Možda na početku da pojasnite gdje ste pronašli Trokutovu ideju o Antimuzejskom autobusu i kako ste je realizirali? Naime, u najavi navodite da je 1992. godine Vladimir Dodig Trokut osmislio koncept Eksponat bus, Muzej u pokretu, Antimuzej u autobusu, te da za života nažalost navedeni koncept nije ostvario.
Domagoj Margetić: Zanimljivo je da je jedini trag o ovoj Trokutovoj umjetničkoj ideji i konceptu zabilježen u sudskom Rješenju Općinskog građanskog suda u Zagrebu o ostavinskoj raspravi iza Vladimira Dodiga Trokuta, koje je doneseno 17. srpnja 2019. godine. Naime, u točki jedanaestoj tog sudskog Rješenja sud je odlučio i o zahtjevu naše zajedničke prijateljice, koja je u međuvremenu nažalost također preminula Ljiljane Cvenk: „Odbija se prijedlog Ljiljane Cvenk iz Zagreba … od 23. travnja 2019. da ju se utvrdi nositeljem copyrights, autorskih ili patentnih prava Anti-muzeja“. U obrazloženju iste odluke sud je detaljnije naveo sljedeće: „Tijekom postupka Ljiljana Cvenk je postavila zahtjev da ju se rješenjem o nasljeđivanju utvrdi nositeljem copyrights, autorskih ili patentnih prava Anti-muzeja, a temeljem ostaviteljeve punomoći broj 1/92 od 29. rujna 1992. godine… Čitanjem navedene punomoći sud je utvrdio da je istom ostavitelj ovlastio Ljiljanu Cvenk i dao joj na uporabu i plodouživanje (određene zbirke, op.D.M.) sve namjenski za potrebe muzeja ‘Eksponat-bus’ (muzej u pokretu) pod uvjetom da na tržištu kupi Eksponat-bus“. Pokojna gospođa Cvenk nikad međutim nije kupila autobus, pa do realizacije tog projekta i koncepta nije došlo niti u aranžmanu Trokuta s Ljiljanom Cvenk, niti u samostalnoj Trokutovoj izvedbi. Upravo zbog toga što projekt nikad nije realiziran, Sud u citiranom rješenju i nije prihvatio, odnosno odbacio je zahtjev Ljiljane Cvenk kao neosnovan. Ali barem je zahvaljujući njenoj intervenciji tijekom ostavinske rasprave, a i tu intervenciju možemo nazvati svojevrsnom umjetničkom akcijom, ostao je trag o ovoj Trokutovoj ideji i njegovom konceptu „Eksponat-busa“. Kad sam razmišljao kako postaviti novi stalni postav Antimuzeja, a da istovremeno bude i drugačiji, da bude inovativan, da bude atraktivan, da ne bude tek još jedan od postava u gradu, vratio sam se tom Trokutovom konceptu i odlučio se za stalni postav Antimuzeja u starom autobusu. Ideja, dakle, nije moja. Nego upravo Trokutova. Njegova ideja. Njegov koncept. I nadam se da sam uspio taj koncept realizirati na tragu onog kako bi to postavio sam Trokut. Često volim reći da je sam posao prenamjene i prerada autobusa iz putničkog u muzejski bila lakši dio posla, a da je onaj mentalno, emocionalno i energetski teži dio bio – postaviti antimuzejski postav u autobusu.
Pitanje vezano uz pragmu: koliko su stanari Bauerove 19 pripomogli u realizaciji s obzirom na to da će Antimuzejski autobus svoje stalno boravišno mjesto imati u tom dvorištu.
Domagoj Margetić: Nažalost živimo u vrijeme u kojem dominiraju najprimitivniji malograđanski, sitnospostvenički interesi, što je zanimljivo promatrati i kulturološki kao fenomen realno malograđanskog života u jednom pseudourbanom prostoru. To je slučaj i s većinom stanara Bauerove 19, stambene zgrade Zagrebačke ledane, koju je projektirao Stjepan Planić. Iako u zgradi stanuju ljudi koji sasvim sigurno sebi tepaju da su intelektualci, ima tu onih koji se kliču i iskličuju umjetnicima, ima liječnika, dizajnera, djelatnika u ministarstvima, pravnika, arhitekata, svima je jedan jedini zajednički nazivnik – primitivizam. Nažalost. Oni zapravo već godinama sabotiraju na razne načine akcije i aktivnosti koje smo vodili prvo zajedno Trokut i ja oko očuvanja stare Zagrebačke ledane. Njima je interes – besplatan parking u dvorištu. A to znači, divlji parking, to znači da su sve naše aktivnosti, izložbe, performansi, i razne druge akcije potpuno nepoželjne jer smetaju njihovoj visoko intelektualnoj i plemenitoj aktivnosti – grabeži za besplatnim parkingom. Realnost je takva da su svi stanari, ponovit ću – svi stanari Bauerove 19 zadnjih dvadeset i šest godina zahvaljujući nama imali besplatan parking u centru grada. Jer smo mi okupacijom i borbom za očuvanje stare Ledane njima omogućavali besplatno parkiranje. Da to primitivno, njihovom računicom preračunam, u dvadeset i šest godina svakom od njih poklonili smo vrijednost jedne garsonjere time što smo za stanare, njihove rođake, familiju, prijatelje, majstore, goste osiguravali besplatni parking. Sad kad smo dio dvorišta zagradili za antimuzejski autobus, oni su se otvoreno okrenuli protiv nas. Sve su to ona fina lica, one fine urbane njuške iz zagrebačkog centra koji će glumiti kojekakve face i promovirat kojekakve plemenite ciljeve, a u suštini radi se o primitivnim, malograđanskim grabežljivcima za besplatno parkirno mjesto. To je njihov stvarni kulturni okvir. U kojeg su sami sebe postavili. Ukratko, za dvadeset i šest godina besplatnog parkinga nisu nam rekli ni najobičnije – hvala. Ali na razne načine su pokušali sabotirati projekt Antimuzeja. Donekle ih razumijem. Radi se o pripadnicima najbrojnije tajne organizacije u Hrvatskoj – GSSD (onih koji Gledaju Samo Svoje Dupe), pa je takav njihov pristup našem projektu zapravo potpuno logičan. To su oni primitivci i malograđani koji u galerijama kupuju Knifera na kile ili pak Vaništu na metre samo zato što je eto popularno imati nešto od tih umjetnika na zidu dnevne sobe. Dakle, njihov je domet Knifer na kile i Vaništa na metre, obzirom da je kupnja biblioteka na metre preko sindikata davno izašla iz mode.
