gvašem i akvarelom.
Fotografije: Jelena Ternovec