Navodite na Facebook stranici Antimuzeja da je to jedini muzej sa stalnim muzejskim postavom u Europi smješten u autobusu. Prilično čudno s obzirom na neke druge autobusne ili pak tramvajske izvedbene koncepte realizirane u neoavangardi/postavangardi.
Domagoj Margetić: Trenutno jesmo jedini u Europi. U ovom trenutku ne postoji niti jedan stalni muzejski postav, smješten u autobusu negdje u Europi. Postoji nekoliko tematskih povremenih galerijskih projekata, ali ne radi se o stalnim postavima. Mi se ovim projektom zapravo vraćamo na postavangardne umjetničke ideje kojih je bilo više i želimo napraviti upravo iskorak kojeg su razni autori različito zamišljali. U Trokutovom konceptu radi se o provokativnom izlasku iz standardnih galerijsko-muzejskih okvira, izlasku iz prihvatljivih okvira, onih uobičajenih, ali s druge strane o konceptu koji nije sam sebi svrha, odnosno kojem svrha nije samo banalna želja da postav bude neobičan i drugačiji. „Eksponat-bus“ u sebi nosi tu ideju nomadskog u umjetnosti. Umjetničke nomadske autentičnosti koju je upravo Trokut živio u potpunosti. Taj koncept nosi i ideju koju možda postav u autobusu najbolje simbolizira, a to je da u društvu komercijalne umjetnosti, u društvu tržišne umjetnosti, u društvu u kojem se umjetnosti do ekstrema brutalno prostituira s tržištem i na tržištu i u kojem jedino prodanost i prodajnost postaju kriteriji u „umjetnosti“, u takvom društvu za pravu umjetnost – nema mjesta. Trokutov Antimuzej u autobusu nosi zapravo u sebi tu poruku – umjetničkog izbjeglištva kao neizbježnog određenja ili ako baš hoćete samoodređenja protiv tržišnih trendova koji suštinski predstavljaju brutalnu devastaciju umjetnosti, ali i kulture u cjelini. Jer oni do banalnosti umjetnost svode na definiciju onoga što se može prodati, pa to jeste umjetnost i to vrijedi, a ono što se ne može prodati nije umjetnost, i nema vrijednost. Antimuzejski autobus prava je i autentična umjetnička čerga, pokretni izbjeglički kamp kojim Trokut bježi iz okruženja vulgarno komercijalizirane umjetnosti. Možemo ga nazvati izbjeglički muzej, umjetnički izbjeglički kamp na kotačima. Ali on je istovremeno i nastavak Trokutovog projekta „Anti-grad, anti-ulica, anti-muzej“.
Ove ste godine objavili i drugi broj časopisa Antisvijet: magazin kulturne autonomije, točno na Trokutov rođendan 4. travnja na naslovnici s njegovi fotoperformansom „Čovjeku još tri dana nakon smrti raste brada“. U tekstu „Prilog za studiji jednom ne-postojanju“ podsjećate kako bi V. D. Trokut ove godine navršio punih 75 godina. Što ste sve uspjeli pokrenuti nakon njegove smrti, ili kako u časopisu navodite „dolaska“ (ne odlaska).
Domagoj Margetić: Točno, ove smo godine izdali drugi, tematski broj časopisa Anti-svijet, koji je gotovo u cijelosti posvećen sedamdeset i petoj obljetnici Trokutovog rođenja. Tim smo tematskim brojem ujedno htjeli postaviti temelje cjelovitoj valorizaciji Trokutovog umjetnikovog opusa i djelovanja i da se pohvalim prvi put je izrađena cjelovita životna kronologija djelovanja i umjetničkog stvaranja Vladimira Dodiga Trokuta, pa sad sve te podatke imamo na jednom mjestu prvi put od početka njegovog rada. Ono što mi je u trenutku Trokutovog dolaska bila želja za koju tad nisam znao ni kako je ostvariti, ni hoću li to moći, hoću li u tome uspjeti, je li to uopće moguće, bila je moja namjera da sve Trokutove zbirke, kompletan njegov antimuzejski opus ponovno bude sakupljen, pohranjen i sačuvan na jednom mjestu. Bilo je trenutaka kad mi je ostvarenje tog cilja izgledalo potpuno neostvarivo. Od 2019. godine vlastitim sam sredstvima otkupljivao pojedine radove koji su se našli na prodaji, potom sam otkupio i dio fundusa iz stana u Bulićevoj 6 u Zagrebu, da bi najveći dio fundusa iz stana u Bulićevoj preuzeo u srpnju 2020. godine kad su stvari izbacivane iz stana, a Trokutov sin nije znao gdje bi s njima. Nakon toga, mnoge Trokutove zbirke završavale su, da kažem, u slobodnoj prodaji svakog tjedna pa sam od 2020. godine, sve do ljeta 2023. godine od tih ljudi svakog tjedna otkupljivao dijelove Trokutovih zbirki, ponekad i cijele zbirke. Sredinom 2023. godine konačno sam se s Trokutovim sinom dogovorio i oko cijene otkupa cjelokupnog sadržaja najvećeg Trokutovog skladišta i ateljea u Jukićevoj ulici u Zagrebu, a nakon što sam isplatio dogovoreni iznos, uz pisanu potvrdu preuzeo sam i sve te zbirke koje su se tamo čuvale. Kruna cijelog tog velikog, i nimalo jeftinog posla bilo je ovogodišnje preuzimanje rada Dimitrija Bašičevića Mangelosa „Jaje muzejske patke“ koje je Mangelos izradio za prvi postav Antimuzeja 1980. godine u uredu Vladimira Gudca u Galeriji SC-a u Zagrebu. Dragi Vlado je prepoznao moje napore da sakupim ponovno sve dijelove antimuzejske slagalice, pa je taj Mangelosov rad nakon više desetljeća ponovno sastavni dio antimuzejskih zbirki. Time je ujedno završen taj petogodišnji posao ponovnog sakupljanja Trokutovih zbirki na jednom mjestu. Sve sam uspio odraditi vlastitim sredstvima, uz pomoć Trokutovih i mojih zajedničkih prijatelja Branka Spajića, Vladimira Gudca, Maria Kirina, i drugih.
Osim toga, istovremeno smo radili na priređivanju izložbi, pa je u tom vremenu priređeno više važnih i velikih izložbi Trokutovih zbirki, ali i umjetničkog opusa Vladimira Dodiga Trokuta: „Trokutizam“, „Mangelos u Antimuzeju“, „Neobjavljeni rukopisi Tina Ujevića“, „Poj ptica pjevalica“, „55 godina Crvenog peristila“, „Tajne bilježnice Pave Dulčića“, „Rani i neobjavljeni rukopisi Janka Polića Kamova“, „Trokut-kuhinja“, „Stoljeće nadrealizma – nepoznati Koča Popović“, „Picasso i Mickey Mouse na riječkom Korzu“, „Trokutov kuhinjski Picasso“, „Antimuzej – Wunderkammera“ u HDLU, a Trokutove smo zbirke izlagali i u Galeriji N-eon u Beogradu, u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine u Sarajevu, te u Rodnoj kuli Tina Ujevića u Vrgorcu. Pokrenuli smo magazin kulturne autonomije „Anti-svijet“, a objavio sam i prvu antimonografiju o Vladimiru Dodigu Trokutu „Trokutizam“.
Sistematizirana je i sakupljena kompletna osobna Trokutova arhiva kao i arhiva Antimuzeja. Ponovno smo pokrenuli i Trokutovu ediciju kartolina.
Sav taj veliki posao odrađen je vlastitim sredstvima, bez ijedne jedine donacije, a kamoli ikakvih financijskih sredstava Ministarstva kulture, Grada Zagreba ili bilo koga. I sad smo evo, otvorili stalni postav Antimuzeja u Antimuzejskom autobusu u Bauerovoj 19 u Zagrebu.
Ono što u nekim zemljama rade cijeli multidisciplinarni timovi i više institucija koje se projektno udružuju, mi smo odradili sami. Doduše, to je u nekoj mjeri i prirodni slijed, jer ovaj veliki posao mogli smo odraditi samo mi koji znamo Trokutovu ideju, koji smo se s njim družili, slušali njegove zamisli, bili prisutni u njegovim projektima, da kažem, koji smo poput Vas Suzana antimuzejski insajderi duži niz godina. Teško da bi netko izvana, netko izvan tog kruga, netko tko nikad nije imao dodir s Trokutovom idejom mogao rekonstruirati cijelu priču i odraditi ovaj višegodišnji posao. To je jednostavno nemoguće.
Brojni kulturni radnici, radnici u kulturu ističu da ste zapravo jedino Vi nastavili promociju umjetničkoga rada V. D. Trokuta. Koje su najveće poteškoće u svemu tome s obzirom na to da je ipak nažalost velik dio zbirke Antimuzeja ili nestao ili propao. Rekli ste mi npr. da je zbirka preslica u potpunosti propala, a poznato je da je Trokut upravo u etnografska istraživanja ušao preko preslica Dalmatinske zagore. Uvijek je VDT naglašavao kako je naročito preko preslica, koje su morfološki slične ljudskoj ruci, ušao u etnografiju. Isticao je kako preslice po svojoj morfologiji nemaju životinjski ni ljudski lik već egzistiraju na razini pisanica. Najčešći simbol je kozmički križ, svastika, spirala koju je radio „muški svijet“ za ženski; njegovim riječima – odgovaraju otisku naše ruke, one su poput otiska dlana.
Domagoj Margetić: Trokut to zaslužuje. Bili smo prijatelji i suradnici od davne 1992. godine. I danas mogu reći da me zarazio svojom idejom. Ovo nije vraćanje duga prijatelju. Jer jedan drugom nismo ostali ništa dužni. Ovo je čuvanje i očuvanje jedne velike ideje i jednog velikog djela na životu. To je na neki način obaveza. Trokutovo djelo po meni je jedno od nemjerljivih kulturnih dobara ne samo za hrvatsku kulturu nego i daleko šire. Ponekad je teško, ponekad besmisleno, sad tek u nekim trenucima shvaćam s kakvim se sve blokadama, nerazumijevanjem, odbacivanjem, neprihvaćanjem i koječim drugim susretao sam Trokut, ali jednostavno niti mogu niti želim dopustiti da ta ideja nestane, da se njegovo djelo naprosto kao izbrisano ukloni, kao da ga nikad nije bilo. Vrijeme, a za to će biti potrebno da jedna generacija onih koji tržišno monopoliziraju umjetnost i kulturu kod nas, da ta generacija ode, vrijeme će potvrditi Vladimira Dodiga Trokuta kao jedno od naših najvećih umjetničkih imena.
Poteškoća je mnogo, od tehničkih, financijskih, do najbanalnijih – ljudskog elementa, nerazumijevanja i uopće nemogućnosti da se shvati značaj Trokutovog opusa za kulturu, s druge strane, velika je poteškoća i u tome što oni koji su se odmah nakon Trokutovog odlaska počeli grabiti oko njegove ostavštine i to isključivo jer su se pokušali dočepati plijena u obliku vrijednih umjetnina, istovremeno su dopustili da dio Trokutovih zbirki nepovratno propadne, jer jednostavno nisu znali što je to Trokutov opus, što je stvarna i prava kulturološka i umjetnička vrijednost njegovog djela, nisu mogli uopće pojmiti vrijednost jedne kvačice kao dijela tog umjetničkog mozaika. Tako se dogodilo i da je najveći dio velike Trokutove zbirke preslica jednostavno propao. Bile su ostavljene da trunu na dijelu skladišta gdje je prokišnjavalo u jednoj drvenoj kutiji. U trenutku kad sam otkupio sadržaj skladišta, kutija i preslice u njoj bile su potpuno strunule. Desetak primjeraka sam ipak uspio spasiti.
Upravo ovo što ste i sami naglasili, jer ste vjerojatno i ponajbolji poznavatelj tog dijela Trokutovog opusa, Trokut je u znakovima i simbolima na preslicama nalazio mistiične rukopise o zabranjenoj ili zaboravljenoj prošlosti ljudi na ovim prostorima. Upustio se u cjeloživotnu avanturu dešifriranja tih zapisa na preslicama, ali primjerice istovremeno su i slični zapisa na čipkama. Vjerovao je da se u njima, simbolima ispisane nalaze tajne povijesti života na ovim prostorima koje se nisu smjele drugačije zapisivati niti prepričavati. Njegova usporedba tih simbola s otiscima ljudskog dlana zapravo predstavlja nastojanje da se ti tajni zapisi dešifriraju.
Dakle, oni koji su se nakon umjetnikovog odlaska predstavljali kao mecene, kao oni koji će brinuti o nasljeđu, u stvarnosti su samo prekopali zbirke, uzeli ono što su smatrali prodajno vrijednim, a ostalo bacili. Kad sam ih svojevremeno pitao zašto to rade, odgovorili su mi: “Ne može se sve sačuvati. Treba sačuvati jednu krletku, par vrjednijih radova, i to je to. Drugo nije vrijedno čuvanja”. Bio sam u šoku.
Ali me to i dodatno motiviralo da se primim ovog posla i sustavnog sad već višegodišnjeg rada na valorizaciji Trokutovog životnog djela, ali i istovremeno sistematizaciji njegovih zbirki, koje su sad ipak većinom spašene o sakupljene na jednom mjestu.
Trokut bi rekao – krug je zatvoren. I kreće novi.
Trokutovo djelo živi, usprkos tome što su pojedinci neodgovorno devastirali dio njegove ostavštine. Antimuzej nastavlja novi ciklus i Trokutovo životno umjetničko djelo dobiva smisao i težinu koju oduvijek zaslužuje. Moram i ovdje biti potpuno iskren, sudbina dijela Trokutovih zbirki, a spomenuli ste njegovu vrijednu etnografsku zbirku, odnosno zbirku preslica, doživjela je takvu sudbinu ponajviše i zbog institucionalnog podcjenjivanja i arogancije. Nedavno mi je, prilikom posjete jednoj od izložbi koju sam priredio, jedna bivša pomoćnica ministra kulture vrlo iskreno i otvoreno rekla: “Nažalost, Trokuta smo smatrali bijedom iz provincije koji nema ništa. Tek sad vidim vrijednost onoga što je radio”. Ta njezina rečenica oslikava cjelokupni odnos kulturnog establišmenta ove zemlje, ali i cijelog društva prema Trokutu i njegovom umjetničkom opusu.
Ovime što radim, polako ali sigurno to se mijenja. I tek će se drastično mijenjati i promijeniti. Najvažnije od svega je valorizirati njegovo životno djelo i zadržati ga “živim”. S druge strane od iznimne je važnosti za buduće povjesničare i teoretičare umjetnosti sva građa koju sam do sada sakupio na jednom mjestu, arhivska građa, bilješke, dokumentacija. To je zbirka najvažnijih dokumenata neoavangarde/postavangarde na jugoslavenskim prostorima od kraja šezdesetih godina do početka 21. stoljeća. Bez osobne arhive Vladimira Dodiga Trokuta i arhive Antimuzeja, koju danas u cijelosti čuvam u antimuzejskim zbirkama, bit će u budućnosti nemoguće istraživati određene procese, pojave i kretanja u umjetnosti i kulturi tog vremena.
U njegovoj izjavi o Antimuzeju na prvom mjestu navodi Etnografsku zbirku koja je tada brojala 997 eksponata, keramike – 145 izložaka, te tekstilnih predmeta – 350. Upravo ste u Antimonografiji naveli kako njegovi zapisi pokazuju kako je nemoguće u vrednovanju Trokutova djela odvojeno promatrati Trokuta umjetnika i vištuna/ neošamana.
Domagoj Margetić: Cijelo vrijeme to govorim i objašnjavam. Životno i umjetničko djelo Vladimira Dodiga Trokuta svakako je jedno od najkompleksnijih u umjetnosti na ovim prostorima. Jer nemoguće je u valorizaciji njegovog opusa odvojeno i izolirano promatrati i analizirati sakupljača, muzeologa, čuvara zbirki njegovih prijatelja (Mangelosa, Kožarića, Stošića), pisca, pjesnika, modnog dizajnera i teoretičara, etnologa, vištuna, numerologa, nasljednika posljednjeg bogumilskog djeda, skulptora, slikara, crtača, konceptualnog umjetnika, provokatora, povjesničara, teoretičara umjetnosti, društvenog kritičara, kroničara. Njegov se rad i djelovanje ne može i ne smije promatrati da tako kažem – prošlo, a to do sad i jeste bio problem.
Recite nam o tome kako ste se susreli, kako je nastala izmjena energija u vezi antimuzejske prakse? Naveli ste da ste se viđali i ranije, no krajem 1992. formirala se Služba posebnih ovlasti koja je imala zadaću spašavanje kulturne baštine, arhiva, dokumentacije, raznih privatnih kabineta koji su se tada našli na udaru ratnih djelovanja.
Domagoj Margetić: Naše intenzivno druženje i prijateljstvo započelo je davne 1992. godine, kad smo se obojica našli zajedno s Mariom Kirinom u Službi posebnih ovlasti ili kako smo to kasnije zvali Odredu za baštinu, čiji je osnovni i glavni cilj bio spašavanje, popisivanje, zbrinjavanje i čuvanje kulturne baštine s ratom ugroženih područja. Mnogima se tada nije dopala ta naša aktivnost jer su, budimo iskreni, mnogi s hrvatske strane u tom vremenu vrijednu kulturnu baštinu vidjeli kao ratni plijen, kojeg su se željeli dokopati, bilo za tajne privatne zbirke, bilo za prodaju na crnom tržištu umjetnina.
Mnoge arhive, privatni kabineti, vrijedna i važna historijska dokumentacija i arhivska građa tada je također bila na udaru, i u opasnosti od uništavanja. Naši zadaci tada i posao koji smo odradili bili su nezahvalni, jer realno nikome nije odgovaralo niti da radimo to što smo radili, niti da u tome prije svega zahvaljujući Trokutu budemo učinkoviti u onoj mjeri u kojoj smo bili. Odred za baštinu spasio je više od 20 000 umjetnina, sačuvao preko 270 cjelina vrijedne arhivske građe, te smo spasili i očuvali tridesetak vrijednih kabineta sa svom građom, namještajem, umjetninama.
Zahvaljujući Trokutu spašene su mnoge umjetnine koje bi bile opljačkane ili uništene, a koje su u vlasništvu pravoslavnih zajednica, primjerice.
Međutim, u trenutku kad se tobože selila građa bivšeg Muzeja revolucije, a koja se umjesto popisivanja i preseljenja velikim dijelom trpala u crne vreće za smeće i bacala, s Trokutom smo spasili i sačuvali tu građu. Danas je zahvaljujući toj akciji sačuvana kompletna građa Muzeja revolucije koja se odnosi na ratnu tiskaru antifašističkog pokreta iz Drugog svjetskog rata koja je djelovala na slobodnom teritoriju na Petrovoj gori.
U to i takvo vrijeme, dok smo radili na tim poslovima Trokut i ja postali smo prijatelji. Zapravo, on moj učitelj i mentor, ja njegov učenik i štićenik. Najveći dio onoga što danas znam o umjetnosti, učio sam od Trokuta. Bio je ponekad težak, ali genijalan mentor. Zahtjevan, ali učitelj koji je nevjerojatnom lakoćom, prenosio znanje. Tad su započela naša intenzivna druženja, zajedničke šutnje i višesatni razgovori o svemu. Veliki dio toga sam zapisao i sačuvao, pa sam kasnije prenio u Antimonografiji o Trokutu pod naslovom „Trokutizam“.
Volim reći da su promišljanja o slobodi u tom teškom i mučnom vremenu bila ono što nas je povezalo neobjašnjivom i nevjerojatnom, ali snažnom energijom, koja nas kao drugove i danas drži zajedno. I danas, recimo, kad postavljam neku Trokutovu izložbu, moram uzeti vremena, dan, dva ponekad i više. Sjedim sam u miru, tišini, kao da tom samo Trokutu specifičnom tišinom tad komuniciramo, i na tragu te energije postavljam Trokutovu izložbu; nikad to nije mehanički proces u kojem bi donio eksponate i tek ih povješao. To je nemoguće. To bi se i vidjelo i osjetilo da s Trokutovom pričom i idejom nema nikakve veze. Trokutovu se izložbu tako ne može postavljati. Uvijek naglašavam da se čak i originalnim Trokutovim radovima, kad ih se pogrešno ili tek mehanički postavlja može Trokuta – krivotvoriti.
Tek nakon njegovog odlaska postao sam svjestan da me u svim tim našim razgovorima, u našim druženjima, zajedničkim akcijama i aktivnostima ne samo učio, nije mi tek prenosio znanje i informacije, nego je to bio i emocionalni proces transfera mentalne i duhovne umjetničke energije, kojom me očito i bez mog tadašnjeg znanja, saznanja i spoznaje, pripremao za ulazak u ovu antimuzejsku avanturu.
Silno mi nedostaje.
Ponekad imam osjećaj da nema jedinog čovjeka koji me doista poznavao. Svakako, nema jednog i jedinog čovjeka s kojim sam mogao razgovarati šutnjom. Jedinog čovjeka koji je magični i mistični jezik tišine tako dobro razumio i govorio kao nitko. Bio je doista umjetnički velemajstor tišine.
Nedostaju mi ta jutra zajedničke tišine u kvartovskom kafiću, nedostaju mi enigmatske klopke koje mi je ostavljao po staroj Zagrebačkoj ledani, nedostaje mi ta čarobna prisutnost mira, koja je dolazila s njim. Dugo, sigurno dvije tri godine nakon njegovog odlaska, nisam prolazio malom Bulićevom ulicom. Danas, pak, prolazim često. Kao nekim meditativnim putem, kao stazom nekog energetskog hodočašća kojom odlazimo kad želimo pronaći nekog samog sebe za kojeg u tom trenutku mislimo da je izgubljen.
To je ta energija koja nas je povezivala i koja nas i danas povezuje. Možda je to i nemoguće opisati riječima, ali ta energetska mistična povezanost pomaže mi u svemu što radim vezano za Antimuzej i Trokutovu ostavštinu. Sretan sam kad pojedini koji dobro poznaju Trokutov rad, dođu u antimuzejski postav i kažu da se osjeti ta Trokutova energija, jer tek tad znam da sam dobro postavio izložbu.
Za mene se kroz ovaj rad nastavlja drugovanje i mudrovanje s Trokutom. Nastavlja se naš razgovor šutnjom, nastavljaju se naše tišine.
Nakon promocije nultog broja časopisa Antisvijet u Zagrebu u Galeriji M23 u Vlaškoj, promociju set održali i u Galeriji OK u Rijeci. Pritom ste osmislili i akciju prema nacrtu i projektu V. D. Trokuta Tko se boji Mickeya Mousea?! na riječkom Korzu. O čemu je točno riječ?
Domagoj Margetić: Od samog pokretanja projekta Antimuzeja, kao nastavka Trokutovog životnog djela, nastojao sam okupiti i ostvariti ne samo komunikaciju, nego i nastavak suradnje s ključnim ljudima, umjetnicima kulturnim radnicima s kojima je blisko surađivao ili prijateljevao i sam Trokut. to mi je bilo izuzetno važno, i mogu reći da je to posebni uspjeh ovog projekta. Uostalom, u tome ste mi i Vi bili od iznimne pomoći sve ovo vrijeme, jer ste izvrsna poznavateljica Trokutovog rada, uostalom s njim ste bili i prijateljica i suradnica. Tako sam nastavio suradnju i s Brankom Spajićem, koji je danas predsjednik Savjeta Antimuzeja, a koji je kao galerist i dugogodišnji Trokutov prijatelj bio jedan od njegovih važnijih suradnika i priređivač njegovih važnih izložbi. Zatim sam nastavio suradnju i druženje i s Damirom Čargonjom Čarlijem, poznatim i važnim umjetnikom iz Rijeke, Trokutovim prijateljem i suradnikom, koji je organizirao i priredio više važnih Trokutovih izložbi i performansa i pomagao Trokutu u njegovom umjetničkom radu i djelovanju. U cijeli sam projekt uključio i Tomislava Lovru Pavleku iz Bala, kod kojeg je Trokut također radio svoje izložbe, performanse i bio član Akademije svega. Tu je i nezaobilazni član prvog Savjeta Antimuzeja važan umjetnik, teoretičar umjetnosti, profesor i sudionik vremena dobri Vlado Gudac. Važan dio cijele priče i jedan od ponajboljih poznavatelja Trokutovog rada je i povjesničar umjetnosti i Trokutov prijatelj Feđa Gavrilović, s kojim također imamo izvrsnu komunikaciju i čije mi je mišljenje i kritika uvijek izuzetno važna. Samo u takvoj interakciji nas koji smo dobro znali Trokutov rad cijeli je ovaj projekt bio moguć i zato sam zahvalan od srca svima vama koji mi sve ovo vrijeme pomažete savjetima, kritikama, i na razne načine.
U tom kontekstu i realizacija Trokutove akcije „Picasso i Mickey Mouse na riječkom Korzu“, bila je naš zajednički nastavak Trokutovog djela. Akciju smo realizirali u suradnji s Galerijom OK iz Rijeke i Čarlijem Čargonjom, koji je time nastavio biti ključna antimuzejska logistika u Rijeci, baš kao što je bio i desetljećima prije samom Trokutu. Za lokaciju smo izabrali simbolično mjesto na kojem je ranije bio postavljen „Hodač“ Ivana Kožarića, a poznato je da su Kožarić i Trokut bili i prijateljski i umjetnički povezani, s druge strane tu je i povezanost Kožarića s još jednim suosnivačem Antimuzeja Mangelosom, pa je ta mikrolokacija same Trokutove akcije bila jedina prirodna za ovu izvedbu.
Upravo prema Trokutovoj zamisli i planu, na to mjesto, koje je jedno od centralnih mjesta Korza u Rijeci, na drvenom postamentu postavili smo originalni crtež Pabla Picassa „Ljudi s ulice“, a ispod smo izložili i darovnicu kojom je taj Picassov rad Koča Popović darovao Antimuzeju. Uz samog Picassa na dizajnerski postament pod zaštitnom kutijom postavili smo malu skulpturu Mickeya Mousea, original iz prve edicije zagrebačke tvornice Biserka. Radi se o radu koji su radnice Biserke ručno bojale, pa je tek djelomično industrijski proizvod.
S jedne strane ovom akcijom Trokut je izrazio na vrhunski umjetnički način ekstremnu kritiku tržišne umjetnosti i tržišta umjetnosti, atribuirajući Biserkinog Mickeya Mousea kao prvorazredno umjetničko djelo, koje uz umjetničku ima i neprocjenjivu emocionalnu vrijednost, odnosno njegova je vrijednost neprocjenjiva u kontekstu onoga što je Trokut sagledavao kao emocionalnu kulturnu baštinu, odnosno emocionalno kulturno dobro. U usporedbi s tim, Picassova tržišna vrijednost u odnosu na emocionalnu vrijednost skulpture Mickeya Mousea daleko je niža.
Ne radi se o parodiji, kako to neki površno tumače. Radi se o ozbiljnom umjetničkom konceptu akcije demontiranja tržišnih trendova u umjetnosti. Vraćanja kategorije emocionalne vrijednosti u atribuiranju umjetničkog djela i njegove stvarne kulturne vrijednosti, radi se o konceptu anti-kritike i u krajnjem slučaju Trokutovoj nadogradnji koncepta no-arta koji je osmišljavao zajedno s Mangelosom.
Možda upravo ova Trokutova akcija najbolje definira Trokuta kao Mangelosovog najvećeg učenika, što mnogi danas prešućuju upravo iz banalnih i vulgarnih komercijalnih razloga. Jer mnogi uz Mangelosa pokušavaju progurati druge umjetnike da bi im podignuli komercijalnu vrijednost. Posljedično prešućuju jedinu do kraja autentičnu umjetničku životnu priču usko i blisko povezanu s Mangelosom, a to je Trokutov rad i djelovanje.
Zato sam prošle godine i išao u taj projekt realizacije Trokutove akcije „Picasso i Mickey Mouse“ na riječkom Korzu i to upravo u vrijeme Trokutovog 75. rođendana.
Time se simbolično, velikom i važnom umjetničkom akcijom Trokut vratio u svoju Rijeku. Baš na riječki Korzo, na kojem je toliko puta izvodio svoje umjetničke akcije, i na kojem je svojevremeno dijelio Antimuzejski manifest i poziv stanovnicima Rijeke.
U drugom broju Antisvijeta dajete detaljnu Kronologiju Nepostojanja V. D. Trokuta (što ste spomenuli), što je zapravo sjajna podloga za daljnju monografiju i umjetnikovu retrospektivu. Ima li nade s obzirom na to da nažalost V. D. Trokut nikada nije imao retrospektivnu izložbu, a ni sustavnu monografiju.
Domagoj Margetić: Izrada Kronologije bila je doista zahtjevan višemjesečni posao, jer zapravo nije bilo ničeg. Čak i u nekim svojim zapisima sam Trokut nije ostavio niti površnu kronologiju, možda tek tri četiri godine s nekim najvažnijim akcijama i radovima.
Trebalo je krenuti od nule, povaditi podatke iz Trokutove osobne arhive, arhive Antimuzeja, iz drugih dostupnih izvora, kako pisanih tako i nepisanih, iz razgovora s prijateljima, suradnicima, suvremenicima, a i iz mojih osobnih bilješki kroz desetljeća naših druženja i prijateljstva.
Kronologija svakako i jest rađena tako da je podloga i polazni materijal, radni materijal za buduću monografiju, na kojoj već radim. Želja mi je i sljedeći veliki cilj – Trokutova retrospektiva i monografija. To je svakako veliki projekt, za koji i nema prevelikog razumijevanja. Ovo je u tom kontekstu važna godina, jer 2025. godine navršava se četrdeset i pet godina od prvog postava Antimuzeja, koji je bio postavljen na polici u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu, u uredu Vladimira Gudca. Tom prilikom osnovan je i prvi Savjet Antimuzeja, da kažemo osnivački Savjet Antimuzeja koji su činili Vladimir Dodig Trokut, Dimitrije Bašičević Mangelos, Josip Stošić i Vladimir Gudac, a prisutan je prema vlastitim riječima bio i današnji akademik Vladimir Marković. Zahvaljujući Vladi Gudcu, danas u zbirkama čuvamo i pojedine izloške koji su se tada našli u prvom postavu Antimuzeja.
Najvažniji dio tog postava svakako je Mangelosov rad „Jaje muzejske patke“, koji je Mangelos izradio samo za tu prigodu i koji je kasnije kao simbol patke izabran za jedan od simbola, logotip Antimuzeja. Danas opet zahvaljujući dobrom i dragom Vladi Gudcu i taj Mangelosov rad izuzetno važan za Antimuzej čuvamo u našim zbirkama.
Dakle, cilj mi je da u godini kad obilježavamo četrdeset i pet godina od prvog stalnog postava Antimuzeja i imenovanja prvog, osnivačkog Savjeta Antimuzeja s nekim od najvećih imena umjetnosti i kulture ovih prostora, da upravo u toj godini priredimo Trokutovu retrospektivu i objavim monografiju. Velik je to posao, zahtjevan, izazovan, uz mnogo tehničkih, financijskih i kojekakvih drugih teškoća, te mnogo mnogo prepreka, ali i klipova koje mnogi bacaju pod noge. No, uz Trokutovu energiju vjerujem u uspjeh. Nadam se ostvarenju tog kapitalnog programskog i projektnog cilja. Trokut to zaslužuje. Kultura na ovim prostorima to zaslužuje.
Tu će najveći problem biti naći sugovornike za ideju Trokutove retrospektive. Sve se danas gleda kroz komercijalu. Kad sam prije godinu dana s Brankom Spajićem otišao na razgovor s vlasnikom Laube, kako bismo tamo priredili Trokutovu retrospektivu, jer Trokut je tamo izlagao, Trokutov značajan rad bio je jedan od važnijih radova na prvim Laubinim Nesvrstanim, njegov crveno crni stol i stolica „Viva la muerte“, koji se i danas nalaze u stalnom postavu Antimuzejskog autobusa. Nažalost taj razgovor protekao je mučno. I još osjećam gorčinu, žao mi je što sam uopće otišao na taj razgovor. Vlasnik Laube na samu ideju bez razmišljanja, bez ikakvog razgovora, mahnuo je rukom i rekao: „Ma ne dolazi u obzir. Nikako. Kod Trokuta nema para, a ne radim ništa gdje nema para“. Ustao sam i otišao, da budem iskren od tog razgovora niti idem niti više imam namjeru otići u Laubu. Neka njima njihovo grebanje oko para.
Ali taj razgovor je zapravo odgovor tog nekog kulturnjačkog mejnstrima na ideju i projekt Trokutove retrospektive. I razbiti taj mentalni sklop i tu mentalnu blokadu bit će najteže u realizaciji tog projekta. Ono što znam sigurno jest to da neću odustati, kao što sve ove godine nisam odustao. To je jedina metoda koja na kraju može i donijeti rezultat.
Paralelno dok ste postavljali Antimuzejski autobus, imali ste i izložbu u HDLU-u. Na koji se način koncipirali rad-instalaciju? Nažalost, osobno nisam pronašla neki medijski info o navedenoj izložbi te mi je promakla.
Domagoj Margetić: Bila mi je velika želja, koja je izgledala da se neće ostvariti, da u 2024. godini, kad se napunilo sedamdeset i pet godina od Trokutovog rođenja, postavim njegovu izložbu na najvažnijem mjestu umjetnosti u Hrvatskoj, a to je Meštrovićev paviljon, odnosno Dom likovnih umjetnika, odnosno HDLU. Nažalost, za to nije bilo razumijevanja.
I taman kad sam već smatrao kako to naprosto više neće biti moguće, niti ima šanse da će se takva izložba dogoditi, pogotovo jer se od početka 2025. HDLU zatvara radi obnove Meštrovićevog paviljona, zahvaljujući gospođi Jasmini Bavoljak, koja je kao umjetnička voditeljica Salona Art Zagreb, odlučila da se u okviru salona priredi posebna izložba Antimuzeja Vladimira Dodiga Trokuta. Odmah sam prihvatio Jasmininu ideju i poziv i tako je došlo do realizacije cijelog projekta, na čemu sam joj neizmjerno zahvalan.
A tu je i trajno partnerstvo s Trokutovim prijateljem, galeristom i voditeljem M23 galerije Brankom Spajićem, koji je u ovom projektu bio još jednom partner Antimuzeja, kao njegov predsjednik Savjeta.
Koncept je bio postaviti Trokutovu wunderkammeru iz stana u Bulićevoj 6, uz nekoliko važnih Trokutovih radova iz opusa „Poj ptica pjevalica“, a kao centralni dio izložbe izabrao sam Trokutovu instalaciju iz 1990. godine „Muzej tragova“, koju u cijelosti imamo sačuvanu u zbirkama Antimuzeja. I na neki način ta sinergija dvije velike Trokutove instalacije energetski se pokazala potpuno pogođenom. Nevjerojatno je kako su dobro energetski funkcionirale ove dvije velike instalacije u za to posebno pripremljenom prostoru u HDLU, gdje je priređen prostor odvojen kao posebna soba, kako bi se što bolje i autentičnije moglo rekreirati Trokutov postav.
Reakcija primjerice Trokutovog prijatelja i velikog umjetnika Svena Stilinovića koji je samo komentirao: „Ovo je izvrsno!“ pokazuje da je postav uspio prenijeti Trokutovu umjetničku energiju i njegovu mističnu poruku. Druga reakcija velike umjetnice, Trokutove prijateljice i suvremenice Dubravke Rakoci također to potvrđuje. Nakon razgleda, Rakoci je samo kratko komentirala: „Odlično. Ovo je najbolje na ovom salonu!“. To su mi izuzetno važne reakcije, tih i takvih ljudi, tih umjetnika. Jer znam da su iskreni i drugo još važnije znaju Trokuta njegov rad i opusi znaju o čemu govore. Ako ti ljudi kažu da je tako zahtjevna izložba bila postavljena dobro, da autentično prenosi energiju Trokutovog djela i dubinu njegove ideje, tad znam da radimo izvrsnu stvar.
Završno, možemo kao odjavni PS-moto ovome razgovoru postaviti njegovo svjedočenje 2004. godine, dakle, prije 20 godina, kada je konstatirao da ga nažalost neke kustoske prakse kao neprilagođenog umjetnika-praktičara mimoilaze. Kakvo je stanje danas; koliko je VD Trokut prisutan na inozemnim izložbama?
Domagoj Margetić: Kustoske prakse danas možda više nego u vrijeme te Trokutove izjave prate komercijalne trendove u umjetnosti. To je ono što i jest vodeći, dubinski problem umjetnosti danas. Gledanje vrijednosti umjetničkog djela samo i isključivo kroz tržišnu vrijednost. Može li se prodati?!
To je loše. Ponekad taj trend ne ostavlja puno nade za Trokutove ideje i njegovu umjetnost.
Ali, misija Antimuzeja i jest djelovati u umjetnosti i kulturi protiv tih i takvih trendova. To je ono gdje mi nastavljamo Trokutovu životnu misiju. Vjerujem, apsolutno sam uvjeren da će se to u dogledno vrijeme promijeniti. Unutar sljedećeg desetljeća. I da će do Trokutovih devedeset godina uspjeti naša nastojanja za valorizaciju njegovog djela u inozemnim, međunarodnim kustoskim praksama.
Zato je važan rad Antimuzeja. Jer zapravo, bez naših antimuzejskih kustoskih praksi, ne možemo niti očekivati njegovu valorizaciju u inozemnim kustoskim praksama. Svjestan upravo toga kao polazišne neke točke, krenuo sam s priređivanjem izložbi koje već godinama radim, krenuo sam u teorijski rad o Trokutovom djelu, u valorizaciju Trokutovih prijateljskih veza s primjerice Mangelosom, Kožarićem, Stošićem, Beuysom, Kočom Popovićem, valorizaciju njegovog umjetničko odnosa s Pavom Dulčićem i njegov rad u Frakciji grupe Crveni peristil. To je trnoviti put, teži, ali jedino tim sustavnim radom, i mogu dovesti do zaokreta u inozemnim kustoskim praksama kad je riječ o velikom umjetničkom životnom djelu jednog od naših najvećih umjetnika – Vladimira Dodiga Trokuta.
#Antimuzej #Antimuzejski autobus #razgovor #Vladimir Dodig Trokut #Zagreb
